Povodom izlaska novog CD-a “Duži put do doma” razgovarali smo sa znanstvenikom, književnikom i glazbenikom dr. Nikšom Sviličićem

Ovdje smo u prolazu

“Duži put do doma” naziv je novog CD-a znanstvenika, pjesnika, skladatelja, kompozitora i književnika dr. Nikše Sviličića. Za portal Akademija Art sa ovim “renesansnim čovjekom” razgovor smo vodili upravo tim povodom. Tko ima dug do svojeg doma i umije na lijep način ga iskoristiti neka u predahu od posla pročita naš razgovor ugodni

Gordana Igrec

Duži put do doma… Odakle ideja za tako višeznačan naslov CD-a?

Kada je moja generacija bila u teenagerskom dobu, znači prije stoljeće ili dva, nakon kina pratili bismo cure kući i tamo smo htjeli da taj put traje i traje i traje… Zbog toga smo izmišljali duže putove do doma, a sve s ciljem da ostanemo u njihovom društvu čim je moguće duže i pokušamo pokazati svu raskoš svoje mladosti, ludosti i zaljubljenosti. Taj mi se motiv učinio zgodnim da se oko njega „zaplete“ radnja cijelog albuma, pa je zapravo svaka pjesma na određen način dio tog dužeg puta do doma. Također, istoimena naslovna pjesma je nastala prva u nizu i nekako mi se svidjela, pa sam odlučio da cijeli album nosi taj naziv. Nisam se konzultirao s astrolozima niti numerolozima, ali mislim da je naslov albuma baš onakav kakav bi trebao biti – dovoljno običan da ne iskače, ali ipak pomalo drukčiji i intrigantan. Kada se preslušaju sve pjesme, mislim da će naslov albuma opravdati sebe u rodu, broju i padežu…

Pjesnikinja Sonja Zubović je kazala kako su ljudi poput puževa: nose svoj dom stalno sa sobom, a zapravo su i u vlastitiom stanu podstnari, jer su na Zemlji samo u prolazu… Malo, prokomentirajte

Pa u velikoj se mjeri slažem, na tom tragu i Gibonni kaže: „u svojim urnama na cesti…“, slutim da je mislio na automobile. Vrlo vjerojatno je dobar dio nas u konstantnoj potrazi za Jednorogom i Svetim gralom, a nitko ga do sada nije pronašao. Ipak, mudri ljudi od nas kažu da se ljepota i sreća ne nalaze u njihovom pronalaženju već u spoznaji koju dobivaš putem stremljenja dolaska do njih. Pa da opet parafraziram, ovaj put Lennona, koji kaže da je život ono što ti se događa dok čekaš da ti se nešto dogodi… Zapravo, kad malo bolje promislim, Lennon je prokleto u pravu. Kad me već krenulo u nabacivanje citatima ne mogu, a da ne spomenem i nju –  Desanka Maksimović kaže da je sreća: „… lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da…“, što opet vodi ljudsku dušu prema vrelima ugodne mješavine svjetovnog (osjećaj profane sreće) i duhovnog (ispunjenje, spoznaja, mudrost). Osobno smatram da je, ukoliko uopće postoji, možda to ujedno i najmanje loša formula koju treba koristiti pri odrađivanju ove inkarnacije koju dijelimo i pojavimo se u idućoj bolji, ljepši, sretniji i pametniji. Da završim s ovim vašim pitanjem u revijskom tonu – i Parni valjak kaže da je sve: „U prolazu“, a Meri Cetinić se, U prolazu, potpuno slaže s time, još od osamdesetih…

O čemu govore pjesme na vašem kantautorskom albumu?

Ako bih morao odgovoriti u jednoj rečenici rekao bih da govore o Ljubavi, ali s velikim „Lj“. Kad napunite neke godine na vrata obavezno pokuca teta Inventura, pa kad joj nakon prvotnog šoka morate pokazati papire, ulazne – izlazne fakture, stanje, remitendu života i sve ostalo po pe-esu nije baš ugodno. E sad, ako Ljubav stanuje na nekoj od polica vašeg dućana, onda vas uopće nije briga hoće li vam odrapiti kaznu jer imate dva paketića maramica ili žvakaćih guma više ili manje nego što biste trebali imati na stanju. Ljubav je katalizator i dobri duh života, ali naravno – stiješnjeni u svoje nerijetko sive svakodnevice, nekada i sami gubimo vjeru u Nju. Pjesme na mom albumu su glasni krik povratka vjere u Nju. 

Tko je sve radio na ovom projektu?

Album ima etiketu Aquarius recordsa, ja sam autor svih tekstova i glazbe, na dvije pjesme autor je Zoran Brajević, a na albumu gostuju: Neno Belan s alternativnom verzijom pjesme „Duži put do doma“, za koju osobno mislim da će se dugo vrtiti po radio postajama, kao i Tedi Spalato koji će gostovati s pjesmom „Terakota“. Aranžer svih pjesama je Srđan Sekulović Skansi uz moj mali doprinos, a Boris Horvat iz Aquarius recordsa je tata cijelog projekta koji je prepoznao poetiku mojih pjesama i predložio da napravim kantautorski album, na čemu mu iskreno hvala. Naravno, moram spomenuti i moj Izolir band, sastavljen od izuzetnih glazbenika i vrhunskih stručnjaka iz svojih struka, redom: dr. Krešimir Škarica, vrhunski odvjetnik, dr. Mislav Jelić, vrhunski ortoped i kirurg, dr. Igor Jukić, vrhunski stručnjak iz oblasti kineziologije, dr. Nenad Suvačarov – Lipi, epidemiolog svjetskog glasa i filmski producent i na poslijetku moja malenkost. Oni su dobri duh mog projekta „Duži put do doma“, a ono što je puno važnije – svi su odreda moji sjajni prijatelji, a glazba nas je sad još i dodatno povezala. 

Odakle Vam inspiracija?

Svako jutro kad se probudim pogledam kroz prozor i kažem: okej, što li će sa danas lijepo dogoditi u mom malom životu, potom ritualno pospremim krevet i precizno posložim pidžamu (OKP – naravno!), potom izbrojim trinaest koraka do tuša i tada, ako sve dobro napravim, počinje sjajan dan! Najbolje je to što sam toliko povjerovao u tu mantru, da mi je polako, ali sigurno ušla u komunikacijski krvotok, odnosno počeo sam privlačiti događaje zračeći njihovu izvjesnost. Okej, znam, ovo sad sliči kao neka self-help literatura, pa bih to drukčije artikulirao: uživam u svakom trenu jutra, podneva i večeri. Naravno, život ponekad zašamara s okolnostima, ali što kaže Pesnik: „Bez crne bela ne bi vredela…“. Pa da konačno i odgovorim na vaše pitanje, inspiraciju pronalazim u osjećaju da volim život i da imam taj blagoslov (ili prokletstvo) da se bavim kreativnim poslovima koji mi pomažu da ga još više kroz njih zavolim, katkad i kroz onu njegovu luckastu stranu, koja je i najbolja, ali rijetkima dostupna.

Odakle crpite toliku energiju za stvaranje?

Spavam tri do četiri sata. Jednostavno se ne mogu prisiliti da noću spavam duže jer uvijek treba dovršiti neku knjigu, odgledati do kraja neki film ili seriju, navježbati neku pjesmu, komponirati nešto, napisati nešto… vjerojatno me to onda inhibira od spavanja. Moram priznati da, osim podočnjaka, ne osjećam posljedice ta tri do četiri sata (ne)spavanja, ali nije nemoguće da mi tijelo ispostavi račun sa zateznim kamatama jednom, ali kvragu – znat ću barem za što sam živio…

Što biste ovim projektom poručili vašim slušateljima kojih je, koliko vidimo svakim danom sve više i više?

Pa ne znam iskreno… Možda bih poručio da, ako se ovog ljeta potrefimo u Komiži, mogu napraviti komišku pogaču i donijeti biševskog plavca, a naći će se i neka gitara, pa možemo zajedno otpjevati par pjesama s albuma. Ionako dvije ili čak tri pjesme na albumu govore posredno ili neposredno o Komiži i komiškoj vali koja je za mene neiscrpan izvor inspiracije. Kad se govori o porukama nekog umjetničkog djela uvijek mislim da autor koji je iscijedio svoju dušu u djelo, bilo da se radi o knjizi, slici, pjesmi… nema želju docirati svijetu i podignuti kažiprst u zrak. On je samo oslobodio svoje demone i anđele koji sad nesmetano trepere u fluidu životnih okolnosti tu negdje oko nas. Kasnije, kada gospoda Vrijeme i Okolnost, uz asistenciju gđe Sudbine odrade svoj dio posla, tada oni anđeli i demoni oslobođeni pjesmom nađu svoje utočište i smisao u svakome od nas. U tome i jest esencija umjetnosti – da se može potpuno individualno doživjeti i tako pronaći smiraj duše – svatko na svoj način. Isto je i s mojim pjesmama, bit će mi drago da se netko uz njih zaljubi, putuje, nasmije, zaplače… a onda će i ona ekipa demona i anđela biti sretna na svoj način jer je to i njihov smisao.

To je dio “veće priče”, zar ne?

Pa imate pravo – to je dio veće priče koja se zove život. Moj život se odvija ušančen u nekoliko Maginot linija, protegnutih od književnosti, znanosti do umjetnosti. Tu i tamo promolim glavu iznad rova, pa napišem neku knjigu ili koji stih, u nadi da me neće zakačiti slučajni šrapnel ili snajper. Zasada mi dobro ide, pa ta „veća priča“ polako poprima smisao za mene i moj život. Moram reći da uživam u tome…

 Što je još novoga u planu?

Nakon izlaska albuma „Duži put do doma“ kojeg planiramo koncem travnja slijedi priprema za Šibenski festival šansone na kojem nastupam u duetu s Nenom Belanom. Otpjevat ćemo pjesmu „Na cvitnu nedilju“ u điru dvoglasja Simona & Garfunkela i tome se jako veselim. Neno je moj prijatelj i sjajan momak, izvanredan glazbenik i sluhist od kojeg se strašno puno može naučiti i sretan sam što su nam se putovi sticajem raznih okolnosti presjekli na toj pjesmi. Nadam se, zapravo sam i siguran, da to nije naša zadnja suradnja. Također, zahvaljujući Tomislavu Mrduljašu, izvanrednom glazbeniku i producentu, dobrom duhu splitske glazbene scene snimamo i moju pjesmu „Kao vojnik od terakote“ koji će otpjevati Tedi Spalato. Mislim da će to biti sjajno jer pjesma izmišljena za Tedija i njegov mediteranski izričaj. To je otprilike to što se tiče glazbe, a što se tiče drugih planova i projekata ne bih znao od kuda da počnem… Možda ipak od toga da nagodinu planiram izlazak novog romana „Kobna gora“, koji će biti krimić postavljen u mračno 17. stoljeće s izvanrednom i nadasve nevjerojatnom fabulom koju samo život može ispričati, ali o tome ćemo kad bude aktualno. Do tada vas pozdravljam i želim duži put do doma…