Kriza vrijednosti i sumnja u dogme, što karakterizira suvremenost, reflektiraju se u umjetnosti nepoštovanjem, mijenjanjem uobičajenog pri oblikovanju artističkog predmeta
Eugen Borkovsky
Kriza vrijednosti i sumnja u dogme, što karakterizira suvremenost, reflektiraju se u umjetnosti nepoštovanjem, mijenjanjem uobičajenog pri oblikovanju artističkog predmeta. Na ovom tragu, uz potrebu za likovnim iskazom te zrelošću i iskustvom, Rino Gropuzzo predstavlja nekoliko nizova fotografskih radova različitih datacija. Iz svog bogatog asortimana odabire četiri manje serije koje nude svjetlosne bilješke figura ili portreta ženskih osoba u pažljivo biranim, ali znakovitim prostorima i/ili situacijama. Često odbacivanje kolora, a ostavljanje boje tamo gdje ona biva nosilac ideje, iskazuje se kao bitna karakteristike izložbenog projekta.
Percipiranje ovih radova zahtijeva iščitavanje znakovnog repertoara. Na radovima nalazimo uvijek motiv žene, djevojke, koje otkrivamo u začudnim prostorima. Većinom se radi o režiranim scenama, ali prisutne su i improvizacije na rubu slučajnosti. Autor se odlično snalazi s tehnologijom. Sve ponuđeno zadovoljava kompozicijske, kolorističke, tonske i tematske kvalitete. Rinov postav fotografskih zapisa spoj je poetike i zanata.
Slikovni ili skulpturalni prikaz ljudskog tijela možemo pratiti od pretpovijesnih vremena. Ovdje predstavljeni aktovi i portreti svojevrsni su kontrapunkt kozmetički dorađenim tijelima/licima koja podliježu trendovima. Nameće se dojam zaustavljenih pokreta koji se očitavaju kao psihološka stanja. Pred nama se pokazuju tijela koja su opuštena i/ili napeta, mirna i/ili u pokretu. Rino Gropuzzo, uvijek dosjetljivo, ponekad tendenciozno, ponekad spontano, osobama i prostorima daje nove konotacije.
Kula Sv. Martina Buje predstavlja:
Rino Gropuzzo:
ANDANTE GRAZIOSO
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: 21. V. 2021. u 19.00 h, Kula Sv. Martina Buje
Obilazeći postav, pitamo se kada, gdje, zašto i kako se dogodilo. Primjećujemo ogoljelo okruženje i obnažene djevojke. Osobe su na radovima uvijek same u neočekivanom prostoru. One mogu biti prikaze, muze, boginje ili vještice. Nemaju sugovornika. Često imaju atribucije kojima je raspon od prozaičnih do mitoloških. Na njima nalazimo baletnu odoru, perike, draperije… Uvijek su skladne, djelomično ili sasvim nage, bez srama. Zapažamo ih u pokretu, ponekad u svojevrsnoj meditaciji, a ponekad u pozi žene željne ljubavi. Neobičnost kadrova otkriva strukturu svijeta gdje se sadržaji/motivi predstavljaju u neočekivanim korelacijama. Nazire se svojevrsni akcionizam. Uočavamo nesklad: lirsko-erotsku situaciju obnaženog tijela u odnosu s nesređenim okruženjem.
Među izloženim radovima serija je fiktivnih povijesnih reminiscencija gdje je ostavljen kolor koji igra značajnu ulogu, kako u iskazu tako i percepciji radova. Akterka je smještena u interijer poluuređenog, baroknog zdanja. Raskošnu djevojku najprije nalazimo u krinolini, povijesnom kostimu. Slijedi bilješka sa starinskom rezbarenom stolicom preko koje je odložena odjeća koju djevojka skida. Autor kao da kamerom prati razodijevanje da bi u konačnici predstavio hedonistički određen, ali i izazovan kadar gdje se nagi model odmara.
Posebni segment ove prezentacije niz je izuzetnih portreta. I ovdje su uvijek ženska lica sa zanimljivim atribucijama ili zabilježena neobičnim rakursima. Fotograf ih interpretira u začudnoj maniri. Za njih pomiče kameru i ugrađuje ih u kadrove s čestim perspektivnim otklonima od očekivanog. Lice, oznaka identiteta, otkriva naše unutarnje stanje ili nudi željenu grimasu. Iako izdvojena, lica iskazuju stanja tijela. Naziremo djeliće karaktera. Hrabri izrez motiva, gotovo filmski kadriran, aktivira atmosferu. Čuđenje prikrivenim odnosima pojedinca i okoline, kao da se provlači kroz radove. Autor nudi osobni doživljaj i stanje motiva u isto vrijeme. Objema ulogama pridaje značenje u sustavu koji predstavlja.
Dvije serije radova nude nježnu putenost suprotstavljenu grubom interijeru. Zapušteno tvorničko postrojenje efektna je scenografija djevojci u baletnoj odori. Kao da se, i u takvom prostoru, balerina pokušava osoviti na prste i zaplesati. Ili, kadrovi koji predstavljaju napuštenu uljaru gdje nalazimo golišavu djevojku koja se oslanja na elemente postrojenja. Na nekim fotografijama čini se kao da bi htjela pokrenuti, oživjeti pogon. Modele zabilježene u zapuštenom industrijskom pogonu može se doživjeti kao svojevrsno upozorenje na suvremenost. Divljanje profita i uništavanje poslovanja manjih pogona rezultat je globalizacije za koju smo vjerovali da će ukinuti granice i približiti ljude. No, dogodilo se suprotno. Podivljalo profiterstvo uništilo je radništvo i za civilizaciju prevažan srednji sloj stanovnika zapadnih demokracija.
Umjetnik posjeduje svijest da živimo u naporno doba Plavog planeta. Globalna humanost nije na djelu. To je postalo očitije nametanjem restrikcija povodom pojave ove nove gripe. Svijet oko nas pokazuje se kao nesigurno i uz to proizvoljno interpretirano okruženje. Plasiran je pojam nevidljivi neprijatelj. Bit događanja ostaje prikrivena. Zbog oskudnih i nerazvijenih osjeta, stanovnik malog planeta u zakutku svemira, od straha je morao izmisliti bogove, materijalne vrijednosti, moralne dogme. Podijelio se po vjerama i nacijama. Očito je licemjerje: smije se činiti sve što se hoće, ali tako da nitko ne vidi. Javno obznanjivanje bilo koje drugačijosti napada se različito, od fizičkog obračuna do perfidne izolacije. Netolerancija biva inicirana s govornica i propovjedaonica. Svjedoci smo uvođenja ptice rode u porodična stabla. Najviše krvi tijekom povijesti proliveno je pod vjerskim i nacionalnim barjacima. Humorna su vjerovanja u teritorijalne podjele, prirodne mijene, tjelesne funkcije koje, u obliku rigidnih pravila, diktira bradati lik koji živi na oblacima…
Gropuzzo iznenađuje promatrača. Urađena je inverzija: baletna plesačica, koja bi, po estradnoj klasifikaciji, trebala biti mistificirana na svaki mogući način, postavljena je u dramatičnu scenografiju zapuštene tvorničke hale. Oba elementa, model i scenografija, potpuno su realno predstavljeni. Oba elementa nude ideju fanatičnih obreda. Figura iskazuje plesni ritual, a okruženje rituale rada. Ritual rada, o kojem ovisi osobna i kolektivna egzistencija, ovdje je napušten. Ostavljen je kaos. Ritual plesa već u premisi ima ekstazu koju autor ne ukrašava. Upravo ovdje snaga je umjetničkog upozorenja uprizorenjem: da nas osvijesti zaobilaženjem uobičajenog.
Analizirajući situacije, shvaćamo da su ove aktivnosti usredotočene stanjem motiva kojemu se autor priklanja metodom izbora i interpretacije. On dodiruje promišljanja koja pripadaju sferi podsvjesnog. Ponuđeno asocira na snove. Prema Freudu, snovi su odraz potisnutih i podsvjesnih želja i misli. Od dnevnih konflikata do utisnutih erotskih komponenti. Nižući motive, umjetnik dodiruje temu izbjegavanja svijesti o ljudskosti. Čovječji rod mnogo ulaže u ideje bijega od tijela. Sve današnje religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema tijelu. Kapitalu i vjerama odgovara cyber svijet. Informacija zamjenjuje materiju. Mi mislimo da smo negdje bili, a zapravo smo samo vidjeli.
Rino nas izaziva temama koje ga interesiraju, a koje, filtrirane kroz njegov objektiv, predstavlja neuobičajeno. To predstavljanje nerijetko je, za ustajale građanske pojmove, smjelo. To se prikriva riječju kontroverzno. No, je li nam golotinja datost ili smo ju mistificirali? Sve su ove scene oslobođene herojskih, idealnih, aristokratskih ili spomeničkih konotacija. Naglašavajući putenost modela autor bira prostore koji su grubi, zaprljani i neuređeni. Prostori s likovima uklopljeni su u prostor galerije. Izložbeni se prostor pretvorio u dom ovih bića u kojem smo mi, promatrači, zapravo gosti. Ali, likovi pozivaju na uviđaj. Postavljaju pitanje: može li naša senzibilnost podnijeti našu tjelesnost?
Rino Gropuzzo rođen je 1955. u Rijeci gdje je 1983. diplomirao studij strojarstva na Tehničkom fakultetu. Fotografijom se bavi od ranih 70-ih godina. U ranim 80-ima posvećuje joj se profesionalno kada duže periode provodi u Parizu i Milanu. Tamo se stručno usavršava u umjetničkoj i modnoj fotografiji te počinje surađivati s milanskom agencijom „Marka“. Godine 1987. postaje članom Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Od 1988. do 1998. veći dio vremena boravi u Milanu gdje se bavi modnom, beauty, erotskom, stock i reklamnom fotografijom, a duže periode povremeno provodi u Ateni i Los Angelesu, istovremeno izlažući u Italiji, Hrvatskoj i Kanadi. Po povratku u Hrvatsku 1998. započinje plodnu suradnju s vodećim časopisima (hrvatski „Penthouse“, hrvatski i srpski „Playboy“, „Elle“, „Cosmopolitan“, „Grazia“, „Globus“, „Klik“…), reklamnim agencijama, turističkim zajednicama te nastavlja bogatu umjetničko-izložbenu djelatnost u Hrvatskoj i inozemstvu. Od izdavačkih projekata sudjeluje i u izradi monografija „Cesta života“ (izdavač: Autoceste Rijeka-Zagreb), „I Croati a Trieste“ (izdavač: Hrvatska zajednica u Trstu), „Zaboravljeni okusi naših starih” (izdavač: Adamić) te „Putevi užitka“ (izdavač: Bernardin Modrić). Njegovi su radovi izlagani, na kolektivnim ili samostalnim izložbama ili se nalaze u kolekcijama diljem svijeta (Buje, Crikvenica, Grožnjan, Novigrad, Opatija, Osijek, Pula, Rijeka, Rovinj, Umag, Vodnjan, Vrsar, Zagreb, Koper, Bati, Milano, Pordenone, Redipuglia, Solighetto, Monte Carlo, Trieste, Magdeburg, Cetinje, Laupheim, Menzingen, Švicarska, Beograd, Prijepolje, Peking, Toronto, itd.). Uz Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika, ovaj višestruko nagrađivani autor član je i Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a njegovi radovi nalaze se u zbirkama Muzeja grada Rijeke, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci te nekoliko privatnih kolekcija.
Organizacija:
Rosanna Bubola & Tanja Šuflaj, Pučko otvoreno učilište Buje / Università popolare aperta di Buie
