Bleiburška tragedija i Križni put

Na Bleiburškom polju 15. svibnja 1945. Jugoslavenska armija pogubila je dio razoružanih pripadnika oružanih snaga te civila, većinom Hrvata, koji su se namjeravali predati u savezničkoj zoni u Austriji. To je ujedno bio početak Križnoga puta na kojem su mnogi ljudi također pogubljeni bez suđenja

Naziv Križni put nastao je u hrvatskom političkom iseljeništvu, a u poratnoj Jugoslaviji događaji oko njega uglavnom su bili prešućivani. Stradanja na Križnom putu trajala su od svibnja do kolovoza 1945. (opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945.), pri čemu je ubijeno desetine tisuća hrvatskih zarobljenika i civila. O broju pobijenih na Križnom putu navode se različite procjene, od 45 tisuća do 200 tisuća

Grad Bleiburg u austrijskom dijelu Koruške uz granicu sa Slovenijom na rječici Bistrici (Feistritz) mjesto je tragičnih događaja na kraju Drugoga svjetskog rata i stradanja poznatog kao Bleiburška tragedija.

Početkom svibnja 1945. veći dio oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH) (domobranske i ustaške postrojbe) počele su se povlačiti prema austrijskoj granici u namjeri da se predaju zapadnim savezničkim snagama. Na tom putu pratilo ih je mnoštvo civilnoga stanovništva, koje je bježalo uglavnom iz straha od dolaska partizanskih jedinica. Smjer njihova kretanja bio je Celje – Slovenj –Gradec – Dravograd – slovensko-austrijska granica – Bleiburg, gdje su se trebali predati britanskim snagama.

Ispred Bleiburga ih je zaustavila britanska vojska, a uskoro su ih opkolile postrojbe Jugoslavenske armije. Pregovore s britanskim generalom Patrickom Scottom o predaji vodili su 15. svibnja u dvorcu Thurn-Valsassina general Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen. Ishod je bio predavanje oružja pred Jugoslavenskom armijom.

Po navodnom isteku roka za predaju, jugoslavenska vojska otvorila je vatru po opkoljenim vojnicima, među kojima su osim vojnika NDH bili slovenski domobrani te crnogorski i srpski četnici, te civilima.

Prema izvješćima jugoslavenskih jedinica 15. i 16. svibnja kraj Bleiburga se predalo 95 tisuća vojnika bez civila. Teško je utvrditi točan broj ljudi koji su povlačeći se pristigli do Bleiburškog polja. Prema navodima iz dnevnika 38. irske pješačke brigade, predvečer 14. svibnja u zapovjedništvo je pristigao hrvatski časnik i obavijestio da se britanskim položajima približavaju „dvije skupine hrvatske vojske, od kojih svaka broji oko 100 tisuća ljudi, a pratilo ih je oko 500 tisuća civila“. Jesu li ti brojevi pokazatelji pravoga stanja, i dalje je otvoreno pitanje. Ipak, čini se teško mogućim da se toliko ljudi našlo u povlačenju, a onda i pristiglo u samu savezničku zonu. Tim više što je veći dio ljudi zarobljen na području Slovenjgradec – Dravograd – Bleiburg. Osim toga, jedan, do sada još neutvrđeni, dio ljudi stradao je u borbama tijekom povlačenja. Svi ti činitelji nose veliki broj nepoznanica i otežavaju utvrđivanje ukupnog broja zarobljenika i stradalih.

Nakon predaje, zarobljenici su pod pratnjom partizana upućeni natrag prema Hrvatskoj. Preživjele su čekali dugi „marševi smrti“, poznati kao Križni put. Već pri ulasku zarobljeničkih kolona u Sloveniju, pripadnici Jugoslavenske armije započeli su masovne likvidacije kod Dravograda, Maribora, Teznog, Celja, na Kočevskom Rogu, Hudoj Jami, Maceljskoj šumi i u drugim slovenskim mjestima. Ubojstva zarobljenika nastavljena su u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Zagreba, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Na zagrebačkom području sabirni logori bili su na Kanalu, u Prečkom, Jankomiru, Maksimiru, Podsusedu i drugdje. Masovne grobnice bile su prikrivane, a mnogobrojne su u prirodnim jamama. Dosad je ih je otkriveno oko 1700.

Stradanjima su bile izložene kolone ratnih zarobljenika i civila, pod nadzorom pripadnika Jugoslavenske armije, na putu od Bleiburga kroz Sloveniju do više odredišta u Hrvatskoj. Pojedine skupine zarobljenika vođene su u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Makedoniju. Žrtve su pljačkane, fizički iscrpljivane glađu, dugotrajnim marševima, uz likvidaciju iznemoglih, nehumanim željezničkim transportima itd.

Naziv Križni put nastao je u hrvatskom političkom iseljeništvu, a u poratnoj Jugoslaviji događaji oko njega uglavnom su bili prešućivani. Stradanja na Križnom putu trajala su od svibnja do kolovoza 1945. (opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945.), pri čemu je ubijeno više desetaka tisuća hrvatskih zarobljenika i civila. O broju poginulih na Križnom putu također se navode različite procjene (od 45 tisuća do 200 tisuća).

ISTINA O BLEIBURŠKIM MARŠEVIMA SMRTI – Križni put – zločin bez kazne

O važnosti utvrđivanja i čuvanja istine često su govorili hrvatski biskupi, upućujući ujedno pozive na pijetet, molitvu i opraštanje.

Vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan rekao je da hrvatski narod, među mnogim narodima koji komemoriraju obljetnicu završetka Drugoga svjetskog rata, oživljava povijesnu memoriju o značenju koje je za njega imao svibanj 1945. „Prestanak oružanih sukoba, bombardiranja, rušenja i umiranja, na frontama i u pozadini, doživjeli su narodi Europe kao veliko olakšanje, kao uspostavu mira i slobode. To je očekivao i hrvatski narod. No mjesec svibanj 1945. godine, u našoj domovini posebno se pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Bleiburg i Križni put duboka su i nezacijeljena rana… Još više, taj je svibanj – za razliku od drugih naroda kojima je vraćena sloboda i demokracija – dolaskom marksističkoga totalitarnog sustava za nas značio nov početak progona, zatvora, ubijanja nevinih ljudi.“

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić rekao je da su „hrvatski biskupi jasno istaknuli u pismu od 1. svibnja 1995. povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata: ‚Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?‘ Nismo se sustezali izreći te riječi u iznimno teškom povijesnom trenutku nedavnoga Domovinskoga rata (1991. – 1995.) dok su Jugoslavenska armija i srpske paravojne formacije trećinu Hrvatske bili okupirali, domove spalili, brojne crkve razrušili, a mnogi naši sunarodnjaci i vjernici bili mučeni, ubijani ili protjerani. Tim pismom kao i komemoracijom u Bleiburgu želimo otvoriti ‚novo doba osnovano na pravednosti i istini‘ u kojem ćemo moći žaliti žrtve kako iz svojih, tako i iz drugih zajednica. I preporučiti ih Božjem milosrđu jer su bili ubijeni bez procesa i suđenja.“

O tom je mons. Bogdan rekao: „Svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne, ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima.“

IZVORI
https://ika.hkm.hr/novosti/nadbiskup-puljic-bleiburg-je-simbol-pocetka-prva-postaja-kriznoga-puta-i-stradanja/
https://ika.hkm.hr/novosti/obiljezena-75-obljetnice-bleiburske-tragedije-i-kriznog-puta-na-mirogoju/
https://enciklopedija.hr/
Martina Grahek Ravančić, Razmišljanja o broju pogubljenih i stradalih na Bleiburgu i Križnom putu, Časopis za suvremenu povijest Vol. 40 No. 3, 2008.
Martina Grahek Ravančić, Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945., Časopis za suvremenu povijest, Vol. 39 No. 3, 2007.

Mons. Križić predslavio misu na Udbini na 76. obljetnicu Bleiburške tragedije

Gospićko-senjski biskup je na 76. obljetnicu Bleiburške tragedije, u subotu 15. svibnja, predslavio misu ispred crkve hrvatskih mučenika na Udbini

Biskup Križić na početku homilije rekao je da „naša domovina nije teritorijalno velika, ali usprkos tome ima premnoga mjesta koja su ostala u našoj memoriji kao velika stratišta našega naroda“ te bi mnoga od njih zaslužila da se na njima komemoriraju žrtve. „U nemogućnosti obilježavanja redovite komemoracije na Bleiburgu, Hrvatska biskupska konferencija je izabrala Udbinu, iznad Krbavskog polja, kao mjesto sjećanja na žrtve Bleiburga i križnog puta, jer je ovdje, na neki način, bio početak velikih stradanja našega naroda i njegovih križnih putova“, dodao je.

Podsjetio je da još uvijek kosti mnogih žrtava iz Drugoga svjetskog rata i poraća te Domovinskoga rata nepokopane „čekaju svoj konačni smiraj“. „Crkva Hrvatskih mučenika je izgrađena da bi objedinila sve žrtve našega naroda kroz cijelu njegovu povijest“, ustvrdio je biskup. „Ovo nije mjesto na kojem mi zazivamo prokletstvo, Božji gnjev ili Božju kaznu za bilo koga. Ovo nije mjesto na kojem bi podgrijavali neku mržnju ili osvetu prema zločincima ili narodima kojima su oni pripadali. To bi bila profanacija naših žrtava i ovoga svetog mjesta“, naglasio je dodavši da „mržnja nikada ne donosi blagoslov i na njoj se ne gradi budućnost“. Dodao je da je njegovanje mržnje najopasnije za dušu.

foto IKA

Istaknuvši primjer poslijeratne žrtve komunističke mržnje prema Crkvi – bl. Miroslava Bulešića, istaknuo je da je praštanje „najbolji i jedini put za Isusova učenika“. „Na ovo mjesto mi ne dolazimo da paradiramo, da bilo koga provociramo, nego da svjedočimo kako Božja ljubav pobjeđuje mržnju, kako praštanje pobjeđuje svako zlo. Svoje žrtve ne smijemo zaboraviti, ali ni na koji način ih osvećivati. To bi naše žrtve ubijalo po drugi puta“, nastavio je.

„Ovo je mjesto gdje molimo Gospodina da primi u svoj zagrljaj sve žrtve: one nevine kao i one koji su bile opterećene kakvom krivnjom. Ne smijemo isključiti iz naše molitve ni zločince žrtava, jer kada se netko opredjeljuje za zločin znak je da u sebi nosi puno jada, da je njegova duša prazna, da je njegovo srce zatrovano, da je njegovim razumom ovladala tama i da ne zna što čini. Zato je i Isus molio Oca nebeskoga za svoje mučitelje s naglaskom da oni ne znaju što čine jer žive u tami“, poručio je biskup Križić.

Potom se osvrnuo i na osuđivanje molitvenog okupljanja i slavljenje euharistije za žrtve Bleiburga i Križnoga puta, što je prošle godine posebno iskusio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. „U misi se slavi i veliča samo Boga. Za te pokojne se moli. Bez obzira je li neki pokojnik bio uzoran ili je bio veliki grešnik. Te prosudbe se ostavljaju Bogu“, pojasnio je otac biskup.

Pozvavši se na vrijednosti civilizacije 21. stoljeća rekao je da se ne primjenjuju isti kriteriji za žrtve: sve ubijene bez suđenja proglašava se zločincima, dok se opravdava one koji su odmah nakon rata ubijali. Izrazio je čuđenje što je izjava jednoga saborskog zastupnika da je poslije rata trebalo biti mnogo više ubijenih, u hrvatskom medijskom prostoru naišla na razumijevanje.

Također je ukazao da svi imaju pravo na dostojanstven pokop. „Sve ovo ne govorim s nakanom da bih opravdao zločine koje su činili i pripadnici našega naroda. Ni govora! Zločin je zločin, tko god ga činio, i gdje god ga je netko učinio. Ali je zločin i to kada se osuđuje samo zločin jedne strane, a relativizira ili opravdava zločin druge strane. To nije put do istine, praštanja i pomirenja“, napomenuo je gospićko-senjski biskup.

Osvrnuvši se na naviješteno čitanje iz Knjige postanka rekao je da „s vaki zločin vapi k nebu, od onog prvog opisanom u Bibliji, kada Kajin ubija svoga brata, do svakog narednog“. Dodao je da „krv žrtve nikada ne šuti, nego stalno viče osuđujući zločin. Zločince će, ako se ne pokaju, cijeli život pratiti vika i sjena njihovih žrtava. To će ih progoniti i neće nikada imati mira.“

Stoga je pozvao na molitvu za one koji nam čine zlo, umjesto da ih se proklinje. „Braćo i sestre, mnogo je bolje biti žrtva nego biti zločinac. Mnogo je bolje trpjeti od nekoga, nego biti uzrok trpljenja drugome. Možda se nekomu ova tvrdnja neće dopasti, ali to je Božja logika, i život potvrđuje da je istinita. Ljudi se sjećaju žrtava i s njima suosjećaju, a ne zločinaca“, istaknuo je mons. Križić.

Primijetivši da Isus u prispodobi o Milosrdnom Samarijancu pozornost usmjerava na njega, a ne komentira zločince rekao je da „najveća tragedija jednog naroda nije prisutnost zločinaca i razbojnika, (svaki narod ima takvih), nego pomanjkanje milosrdnih ljudi, pomanjkanje ljudi koji će se znati zaustaviti i sažaliti pred patnjom drugih i za njih nešto učiniti“.

„Unatoč bezbrojnim žrtavama koje smo kroz povijest imali, nismo kao narod propali. Ali ako nam usfali ljudi milosrđa, ljubavi i solidarnosti, ne vjerujem da možemo imati budućnost. Nije slučajno Isus kao znak svršetka svijeta naveo da će to biti onda kada ljubav ohladi“, zaključio je biskup Križić pozvavši još jednom na molitvu.

S njime su misu suslavili predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, riječki nadbiskup koadjutor i dubrovački apostolski upravitelj Mate Uzinić, vojni ordnirarij u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan, krčki biskup Ivica Petanjak, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, šibenski biskup Tomislav Rogić, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak, generalni tajnik HBK Krunoslav Novak, redovnički provincijali te ostali svećenici.

U slavlju su s okupljenim vjernicima i hodočasnicima sudjelovali i predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, izaslanik predsjednika Vlade RH ministar Gordan Grlić Radman te ostali predstavnici vlasti. Liturgijsko pjevanje predvodio je katedralni zbor sv. Stošije iz Zadra.

Ovogodišnja komemoracija Bleiburške tragedije je u koordinaciji Počasnog bleiburškog voda, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i u suorganizaciji s Dušobrižništvom za Hrvate u inozemstvu Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u liturgijskom dijelu održana na tri mjesta: zagrebačkom Gradskom groblju Mirogoju, Bleiburškom polju te Udbini. ZAGREB (IKA)