Memento – Orjenka Mirjan (1963. – 2019.)

Autentičnost vizije, profinjeni estetski kriteriji i visoki vrijednosni standardi

Višnja Slavica Gabout

Orjenka Mirjan, hrvatska keramičarka suvremenog izričaja, svojim osebujnim opusom trajno se upisala u povijest suvremene hrvatske keramike, davši njezinu razvoju svoj specifičan doprinos i svoj pečat. Na hrvatskoj likovnoj sceni djelovala je više od tri i pol desetljeća te bila članica svoje matične strukovne udruge – ULUPUH-a pune 34 godine. Životnu scenu nenadano je, naprasno – i puno prerano napustila, ostavivši nedorečene još mnoge ideje i nedovršena djela. Imala je još mnogo za reći – ali je i rekla mnogo. I ovo je prilika da se prisjetimo cjeline opusa ove vrsne i talentirane umjetnice, školovane keramičarke.

Orjenka Mirjan bila je draga osoba, skromna i samozatajna. Prijateljica široka srca i susretljiva kolegica. Ali prije svega, bila je umjetnica strasno posvećena svome mediju i svojoj umjetnosti. Tijekom godina upornog rada i profesionalnog pristupa svome poslu razvila se u vrsnu keramičarku velikih potencijala, profinjenih estetskih kriterija i visokih vrijednosnih standarda, koja je upravo zadnjih godina bila u naponu kreativne snage, redajući uspjehe, izložbe i nagrade. Potvrđujući time svoju autorsku prepoznatljivost i svoju osobnost među kolegama keramičarima.  Kao autorica, bila je tip umjetnice-istraživača, u stalnoj potrazi za boljim i savršenijim. Uvijek je pažljivo odabirala, pomno i disciplinirano brusila i pročišćavala, brižljivo dotjerivala – i nikad nije bila baš potpuno zadovoljna, težeći boljem i savršenijem. Ali je isto tako uvijek točno znala kad treba usporiti ruku i stati – u modelaciji, u ritmizaciji, u zaglađivanju površine, u crtačkoj i kolorističkoj igri … Znala je kad prestati s pojednostavljenjem ili zauzdati emocije. Zato su njezini radovi profinjeni spoj discipline i pritajene eruptivnosti, znanja i osjećajnosti, promišljenosti i poetike. U dugim, svakodnevnim dijalozima s glinom i u ozbiljnoj, usredotočenoj  komunikaciji s keramičkom materijom, pronalazila je kreativne odgovore na izazov odmjeravanja forme i strukture, kao i na zov sliko-crtačkog oslika površine. Odgovor u kojem je uvijek združila elemente ekspresivnoga i kontemplativnoga, profinjenoga i rustikalnoga, megalitski-praiskonskoga i suvremenoga. Time se ova umjetnica profilirala kao keramičarka sasvim osebujnoga stila i rukopisa te snažno izražene senzibilnosti za prirodu ovoga medija. Profilirala se i kao umjetnica jasno definiranog profesionalnog diskursa, kojoj je likovna misao uvijek primarna i uvijek jasno iskomunicirana. 

Od samih početaka bavljenja keramikom Orjenka Mirjan pokazivala je izraziti osjećaj za materiju i formu; za strukturu i boju. Stekavši na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti kod profesora Barlovića i Šimage ponajbolje zanatske temelje, svoja znanja usavršila je surađujući dugi niz godina s akademskim kiparom Josipom Cmrokom, ali i radeći u odjelu keramike «Dekora», izgradivši tijekom vremena svoj sasvim osobni pristup, stil i rukopis – ali i postavivši visoke likovno-zanatske vrijednosne standarde. A svoj medij tretirala je i kiparski i keramičarski, izražavajući se jednom dvodimenzionalno, u formi ploča -slika (fokusirajući svoj vizualni interes na linearno-koloristička događanja na površini), a drugi put trodimenzionalno, u formi skulptura (fokusirajući se na kompoziciju, ritam i govor masa). Osim u ranoj fazi stvaralaštva, kad je znala povremeno realizirati uporabne ili dekorativne keramičke predmete, u cijelom opusu Orjenke Mirjan dominira  umjetnička keramika – keramičke ploče i skulpture/skulpturalne kompozicije, koje u prvo vrijeme realizira isključivo samo u keramici, a od 2006./ 2007. godine keramici pridodaje i druge materijale (žica, gumbi, konac, tekstil, papir, špaga… ), kreirajući na taj način zanimljiva i iznad svega suvremena zajedništva. U početku se držala samo tradicionalnih formi i tradicionalnih postupaka, ali nakon prvih istupa u javnosti istraživačka znatiželja okrenula ju je novim izazovima, pa je zakoračila u nova područja i započela istraživanja: prvo procesa sinteze rakua i engobe kod oslika površine keramičke ploče, a onda procesa sinteze forme kod keramičke skulpture i skulpturalne kompozicije, što je sve u konačnici rezultiralo s nekoliko velikih ciklusa, koje je označila i  samostalnim izložbama, obilježivši tako svoj razvojni put i determinirajući faze opusa.

Orjenka se dugo vremena pripremala za svoju prvu samostalnu izložbu, realiziravši je tek 1999. godine, nakon zaokreta u radu. Objedinila je njome svoja nova istraživanja i novopronađeni izričaj. Keramičke ploče i skulpture, s motivom stiliziranih ženskih likova oslikanih engobom u suženoj gami crvenih, smeđih i terakota tonova, bili su iskorak od njezina dotadašnjeg rada, a karakterizirala ih je duhovita narativnost, dekorativnost i razigrani crtački grafizam, uz istodobnu  tektoničnu blokovitost volumenske mase. Pritom je iz njih zračila i jedna neodoljiva mladenačka vedrina i lepršavost. Već 2001.-2002. godine realizirala je novi ciklus radova – „Ptice“, nakon rada u koloniji „Hinko Juhn“ u Našicama, gdje je serijom keramičkih zidnih ploča i skulptura, s uvijek negdje ukomponiranim motivom ptice koja tu ima posebnu simboliku, prezentirala svoja nova istraživanja vezana uz kombiniranje kolorističkih efekata rakua i engobe u oslikavanju keramičke površine. Bio je to za ovu autoricu poseban izazov, jer ona je oduvijek imala poseban osjećaj za karakter keramičkih boja i za njihovo usuglašavanje,  kako za staklaste, mliječne, prozračne  glazure i tehniku raku, tako i za meka sfumata taktilnih, praškastih engoba.  U to vrijeme započela je i s procesom sintetiziranja skulpturalne forme – s  odlučnim pročišćavanjem i pojednostavljenjem, kao i s usuglašavanjem odnosa dekorativnoga i sintetskoga. Godinu dana poslije,  2003., realizirala je novi ciklus raku – ploča i skulptura iz ciklusa „Lirske redukcije“, koji je pod tim nazivom izložila 2004. na samostalnoj izložbi. Pokazala je tu daljnji pomak prema apstrahiranju i pojednostavljenju motiva oslika te prema sažimanju i sintetiziranju mase volumena te njegova zgušnjavanja i svođenja pod zatvorenu konturu. Prvotnu glasnost i razigranost polako je stišavala, zamjenjujući ih misaonošću i kontemplativnošću, koncentrirajući se sve više na tihi, osamljenički rad u atelijeru i na introspektivni dijalog sa samom sobom i sa svojim medijem. Pritom strpljivo radeći na stalnom sažimanju i pročišćavanju. I na  reduciranju – u smislu smirivanja modelacije i stišavanja naracije. Stišavanja u crtežu do svođenja oslika na sgraffito-urez, a stišavanja u koloritu do svođenja višeglasja na monokromiju;  ili tek škrto dvoglasje. Godine 2005. autorica je realizirala seriju engobiranih keramičkih ploča s lirskim, stiliziranim aktovima. Serija je to ploča-narativa, gdje je priča ispričana kroz detalje-rezove iz zbilje, a oživljena i gotovo opredmećena engobom, keramičkom bojom koju je ova keramičarka posebno voljela, zbog mogućnosti finih tonskih gradacija, karakteristične sipkosti i baršunaste mekoće slične slikarskom suhom pastelu. 

Za Orjenku Mirjan bavljenje keramikom, za što se školovala, nije bilo samo bavljenje svojim pozivom. Keramika je za nju bila inspiracija i duhovna potreba; poetski svijet i svijet duhovnosti; mjesto iskazivanja misli i emocija, sjećanja i spoznaja. Njezino druženje s glinom – podatnom, prisnom, ali i iskonskom, nosilo je u sebi mogućnost poniranja u sebe, ali i spoznavanja svoga odnosa s prirodom i njezinim elementima; sa svijetom oko sebe i s cijelim univerzumom.

Orjenkino inspirativno polazište uvijek je bio mimezis; ljudi i priroda oko nje. Iz toga izvora uzimala je motive – one koji su naizgled svakodnevni i obični, ali su istodobno vječni, arhetipski, mitski. Njezini karakteristični motivi – ljudski lik, ptica, stablo te razne oble, izdužene i sjemenolike plodine (nalik bundevi, jabuci, tikvici, rotkvici…), provlače se i isprepliću kroz sve faze njezina stvaralaštva,  međutim njihova vizualna interpretacija i likovna razrada donosi perceptivne modifikacije (premda se zadržavaju tragovi opisnosti), koje utječu na morfologiju, ali i na značenje. Svaki od spomenutih motiva na poseban način je obilježio manja ili veća razdoblja ili cikluse u stvaralaštvu ove autorice. To se posebno odnosi na motiv stabla, koje se amblematski provlači kroz većinu Orjenkinih cikluse i serija od 2006. do 2016. godine (2006. serija ploča-asamblaža s gumbima; 2007. ciklus skulptura i skulpturalnih kompozicija „Stablo“; 2011. serija ploča sa linearnim sgraffito-crtežima stabla; 2011. ciklus „Stablo i plodovi“; 2012-2016. serija instalacija na temu stabla ). Jer i za Orjenku, kao i za mnoge umjetnike, stablo je bilo izazovan magičan i moćan motiv. Ono je za čovjeka oduvijek imalo simbolično značenje, koje je vezano uz životne procese, procese cikličkog obnavljanja i uspinjanja prema suncu. Ali i uspinjanja prema beskrajnim visinama univerzuma, te time prema vječnome i bezvremenome. Orjenkina stabla-skulpture čudesne su vertikale, koje djeluju statično i monolitno, a zbog rustike svoje površine evociraju na arhaično, megalitsko i praiskonsko. Istodobno, s druge strane, evociraju i na nešto sasvim suvremeno. Bez obzira na svoje dimenzije, uvijek daju dojam monumentalnosti – i onda kad stoje samostalno i onda kad su, kao umnožene vertikale, skulpturalne kompozicije. Njihovi volumeni su ogoljeli, bez krošnje (nju simbolizira tek nekoliko utisnutih žica), dajući dojam istodobno i težine i lakoće; opipljivosti i neopipljivosti – i najposlije prozračnosti, postignute prije svega minimalističkim govorom bjeline koju skulpturama daje sama priroda materije. Forma je u ovim skulpturama svedena na sugestivnu elementarnost, dok je na keramičkim pločama stablo u konačnici iscrtano kao jednostavni sgraffito-crtež; svojevrsni piktogram. I time na neki način, možda, ovdje predstavlja univerzalni simbol Prirode, Bitka i Života.

Ali ono što je sigurno, predstavlja tu simbol jedne autentične umjetničke vizije i jednog plodnog stvaralaštva, prekinutog  u najzahuktalijem kreativnom usponu.

Orjenka Mirjan (1963. – 2019.)

Rođena je u Zagrebu 12. kolovoza 1963. godine. Stekavši 1982. godine na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti kod profesora Barlovića i Šimage ponajbolje temelje za bavljenje umjetničkom keramikom, dalje se usavršavala surađujući od 1983. do 1992. s akademskim kiparom Josipom Cmrokom; prodirući u sve tajne metjea, akumulirajući znanja i iskustva, bruseći likovnost, odmjeravajući pristup. U početku se držala tradicionalnih formi i tradicionalnih postupaka, da bi nakon prvih istupa u javnosti zakoračila u eksperiment – u duhovitu linearnu stilizaciju u skulpturi i na keramičkoj ploči. Ta vedrina i lepršava duhovitost vremenom su, u autoričinu svijetu tišine, postali misaonost i duhovnost, promišljenost i koncepcijska dorađenost, s inzistiranjem na krajnjoj tehničkoj dorađenosti. Svaki svoj rad, svaki ciklus, svaku izložbu dugo je i promišljeno koncipirala i radila s mnogo energije, ali i s mnogo iskrenog nadahnuća. Njezin zreli stil, koji je razvila posljednjih godina, karakterizira s jedne strane osjećaj za volumen, kojeg je svela na krajnju sažetost, jednostavnost, pročišćenost i zgusnutost te s druge strane osjećaj za finu keramičku boju u tehnici engobe ili u rakuu, čime na keramičkoj površini ispunja apstrahirani, oblikovno sažeti i sintetizirani, ali krajnje lirski i produhovljeni crtež. Orjenka je izlagala skupno od 1982. godine, a samostalno od 1999. godine, realiziravši 11 samostalnih izložbi. Sudjelovala je na mnogim relevantnim žiriranim skupnim nacionalnim i mađunarodnim izložbama. Dobitnica je nekoliko nagrada, a od strane ULUPUH-a bila je 2004. godine nominirana za Nagradu grada Zagreba. Bila je članica ULUPUH-a od 1985. godine, KERAMEIKON-a, LIKUM-a i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Preminula je 11. svibnja 2019. u Zagrebu.

Samostalne izložbe  

1999. Zagreb, Galerija Permanenta ULUPUH-a

1999. Zagreb, Portret galerija Likum

2000. Krk, Galerija Decumanus

2000. Zagreb, Galerija Croatia Lloyd

2001. Zagreb, Portret galerija Likum

2002. Zagreb, Galerija Klovićevi dvori – Fortezza

2003. Zagreb, Portret galerija Likum

2004. Zagreb, Galerija ULUPUH

2005. Slavonski Brod, Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda

2007. Zaprešić, Galerija Razvid

2011. Požega, Gradski muzej

2020. Zagreb, Galerija ULUPUH

2021. Varaždin, KERAMEIKON – Galerija K10

Priznanja 

2004. Zagreb, Nominacija za Nagradu grada Zagreba od strane ULUPUH-a 

2005. Varaždin, Ceramica Multiplex, Međunarodni festival postmoderne keramike – POČASNO PRIZNANJE

Diploma

2015. Zagreb, MIX 15, Međunarodna izložba keramike i stakla – POČASNA DIPLOMA 

2018. Zagreb Clay Fest, Ex tempore – POČASNA DIPLOMA

Publikacije

Višnja Slavica Gabout: “Keramika i suvremena umjetnost, izdavač ULUPUH, 2016.