Ma samo deset bodova ovisi tko je pisao recenziju. I dalje se vode prijepori oko diskriminatorskih kriterija za dodjelu stimulacija piscima i pjesnicima
Nisam se željela prije doticati ove teme, ali evo ipak ću reći nekoliko riječi. Naime, dok na portalu Jutarnjeg lista čitam i gledam ovu Globusovu čajanku Borisa Vlašića o bodovanju književnih djela moram reći da su mi smiješne ove stvari. Ovog puta moram pohvaliti Moniku Herceg, Antonelu Marušić, Sandru Pocrnić Mlakar, te Nevena Kepeskog koji su svi do jednog rekli da ovakvo bodovanje knjiga nije pravedno. Drago mi je da je Boris Vlašić pozvao upravo sve njih koje javnost dosta percipira upravo zbog pomoći medija. I ovog puta su oni u pravu kada su se sjetili i nas ostalih koji smo ili u DHK-u ili HDP-u ali nismo imali te sreće da imamo izdavače već smo zato sami sebi izdavači jer baš i nismo imali neku pomoć medija sa strane pa da se i o našim knjigama napiše koja dobra riječ jer se u Hrvatskoj premalo čita i zna se samo tek za nekolicinu onih razvikanih, a nas ostale koji smo također dobitnici nekih nagrada ali očito po ovom svemu koje evo izgleda nose tek minimalni broj bodova uopće nemamo nikakve šanse za neke poticaje.
Eh sad, kad Ministarstvo kulture s ovim sramotnim bodovanjem književnost želi srozati na samo skupljanje placovine možemo zaključiti da književnost u Hrvatskoj ne vrijedi ama baš ništa. Upravo zbog ovakvih stvari svoje knjige ne šaljem više niti na jedan natječaj. Po tom pitanju na strani sam našeg pjesnika Danijela Dragojevića koji objavi svoju novu knjigu ali se miče tih svih festivala, natječaja, druženja književnika i pisaca. Opet moram spomenuti Moniku Herceg koja je ovog puta zaista vrlo realno opisala našu pravu stvarnost, neki od nas u tjednu ne možemo putovati po tim književnim festivalima jer radimo, neki od kolega i zbog nekih drugih svojih obaveza također ne mogu sudjelovati na takvim susretima književnika i pjesnika i tako opet ne mogu skupiti bodove. S druge strane opet je nepravda da neki mainstream tjednici ili novine koji objavljuju književne kritike nose više bodova od književne kritike objavljene u nekom stručnom, književnom časopisu poput na primjer Republike, jer pazite kako to opravdavaju, oni kažu da objava književne kritike u nekim mainstream novinama nosi više bodova, jer mainstream novine čita puno ljudi a stručne književne časopise tek nekolicina. Koja je to logika.
A sad da vam ja kažem nešto, mainstream čita svatko, ali to su uglavnom čitači odnosno nečitači koji čitaju ili površno i to na preskok ili ništa. Većina u Hrvatskoj čita ili Gloriju ili Story ili Sportske novosti a u knjižnicama posuđuju samopomoć, kriminalističke i ljubavne romane.
Evo moj jedan znanac koji je inženjer elektrotehnike i stalno se hvali i sam za sebe govori da je on gospodin inženjer čita Joa Nesboa i one njegove šund kriminalističke romane a klasična književna djela ili nas hrvatske književnike uopće ne prati i on to kaže otvoreno. Svaka mu čast s druge strane da on to ovako otvoreno i priznaje. Evo on spada u tu nezainteresiranu većinu koja uopće ne čita kvalitetnu bilo svjetsku klasičnu književnost bilo našu hrvatsku. Evo to je naša stvarnost. I na tom njegovom primjeru je rečeno sve.
Inače, kći pokojnog akademika Ante Stamaća je jednom davno rekla: “Televiziju može gledati svatko, ali visoku književnost i poeziju ne može čitati baš bilo tko jer je mora i razumjeti”. S druge strane mnogi se stalno muvaju po književnim festivalima, šalju svoje knjige po natječajima, guraju se i vuku neke koji se nalaze u tim žirijima za rukave. Takvi su vrlo snalažljivi i tako se nekome gurnu, naprave mu neku uslugu i po toj liniji osvoje nagradu.
Ne kažem da ima i pravedne raspodjele i dobivanja tih nagrada ali ima i druga strana medalje ona malo drugačija. Ali ima nekih od nas kojima su uručena nekim čudom i neka priznanja i nagrade jednog hrvatskog tjednika koji se manje čita i znate što se dogodilo, nekolicini nas su dodijelili pa baš nekim čudom ta svoja priznanja u obliku plaketa, a onda su nas se odrekli i time nam doslovno zatvorili svoja vrata. Kasnije u razgovorima s drugim kolegama shvatila sam da je to pravo vrzino kolo i na kraju sam prestala slati svoje radove i svoje knjige po tim natječajima koji su vezani za nagrade.
Evo sad mi je u pripremi ponovno nova knjiga i opet ću je objaviti u svojoj vlastitoj nakladi i time im dokazati koliko radim i da mi u ovoj nepravednoj državi Hrvatskoj nije potreban ni izdavač koji objavljuje uvijek jednim te istim ljudima. Nagrade ne želim, ne želim ni te nepravdne bodove. Kad knjiga izađe već će je pronaći neki čitatelj koji zaista čita kako i ja koja pronalazim autore i hrpu zanimljivih knjiga koje nisu nagrađivane. Svi znamo da neke knjige koje su dobile nagrade i priznanja i nisu baš nešto, a neke koje nisu bile nagrađivane zaslužile su da ih se pročita. Mi svi i mi iz DHK-a i iz HDP-a smo hrvatski književnici i pisci koji ne pišemo zbog nikakvih nagrada, već pišemo zato što je pisanje naš život i zrak koji udišemo, ono je utkano u nas od pamtivijeka i pišemo zbog sebe ali i zbog nekolicine naših iskrenih i vjernih čitatelja zbog kojih mi ne bi bili ono što jesmo.
Meni osobno sto puta više znači kad na svojoj književnoj promociji u nekoj od knjižnica ugledam lica svojih dragih čitatelja ali i neko lice nekog od mojih kolega književnika koji su me došli podržati od bilo koje književne nagrade. Naše knjige nisu roba na placu, naše knjige su dio nas i mi svi i hrvatski književnici i pisci u tim svim knjigama koje izdajemo poklanjamo i dio sebe.
I da, meni su moji dragi čitatelji ali i svi moji kolege književnici, pisci i pjesnici nagrada, oni svi su meni veća nagrada i sto puta mi više znače od bilo kakve nagrade, zapravo oni su moja najveća nagrada i drugo više mi nije ni važno.
Zagreb, 10.5.2021.
Nives Puhalo
🎩🎻🎩
