Dajana Durić – FRAKTALNE TIŠINE

Dajana Durić hrabro odlučuje o zaustavljanju oblika unutar beskonačnog procesa

Dajana Durić predstavlja sasvim novi projekt. Radi se o seriji fotografija/printeva i video-radu. Obje sastavnice izložbene prezentacije imaju isto porijeklo i proizlaze iz iste ideje. Različitost medija nudi razradu istog događaja, na dva načina. Naime, autorica bilježi trenutke, ali i tijek događanja. Trenuci su slikovni materijal, niz fotografija, a tijek je predstavljen video-radom. Rezultate obje faze izvedbe, određene mogućnostima prezentacije, ona paralelno uvodi u prostor bijele kocke

   Autorica se na neki način poigrava s promatračem. Jer, iako je u pitanju medij tekućine, rezultati, prezentacija nas odvodi ka zračnom doživljaju, ideji dima u prostoru. Ova inverzija doživljaja svjedoči i o tvrdoći ljudske percepcije. Stvari i događaje oko nas uvijek percipiramo prema osobnim iskustvenim modelima. Tako je pred nama projekt koji, uz ostalo, nudi i ideju provokacije osjetila. Iz tog će se razloga kroz komentar miješati pojmovi „dimčić“, „tekućina“, „pigment“… Pretpostavlja se da će promatrač prvo vidjeti radove, a tek kasnije pročitati komentar koji razgaljuje, otkriva proces i rezultate.

    Proces izvedbe, na rubu eksperimenta, pokrenut suptilnim zamjećivanjem malih promjena, iznjedruje termin organiziranog kaosa. Raspršivanje obojanog medija u bezbojnoj tekućini, postaje monument, svjedočanstvo mijene. Autorica inicira i bilježi drhtave, minuciozne, hologramske zapise. Prezentirajući ih u nizu, istražujući njihovu ambivalentnost, događaju se likovne mutacije. Autorica nas upozorava na stanje pa drugačije pristupamo motivu i kolekciji radova: „… Serijom fotografija fluidnih manifestacija akcije, nastojala sam uhvatiti promjenjivost i krhkost trenutka.“ 

Dajana Durić:
FRAKTALNE TIŠINE
samostalna izložba / mostra personale

Kustos izložbe: Eugen Borkovsky

otvorenje / apertura:
subota / sabato, 8. V. 2021, u 20.00 h
Gradska lođa / La loggia della città – Gradska galerija Fonticus Grožnjan/Grisignana

   Na fotografijama, ali i kroz video-rad, nalazimo stupnjevanje fluidnosti: od gustih predjela scene do skoro prozirnih lavura. Ritam koji je zaustavljen na pojedinom radu, nadograđen je ponavljanjem usvojenog načela na više podloga. Tako pred sobom imamo niz radova sličnih, ali u vremenskom slijedu, raznorodnih karakteristika. Na svima autorica diktira začetak djelovanja da bi kasnije, kompjutorskim metodama kontrolirala događaje. Ona inicira put kroz fluidni medij. Obojena tekućina uzvraća bogatstvom preljeva i tonova unutar zadanih gabarita. No, dojam bježi ka doživljaju zraka, bilježenju rezultata sagorijevanja. 

   Izuzetno mnogo pitanja otvara ovaj sasvim jednostavni rad. Ukoliko zanemarimo posebnost, autentičnost, neponovljivost rezultata ove igre, ostaje nam podsvjesno upozorenje na jednostavnost, a ujedno i beskrajne kompliciranosti, ili bolje rečeno beskrajne neponovljivosti vizualizacija istog načela. Kompozicije fotografija, ali i kadrova filmovanog događanja, nisu podvrgnute apsolutnoj težnji ka stabilnoj kompoziciji. Prevagnula je fascinacija otkrivenim vizualnim efektima miješanja medija. Kontrasti nastaju sami od sebe. Umjetnica ih inicira, a potom bilježi. Fotografiranjem zabilježeno područje trenutaka predstavlja ideju promjene, a na filmovanom dokumentu ideju tijeka. Tek ponekad predstavljena je efemerna granica događanja: linija površine tekućine u kojoj se događanja odvijaju. 

   Dajana kroz seriju crno-bijelih fotografija nastoji zabilježiti određeni trenutak s ciljem da prenese osjećaj krhkosti, nestalnosti. Ovime, umjetnica matrerijalizira pojmove tijek i mijena. U vrijeme koje dijelimo s autoricom, ove vizualizacije, pored estetskih, nude i edukativne posljedice. Svjesno ili nesvjesno percipiramo tijek i mijenu kao događaje na makro razini. O mikro ili pak univerzumskim mijenama, koje možemo vidjeti tek pomoću pomagala, mikroskopom ili teleskopom, možemo samo nagađati. Kao što je bilo teško povjerovati da je zemlja okrugla, tako je naporno spoznati da se tijek i mijena događaju simultano, kontinuirano i da nikada ne prestaju. Mi, obični ljudi percipiramo predmete, ali i dan, sat, vrijeme kao fiksni događaj. Ne zapažamo promjene zbog naših skromnih samo četiri osjetila. Tek rijetko slutimo da tijek stalno opstoji, da se mijene događaju kontinuirano i da je trenutak kad ste pročitali prethodnu rečenicu već isteklo, prošlo vrijeme. Tako su ove zabilješke, fotografskom i video-kamerom, događanja iz prošlog vremena. No, suvremeni medij bilježi, rasteže, ponavlja dešavanje. Tako nam u glavama nastaje svojevrsna zbrka. Nismo sigurni da li se upravo nešto događa ili je događanje isteklo, a ostala samo fiksna i vremenska bilješka.

   Dajana Durić ovim likovnim zapisima ublažuje granice između disciplina kao što su umjetnost i znanost i nudi osobnu spoznaju. Jer, ponuđena je nova mogućnost percepcije okoline i sebe: otkriće fizikalno-filozofskog principa determiniranosti. Teorija organiziranog kaosa i teorija relativnosti na početku 20. stoljeća otvorili su univerzum kvantne fizike, fraktalni svijet, i poljuljali referentne točke kartezijsko-newtonovskog sustava. Novim shvaćanjem na udaru su i vjera i znanost. U pitanju je pouzdanost izračuna kojim smo opisivali realnost proteklih stoljeća. U pitanju je vjera kao institucionalizirana doktrina. Meditacija postaje materijalno dokaziva. Znanstvena spoznaja riješila je mnogo dvojbi i ponudila novu percepciju: spoznaju kontinuiranih promjena i stalnog tijeka svih stvari. U suprotnosti s mehaničkim pogledom na svijet, on se pokazao u plemenitijem svjetlu, kao organska, ekološka, interaktivna cjelovita pojava. Vizualizirajući fantastiku osobnih doživljaja, likovnim jezikom, procesualnim postupcima, umjetnica nas suočava s mogućom realnošću. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Autoricu zapravo ne zanima precizna i/ili planirana konfiguracija detalja. Ideja spontano nastalog motiva potrebna joj je kao polazište, kao bojno polje na kojem može izgovoriti spoznaju. Uvodnjenim intervencijama ona sugerira efemernu dinamika tijeka. Dajana izabire podobnu tehnologiju. Tako ona utječe na univerzum.

  Autorica je svjesna problematike fotografskog medija. Još je Valter Benjamin ukazao kako je fotografija u povijest oblika unijela dramatične promjene kreacije i recepcije. U vremenu smo najezde fotografija. No, ovo je izložba na kojoj je fotografska/filmska tehnologija samo medij za izgovor oniričke impresije. U procesu autoričina djelovanja oblici se ponašaju poput fraktala. Poput dima, fluidni oblici postaju skitnice na ovim radovima. I postupak i materijal podložni su slučajnosti geste. Upravo ta magična slučajnost materijala i uočavanje vlastite snage mijenjanja uznemiruje autoricu. Stoga ona pribjegava niveliranju, doziranju, a kasnije bilježenju na dva medija. Dajana hrabro odlučuje o zaustavljanju oblika unutar beskonačnog procesa. Tako bi ovi radovi mogli biti viđeni kao disipativne strukture, otoci reda u moru nereda. Kod ovakvih sustava, u prirodi, a u ovom slučaju tijekom procesa kreacije, na svakoj novoj razini djelovanja očituju se nova i neočekivana ponašanja i strukture. Tako radove možemo vidjeti kao dio nereda organiziranog autoričinom intuicijom. Približimo li se pojedinoj kompoziciji možemo nazrijeti mogućnosti daljnjeg organiziranja, no autorica se zaustavlja u njoj odgovarajućem trenutku. Naoko monotoni ritmovi, izresci su neke druge realnosti. Proces transformacije autorica zadržava za sebe i ne pokazuje ga nama. Ova indiskretna opaska može ciklus učiniti mističnim. No, svijet i sve stvari na njemu sasvim su jednostavni, a umjetnik ima pravo pokazati ono što odluči, a ne mora prezentirati cijeli postupak. Nama preostaje da percipiramo ponuđeno.  

   Fluidni obrisi printeva na zidovima i lagana događanja u videu, unose pojam sumnje. Sumnja je oznaka tijeka. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se rodi sumnja, pokrećemo misao ka promjeni, bez obzira oslanjamo li se na doživljaj, mišljenje ili na fizičku analizu situacije. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Umjetnica sumnja, inicirajući mijenu kroz medije pigmenta i fluida. Doživljaji postaju senzibilne vizualne nakupine.

   Možemo ove radove smatrati akvarelima u nastajanju. Jedni su zaustavljeni u trenutke slike, a drugi u vremenske periode događanja. Iako postupci možda djeluju jednostavno, oni odišu radoznalošću i maštovitošću autorice. Posebno je to uočljivo usred ovovremene okruženosti selfijima, mega-plakatima, video-klipovima s reklamnim porukama, filmom. Izazov asketske tehnike dozvoljava autorici koncentraciju na osobno stanje. Promatrajući radove u slijedu uviđamo da su pred nama segmenti istog ritualnog obreda. Euritmijskim ritualom, ponavljanja postupaka, autorica postiže osobno pročišćenje koje nudi i promatraču. Kroz euritmiju se razvijaju sposobnosti percepcije suptilnih fenomena međuodnosa elemenata i energija. Time se stječe plemenitija spoznaja samoga sebe. O euritmiji, jer je holistička, teško je govoriti – treba je doživjeti. Iako bezvučan, ovaj niz inicira šapat dodvoravanja i suradnje dvaju medija. Ovaj šapat zapravo je iluzija jer doživljaj ne otkriva realnost nastanka ovih oblika. Autorica ih pročišćene i probrane nudi nama na doživljaj. 

   Pitanje percepcije ponuđenog ovdje je radikalizirano. Oblik dima zapravo se događa u mediju vode. Autorica nam govori o tijeku, o djelićima tijeka. U oblikovanje je ugrađen doživljaj. Između te dvije kategorije nalazimo snažnu potrebu umirivanja. Dajana rabi gestu, ali ju predstavlja nakon čina, intervencije prepuštajući ju suradnji/srazu dva medija. Rezultat je kodirano predstavljanje. Upravo ta snaga zaustavljenog ritma ponuđena je senzibilnom promatraču. Usred buke kojom smo okruženi pojavljuju se partiture snažne tišine. Partiture sa suptilnim promjenama tonaliteta. No, polazište je zasigurno uzburkana emocija i nemirno more svakidašnjice. Jer, umjetnica ne zastajkuje, Ona ide, teče ka umirivanju poteza, kolora, sebe osobno. Nama nudi posljedice promišljenog rituala. Matrica zapravo više nije bitna. Mutacija postaje original. Uvjetni simulakrum. Provokacija suradnje s nomadskim događanjem plasirana je kao završeno djelo. Ponuda je pred nama: poetski iskaz, usred potrošenog svijeta, ponuđen je za meditaciju. Umjesto lotosa ponuđene su siluete tijeka i mijene. 

     Eugen Borkovsky, V. 2021. 

   Biografija autorice:

   Dajana Durić rođena je 1986. godine u Rijeci. Završila je preddiplomski studij Likovne pedagogije na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci te Akademiju likovnih umjetnosti u Varšavi, gdje je 2012. godine magistrirala s rektorovim priznanjem. Iste je godine dobitnica nagrade Józef Szajna pod pokroviteljstvom Fonda za poticanje stvaralaštva – Polish Society of Authors ZAiKS.

   Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu od kojih izdvaja: Galerija 90-60-90 Pogon Jedinstvo, Zagreb; Centar savremene umjetnosti Crne Gore, Podgorica; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Galerija umjetnina, Split; Galerija Događanja, Zagreb; Galerija Alkatraz, Ljubljana; Muzej grada Gdynie, Gdynia; Galerija Bardzo Biala, Varšava; Centar za suvremenu umjetnost Ujazdowski Castle, Varšava… Živi i radi u Rijeci.