Iseljeničko razmišljanje za posjeta starom kraju

Donosimo zanimljiv članak autora Miška Njavre, hrvatskog iseljenika u Australiji, objavljen u Hrvatskom Vjesniku iz Melbourna od 28. travnja 2021.

Već duži period vremena, skoro svake godine, iz Australije odlazim u stari kraj, Herceg-Bosnu, iz koje potječem. Na tim dugim putovanjima kroz glavu prolaze razne misli i neka pitanja na koja pokušavam naći odgovore.

Uvijek smo spremni kritizirati sve i svašta, ali malo ili skoro nikako tu kritiku ne okrenemo prema samima sebi. Da, otišli smo davno iz svoje stare domovine iz različitih razloga, bilo ekonomskih, političkih a poneko i čisto avanturističkih. Dobro znamo što se događa u našem starom kraju, i svima nama je dobro poznata ta pošast, nestajanje ili izumiranje našeg naroda u Hrvatskoj i Herceg-Bosni. 

Malo tko od nas koji smo u dijaspori razmišlja o tome koliko smo i mi sami tome problemu doprinijeli, napuštajući ognjišta naših očeva i djedova. Iskreno ne znam, ali mogu samo nagađati da i u našoj krvi i genima ima nešto što nas ne može smiriti da se skrasimo na jednome mjestu, u čemu smo možda slični nekome nomadskom narodu. I povijesni zapisi kažu da smo na poziv cara Heraklija, jednog od najvećih istočnorimskih vladara, došli u 7. stoljeću da kao vješti ratnici oslobodimo jadranski akvatorij od Avara i drugih slavenskih plemena.

Nakon toga, po carskoj zapovjedi tu i ostašmo, u jednom najboljem dijelu rimskog carstva, gdje su i rimski carevi u 2. stoljeću pravili svoje dvorove. Tome prostoru je sam Bog podario najljepše more i klimu na svijetu, ali dobar dio nas to nije razumio i napustio je svoj kraj. Uvijek ćemo sami za sebe pronaći neke razloge i opravdanja za takav naš postupak, zašto smo olako odustali od svega, te se nismo nastavili boriti, kao što su činili naši preci koji su ostajali na tom kršu i škrtoj zemlji, i usprkos svim teškoćama, preživljavali uz težak rad. Dugo vremena sam bio opsjednut s tim razmišljanjima, da nađem prave razloga naših odlazaka, ali ipak nisam uspio dokučiti pravi razlog i odgovore na ta pitanja.

Geneza naših odlazaka iz domovine je duga, i prije 1. svjetskog rata, te između 1. i 2. svjetskog rata, a pogotovo se intenzivirala nakon svršetka 2. svjetskog rata. Valovi odlazaka su bili različitog intenziteta kroz te vremenske periode. Po svemu ovome, nekako dolazimo do zaključka da i sami sa svojim odlaskom iz domovine snosimo dio odgovornosti za izumiranje hrvatskog naroda, ne računajući silna stradanja našeg naroda na kraju 2. svjetskog rata.

Kako već na samom početku naglasih da svake godine putujem iz ove daleke zemlje u Herceg-Bosnu, i običavam posjetiti stariju sestru koja živi u Gradištu kod Županje u Hrvatskoj. Na tom dugom putu od Neuma do Vinkovaca putujem autobusom „Globtour“ koji prolazi kroz lijepe predjele Herceg-Bosne i preko ravne Slavonije do Vinkovaca.

Lijepo je vidjeti sva ta mjesta gdje još, ali u vrlo malom broju živi hrvatski puk, a to su Čapljina, Međugorje, Ljubuški, Grude, Posušje, Tomislavgrad, Livno, Šuica, Bugojno, Travnik, Vitez, Žepče, Derventa, Sl. Brod, Đakovo, Osijek, Vukovar i Vinkovci. Duvanjsko polje izgleda prekrasno, još očito je i Kralj Tomislav znao što je lijepo, jer je izabrao upravo to polje za svoju krunidbu. Prolazeći kroz sva ta mjesta gdje su većina Hrvati, vidi se taj kvalitet našeg čovjeka, koji je vrijedan i poduzetan. Izgrađeno je dosta proizvodnih pogona, trgovina, a osim toga i kuće za stanovanje su lijepo uređene.

Čak i one hrvatske enklave kao što je Žepče, odskaču u odnosu na druga mjesta koja su napučena s drugim narodom. Autobus se kreće, a ja sve to gledam i razmišljam u sebi: „Bože dragi, i tu se može živjeti, zašto nam je trebala selidba iz našeg kraja u bijeli svijet?“

Buntovnik ili izdajnik

No, razmišljanja nikako da stanu, misli neprestano naviru: „Gdje ja uopće pripadam? Jesam li ja buntovnik ili izdajnik?“

U tim razmišljanjima sam zaključio da bi buntovnici bili oni momci koji bi sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća iza svete mise kod crkve zapjevali „Vilu Velebita“ ili „Ustani Bane Jelačiću“, što bi neizbježna milicija zapazila, te su morali bježati preko granice da ne bi završili u mostarskom zatvoru zvanom „Ćelovina“. U njima je tinjao taj bunt jer nisu mogli slobodno pjevati navedene pjesme jer je to bilo zabranjeno i kažnjivo. Samim bježanjem preko granice sebe su smatrali u jednu ruku buntovnicima, herojima, a u biti su napravili štetu svome narodu jer nas je ostajalo manje u domovini, što je upravo vladajućem režimu i bio cilj. 

Druga skupina su oni koji su otišli iz Herceg-Bosne u ravnu Slavoniju trbuhom za kruhom, jer tamo ima kukuruza i može se preživjeti. Njih bi mogao u nekoj blažoj formi nazvati izdajnicima, jer su izdali djedove i očeve, koji su usprkos svemu, ipak preživljavali na toj škrtoj zemlji. I oni su baš tih pedesetih godina odlazili iz Herceg-Bosne u Slavoniju za kukuruzom, no međutim jedan dio njih je pri kraju šezdesetih i početkom sedamdesetih odlučio napustiti i Slavoniju, te otići u Australiju. Njih bi slobodno mogli nazvati izdajnicima na kvadrat jer im ni Slavonija nije bila dovoljno dobra nakon Herceg-Bosne. Oni su na legalan način napustili Slavoniju s putnim ispravama i otišli na kraj svijeta u daleku Australiju. Tu ih već čekaju buntovnici koji su došli deset do petnaest godina ranije. Oni su ove novopridošle pogrdno zvali „pasošarima“ jer su oni stigli ranije bez putnih isprava.

Eto, na tom dugom putu autobusom, koji traje oko petnaest sati, te su misli stalno navirale, a u isto vrijeme i riječi roditelja svojoj djeci kada bi odlazili od kuće na kakav posao, ili pak školu. Roditelji su nam govorili da ako stvari s poslom i školom ne krenu baš najbolje, imamo se gdje vratiti, jer smo kao djeca naučili raditi na zemlji, pa bi ipak nekako preživjeli kao i naši djedovi. U tim silnim razmišljanjima autobus stiže natrag u Neum, a da ja ipak nisam pronašao odgovor ni za sebe, odnosno jesam li ja osobno buntovnik ili pak izdajnik?

Na samome kraju, malo izvan ove glavne teme o kojoj sam nešto razmišljao i pisao, želio sam potaknuti sve ljude da malo o svemu tome razmisle i da ne budu previše kritični prema ljudima koji su tamo ostali se boriti s nedaćama, od kojih smo mi pak pobjegli. Želio bih istaknuti jedno vrlo pozitivno iskustvo koje sam osobno doživio u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Mostaru, gdje sam obavljao proceduru za službene dokumente. U konzulatu je sve odrađeno po propisima uz vrlo veliku susretljivost osoblja u konzulatu. Dokumenti su proslijeđeni iz konzulata u Zagreb, gdje je nešto zapelo, i to baš u trenutku pred moj povratak u Australiju.

Došao sam u Generalni konzulat Republike Hrvatske u Mostaru da mi pomognu, što su i učinili, premda to nije bila njihova obveza, pogotovo jer nije bio radni dan sa strankama. Generalni konzul me osobno primio i zauzeo da će to riješiti. Na moje veliko iznenađenje, i prije nego sam iz Mostara stigao u Neum, već su telefonski javili mojoj supruzi da je sve riješeno. To je jedan lijep primjer i sjajno iskustvo, kojeg treba istaknuti kao uzor i ostalim konzulatima diljem svijeta.

Odabrao: Slavko Katić