Pročitajte tri pjesme ljubavne poezije Marka B. Pandurevića koje su javno pohvaljene na zadnjem natječaju Zvonimir Golob 2021 godine
Lirska samoća tišine mora
tražio sam te
u lirskoj samoći tišine mora
na peronima naše prošlosti
u obrisu jutara i svitanju ljetnih zora
u spokoju tajnovitih tajni
iza leđa mojih
tražio sam otiske tragova tvojih
u vlaku bez voznog reda
u dubini sretnih misli
u tihoj tišini spokojna koraka
u oblaku koji nigdje polovio nije
u klaunu koji se tužno smije
u svjetiljci što svijetli i po danu
u suncu koje previja nježno mjesecu ranu
tražio sam te posvuda.
bila je luda, jako luda
moja želja da te nađem
jer sam se izgubljen i pomalo prestrašen
pitao: čime sam zaslužio tu igru skrivača
tu bol oštrice tvoga mača
koja probada dubinu duše ove.
tražio sam te
u bezbrojnim zrncima pijeska
u vatrometu nebeskoga bljeska
među slijepim putnicima sam te tražio
u dahu zaljubljenih ljudi
u sudnici gdje optuženi presudu sudi
u prahu naše prošlosti
i tamo sam te tražio.
na zastavi neke zemlje nepoznate
svud sam pitao za te
u trgovini pticama
među klavirskim žicama
u dućanima sreće sam te tražio
rekli su da te vidjeli dugo nisu.
A ja sam i dalje tražio
čak sam se odvažio
i na vrata Boga kucao
On me saslušao, utjehu mi i snagu dao,
za krenuti dalje
tamo gdje srce šalje
zaljubljenog ludog čovjeka.
Pa sam plovio brodovima bez kormilara
slušao priče jednog mudraca stara
trčao cestama bez kraja
ali te nigdje nije bilo
čak sam i pomislio
da mi možda i nisi suđena!
tad sam počeo misliti o bijegu
odustati sam htio
sakriti se
kao svi oni naši tragovi u snijegu
koji se gube
više za ništa nisam imao volje
za ništa nisam imao želje
a onda mi opet sjeta probudi onaj osjećaj
mojih ruku utopljenih u ljepotu tvoga tijela
mojih usana na tvojima a zora nas bijela
budi…
tražio sam te, dugo
a samo tamo gdje si uistinu bila
samo te tamo tražio nisam
niti pomislio da ću te ikada pronaći
na mjestu gdje sam te sakrio
dlanovima svojim
gdje sam te od sreće lud
zakopao
kao grumen zlata
i pokrio te
samo sjajnom mjesečinom
da te nikada nitko ne pronađe, nađe.
tamo sam te teško i sam pronašao
tamo gdje sam te i ostavio
u dubini svog srca
gdje bila si sve ovo vrijeme
čak i malo duže.
Marko B. Pandurević
Pomiješani osjećaji
tko si upita ona što srce mi je davno ljubavlju osvojila.
ne sjećam se da sam tvoju dušu obojila
rukama i sretnim duginim bojama?
tko si neznanac neki što mi želi ljubav oteti?
to si?
i ako jesi, a znam da nisi
zašto se onda ne sjećam
tvojih usana
onoga dana
kad si me prvi put zagrlio?
tko si?
ako jesi, a mislim da nisi
zašto se ne sjećam mirisa našeg pokrivača
igre skrivača do dugo u noći.
čekanja kad ćeš doći?
zašto se toga ne sjećam a kažeš da sam ti ljubav bila
i da si ti bio moj život sav, da sam tako govorila?!
tko si? opet onaj ti koji se stalno ponavljaš?
i zašto vrata, kada ih zatvaraš, ne zatvaraš nježno?
zašto je ovo vrijeme snježno
a ja u sebi proljeće osjećam
ti si mi zimu donio u srce ovo
tko si?
malo se plašim tvoga lica, plašim se tvoje duše.
plašim se, da mi snove ne sruše
ruke tvoje nježne
tvoje riječi kao pahulje snježne
i da me ne osvoje
usne tople tvoje
da srce ove plahe žene
ne osvoje riječi tvoje
zaljubljene i snažne
toga se plašim, ja, nježna i ponekad ostavljena žena.
plašim se vremena
kad ćeš, zadovoljen mojom ljubavi, koja se daje samo na vječnost,
otvoriti vrata i otići
ne mareći što si ih zalupio
i moje srce nježno
iz prelijepa sna probudio.
tko si?
ako si ljubav vječna, uđi, ako mi želiš samo srce slomiti,
budi mi zbogom.
Marko B. Pandurević
Sakupljač izgubljenih stvari
sakupljam
kao sakupljač stari
sakupljam opet
naše stvari
moja ljubavi
razbacane po životu.
skupljam
radost i ljepotu.
poneku tugu.
onu kišu, dugu.
rosu srca tvoga.
suzu oka svoga.
sakupljam
po cestama
kojima smo hodili
sretni kad smo bili.
a ponekad čak
i pomalo tužni i uplakani
kao pupoljak
kojemu su
otkinjenom
odbrojeni dani
tako
i ja
pomalo
a ponekad pomalo više
sakupljam sve ono što
izbriše
naša ljubav
poneku psovku
poneku svađu
sakupljam i krijem ih
negdje u dubine
i ne dam
ne dam
da svjetlo vide
dana
neka boli njihova rana
u dubini
a sad
ovaj tren
ovaj čas
ne želim suze, ne želim plač
želim ljubav
sreću
osmjeh
radost
tebe želim
da te stegnem
da te ljubim
da se gubim
u ljepoti Bogom danoj.
sakupljam
po odajama srca
svu ljepotu
što životu
nismo dali
a trebamo.
skupljam
po oblaku želje naše
po obalama
kamenčiće
koji
sve više sliče na tebe.
Marko B. Pandurević
