Golubovi – nije grad Zagreb ono što je nekad bio

Nadiru sjećanja o gradu kakav je nekad bio. Oni neki ljudi s plakata obećavaju nešto što ne mogu ispuniti

Sivilo neba slijeva se na zagrebačke ulice. Odavno se izgubio smisao, a korake smo sputali i zavezali u kravatu nekretanja. Postali smo statični. Glavni moto građana je da im nije stalo ni do sebe ni do drugih. Pandemija je i dalje dio nas. Antivakseri urlaju svoje, a znanstvenici i liječnici pokušavaju s cjepivima ići nekako dalje. Nitko nikoga ne sluša. Zavladala je i cenzura medija.

Uhvaćeni kao leptiri u klopku mreže zaboravili smo letjeti. Oni koji su imali više sreće makli su se iz zemlje koja postoji tek na zemljopisnim kartama. Bliži se svibanj. Tko zna tko će postati novi vođa grada? Povjerenje se odavno izgubilo u slušanju njihovih razvodnjenih priča i obećanja bez konkretnih programa. Suvišno je uopće i ukazivati. Umor se nataložio ispod teških vjeđa zagrebačkih oblaka.

Golubovi su također simbol grada i oni su najbolji reperi u gradu. Dok su na zemlji hodaju i miču glavom naprijed nazad zaista kao da repaju u ritmu urbane glazbe. Više ne ispijam tuđe uvrede, okrećem glavu i samo odmahujem rukom. Uvrijeđeni smo svi totalnom nebrigom i kaosom u svakoj pori državnog sustava. Suvišno je bilo što reći ili napisati, jer sve izgovoreno pretvara se u pijesak koji raznosi vjetar.

Ima li nade za Hrvatsku? Pa baš i ne. Treba to prihvatiti. Zagreb nije svjetski grad, to vidimo po njegovoj zapuštenosti, išaranim fasadama načetim potresom. Grad u skelama je istrzan kako izvana tako i iznutra. Kome ću pokloniti povjerenje sredinom svibnja?

Pomišljam na pjesmu Ive Robića Golubovi. Šetam gradom Zagrebom, okrećem glavu od upropaštenih ljudi i grada, dižem pogled prema nebu dok golubovi nadlijeću grad. Svoje povjerenje poklonit ću golubovima.

Zagreb, 20.4.2021.
Nives Puhalo
🎩🎻🎩