Hrvatski književnik Ivan Sokač porijeklom je Međimurac, rođen je, živi i radi u Beogradu. Povodom nedavno objavljene nove zbirke lirskih proza “Rosa”, u nakladi “NIU Hrvatska riječ” iz Subotice, donosimo reportažu o Ivanu Sokaču
ROSA – iz pogovora Zvonka Sarića
Knjiga Ivana Sokača Rosa napisana je isključivo u formi pjesama u prozi. Riječ je, dakle, o kratkim lirskim prozama, kratkom književnom hibridnom obliku koji u sebi objedinjuje osobine poezije i proze. Pjesma u prozi jest pjesma, a njezina se poetičnost ili liričnost, kao i u ovoj knjizi Sokača prepoznaje kao neuobičajena prisutnost lirske tematike i ritma, slikovlja i figura u proznom obliku …. Pjesme u prozi pisane su nevezanim, proznim slogom; pjesnik spaja iskustva stiha i proznog iskaza, tragajući za novim sintaktičkim i semantičkim rješenjima, Dakle, Sakač napušta metričke zakonitosti stiha i ovo svoje pjesničko pismo piše u grafičkom obliku proze dokazujući da žanrovi u književnosti nisu eksluzivni koncepti. Ove pjesme u prozi Sokača tematski su čvrsto užlijebljene u smjeru lirske obrade životno važnih iskustava čovjeka današnjice. Tako on u svom pjesničkom pismu piše o ljudskim tragovima i djelima, tom nepovratnom slijedu koji se proteže prema unazad, ali i prema budućnosti, a piše i o srdžbi, strahovima, strepnjama, zebnjama, tugama, neminovnostima, strahovima, mržnji, te o ljubavi, vjeri, nadama i mogućnosti izbora kojom stazom poći, iako se pred nama često javljaju labirinti.
Čitajući Sokačevo pjesničko pismo Rosa u čitateljskoj avanturi susrećemo se s ponovno odsanjanim snovima i jutrima koja slijede, demonima koji se hrane sjećanjima i sjenama koje izazivaju jezu, »sjenama nemirnih, izgubljenih duša«, surovima i besramnima koji igraju svoje role, poslušnicima i s hrđom u zraku i krvavim očima koje se plaše svjetlosti, borama na obrazu i snjegovima na banatskim ravnicama. Sokač suptilno iskazuje osjećanja dok vrijeme pred nama korača, uz etide hladne listopadske noći i ples odsjaja kiše, kada u praskozorje »vile harfe sviraju«, s koferima punim tuge »pod turobnim balkanskim nebom«, s koferima koji »uvijek mirišu na put«, dok se čuju krici grješnika i očajnika, uz mirise koji bude sjećanja, kao što je »miris života jutarnjeg neba«, ali i banatske juhe koji se zimi probija i »grije zidove« i zavlači u svaki kutak sobe, pjesnik nas vodi stazama punim kamenja i pukotina sve do »labirinta noći«, pokušavajući saznati »zbog čega je vrijeme izmučeno?«
Odabir (1) iz zbirke „Rosa“:
Odabir (2) iz zbirke „Rosa“:
Odabir iz knjige ROSA
NIU Hrvatska riječ (Subotica) – “ROSA” Ivan Sokač, zbirka lirskih proza
http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/5977/Kozmos-lirike-i-univerzum-proze/
SONATA
Je li je smrtni grijeh ako se učahurim u svom svijetu puštajući samo da me tiha glazba nosi kroz krošnje breza i lipa. To je valjda zato što sve manje osjećam naklonost vremena pa još samo glazbi povjerujem da istinu zbori. I to onoj što je zvižduće vjetar pomičući najtanje strune okolnog raslinja koje opet protrese svoje zvečke i rastjera ptice, solo pjevače…
Onda uzmem notni papir pa zabilježim sonatu u tri stavka. Prvi je po pravilu življi. Ponese me ushićenje pa izgubim svijest na tren. Drugi opet bude blag, miran i razumije ga samo onaj tko dopre toliko nisko da nebo dodirne. Treći je opet nalik prvom, čisto da se onaj, kome sam sve ovo namijenio, ne obeshrabri.
Tako zanesen čekam da padne noć. Kada ugledam mjesec bez trena premišljanja tutnem mu onako šutke papir i učinim dva koraka unazad…
On zaprepašteno pogleda, naglo se okrene u stranu ne prekidajući tajac. Odjednom se začuje glazba. Ista ona melodija što je sviraše vjetar zagrmi tamom toliko snažno da se sva zemlja zatrese.
Tada sklopim kapke i gledam kako dan krajičkom oka radoznalo promatra probuđeno nebo.
JUTRO
Opet je jutro. Novi je dan i sve je čisto. Da ga ne uprljamo samo, da ostane baš takvo, isto…
Noć je odnijela prethodni dan… I da vam kažem, i nije bio neki ili… ili možda jest?
Neke sam snove izgubio na pločniku pa sam ih morao ponovo odsanjati… Ali svejedno, opet je jutro i sve je čisto. Da ga ne uprljamo samo, da ostane baš takvo, isto…
Još ti ne znam reći je li se danas rodilo sunce ili će kišni oblak umiti tvoje i moje lice. I hoće li latica divljeg cvijeta, čije ime ne znam, zalepršati na povjetarcu i pomilovati tvoju kosu.
E, baš onako kao da sam ja želio da se tu i nastani.
Nisam siguran je li se danas rodila ljubav ili je zbog nje pala koja suza, mlada, bistra… Svejedno k’o jutro je čista. Samo da je ne upraljamo, da ostane baš takva, ista…
I kad pogledaš nebo ti se sjeti da postoji netko tko te voli, pa makar on i nije kraj tebe, makar bio daleko ili visoko. Zato je ono plavo, iskreno i lijepo…
Danas ćeš ponovo koračati pod njime pa se raduj danu što ti ga jutrom daruje. Ali ne daj mu da u vječnost ode tmuran, da rastuži nebo i ne bude čist. Nek ostane ovako vedar, k’o jutro isti…
Neka se u tvome i mome zagrljaju ukrote divovi i neka se krila čelične ptice istope na ovom našem suncu, pa da se u goluba pretvori i da joj duša postane nježna…
Da ovo bude molitva, tvome ili mojem Bogu. Svejedno, ko jutro je čista. Samo da je ne upraljamo, da ostane baš takva, ista…
OBLACI
Ako i upamtim ples odsjaja kiše, onda poželim da svaki od ovih putujućih oblaka na tren zaustavim. Pitao bi ih jesu li oni nosili kišu koju pamtim kada se, kako rekoh, na rumenim pločnicima od zalazećeg sunca, kupahu i igrahu ti odsjaji.
Što bih više gledao to su više poskakivali, na tren na same kapke sklopljenih očiju, na tren na raširene dlanove. A često i, u mimohodu se provlačeći, kao da i jedni druge dodirivahu.
A onda večernje sunce sasvim zađe a za njim se i oblaci, tromo vukući kišu, izgubiše…
Sve mi se čini da su možda baš oni nosili tu kišu koju pamtim…
NEPOZNATI SVIJET
Vrlo malo je doista potrebno kako bi se cijela ova slika dovršila. Možda tek nadahnuće mladog pjesnika…
Na samoj zaravni pred kapijom od sna uporno slijeću ptice koje pri najmanjem pokretu ovdašnjih kojekakvih posjetitelja zalepršaju krilima i sklone se pod divljim krošnjama na samo par koraka odatle.
U toj divljini kao da neprestano raste neki novi i potpuno nepoznati svijet, svijet igličastih borova i kojekakvih drugih džinova što kriju razna stvorenja i zloduhe pod sobom. Na njima se i oni zli vjetrovi lome! Zatim se naglo ispravljaju, pa se još biješnji spremaju za nove udare…
Eh, ne kažem zalud da bi samo jedan malo nadahnutiji pjesnik mogao ukrotiti sve te sile oslikavajući im zvukove pa bi se već sami, odustavši od strasti, osamili.
UTROBA
Svirepi valovi smijeha i zlobe svih onih koji je njegovaše ostali su zatočeni u vlastitome duhu, baš ovoga trena i pred pragom ove Božje kuće.
Sve što se ovoga trena događa nedostupno je svim onim lakovjernim i bezumnim stvorovima što samo fizički sliče meni.
Od njih me dijeli utroba, utroba vlastite duše. Sve ovo izvana ne vidim…
Na što se samo znam obazirati…!?
Tek toliko da mi taština ne ostane prazna. Tek toliko da je zasitim, nahranim bezumnim što mi bezdan traži.
Od njih me dijeli utroba, utroba vlastite duše.
Sve ovo izvana ne vidim…
FALI NAM
Fale nam hladniji vjetrovi da nam se pod kožu zariju i da nam kosti kao staklo krte postanu. Da spoznamo svoje nemoći i bijedu koju ovim vremenom, koje trošimo, širimo i rasađujemo.
Fali nam da vidimo, ne da gledamo. Da ne sudimo a da nam valja suditi.
Fali nam da ostavimo nemoćnog, da mu sunce ne zaklanjamo, da zlom oblake ne raspirujemo.
Fale nam pustoš i prašina, da stvaramo…
Fali nam život da počnemo živjeti…
Fali nam, puno nam fali…
POGLED
Divan san vječnost tka u potaji. Znaš li to?
A ti skrivaš tajne noćima smijeha, tamom što mi je strana. Um mi uvijek srcu nešto šapće i šapat bolom strašnim postane.
Znam, kuneš me što ti srcu nedam mira, što ti sjenom korak pratim, jutrom kada hodaš sneno. Gledam kako svežinom misli umivaš, pa dan za tobom jeca.
U izmaglici opet nadiru sjećanja što sumnje za sobom vuku i pitanja što odgovore nemaju.
Oprosti. Ništa to nije. To samo ovisnik čeka da ga pogledom nahraniš…
Onda možeš nanovo kroz dan koračati.
NA KRAJU REDA
Na kraju reda je najljepše.
Zasmije te kikot lakovjernih usana. Poštedi te i udar groma kad mu dojade pa ih kao mačem posiječe. Onako bahate polije ih olujom oblak u prolazu. Ne slučajno…
Onda vidiš kako su mnogi ipak prošli mada im se drum ne zna. Zamisliš se…
Ipak je bolje ovako, na kraju.
Jedino se moraš navići da ti leđa nitko ne čuva. Moraš znati da si sam pa ako poklekneš nemaš se zašto prihvatiti. Onaj isped glavu ne okreće.
Moraš biti sam, biti svoj, negdje daleko na kraju reda…
PLAČEM TVOJE SUZE
Ovo su izgleda tvoje suze, što mi niz lice sumanuto teku. Jesu, tako samo ti znaš plakati. Nitko drugi…
Dugo su mi već obrazi vlažni pa se pitam jesi li ikada prestajala plakati.
Ne usuđujem se otići…
Ako ipak odem i ovako mokar naiđem na vjetar, neće me štedjeti, išibat će me toliko da će mi rane ostati.
Zato moram ostati zauvijek u tvome zagrljaju pa ako mi ikada i dođe da od tuge zaplačem samo ću jecati.
A plakat ću te tvoje suze…
NEGDA SVETA
Pusta Drava, daleka i tamna…
Ne pamti mi stope, ni zemlja nit trava.
U klijavo žito zrak se sunca zari.
Sred polja mi kleči grob do groba stari.
Daleke su ceste zamijenile ime.
Ne pamte me vrbe, lipa kad se njiše.
Vjetar kad im grane ogoli sred zime.
U svibnju kad bagrem stane da miriše.
Ne znaju me ptice, ne znaju me ljudi.
Zora kad se budi, noć ostavlja dane.
Postao sam tuđin svuda gdje me ima.
Bol mi kopa grudi, riječ mi sadi rane.
Hodao sam jednom, međimurskom zemljom.
Sa zebnjom mi oči usnule pa broje.
Kraj obale zvijezde obasjale noći.
Sred ravnice ništa, samo snovi stoje.
Zastala je Mura, dok sam kraj nje snio.
Poprska mi čelo pa mi tiho zbori:
„Sjetit će se nebo, sunce dok dogori,
da si negda sveta i ti ovdje bio”.
KOLODVOR
Zatrepti mi pogled u brzini.
Kolodvor je prepun, a jedni se za drugima spremaju na odlazak.
Ljudi…
Vlakovi…
Sve sam ih sanjao.
Znam kamo su krenuli i kuda će stići. Blago njima!
Toliki vidik i beskrajno prostranstvo. Ispratim ih a u glavi mi slike poznate.
…Hitro da se sklonim dok ne poludim.
Već je kasno, puno je sati. A nisam ni kavu ispio do kraja.
Nisam ni žar među prstima osjetio.
…A oni već odoše.
Kolodvor je iznova prepun, a jedni se za drugim spremaju na odlazak.
Ljudi…
Vlakovi…
Međimurje:
Jutro (Rada Đuričin i Dinko Glavaš):
Pročitajte još:
