Pero Pavlović
KRIŽ NA VRHU PLANINE ŽABE
Kada na kamenom vrhuncu zasja nebeskim sjajem
Rijek iz grudi će poteći, zvijezde se skutrit u zagrljaj križa
I vrelo milosti razlit na zemlju i ljude
Život u riječi začet, dotiče se vječnosti
Na najviše vrhunce uznijeti srce
A duh će nemušti jezik razvezat u ljubav
Vrhu svih stvari istina se natkriljuje
Ruka božanska dijeli svakome kutak svoj
Huk vremena koje dohodi trag je skore kušnje
Uznesen u znamen, poj se otkriva nedovidnu putu
Pomirbom cvate dalek težak jek
Lahor mirisan otvara vjeđe svježinom novih svitanja
Ave tebi, koji nadom pretičeš boli i trpnje
Ni kušnje ni zdvajanja ne će zatomit pogled s onu stranu jave
Iris neba, gle, plavi latice bezmjerne ljepote
Ni sam ne znaš kamo bi pjesma proćućena sjećanjima
Eden radosti dok lista pred tvojim oteščanim koracima
Žarom i marom svakog dobrog djela zrcali svetost
Azurne daljine tihi su počinak duši i tijelu
Bilo zemlje kuca, vrijeme je mjera svega stvorenoga
Eho otajna sklada svaku riječcu navodi na mir
Planina Žaba. To je planinski lanac koji se prostire u duljini od 14 km u smjeru istok-zapad. Pripada Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Najviši joj je vrh Sv. Ilija (još nazvan i Crkvina) 955 m. S najvišeg vrha pruža se predivan pogled prema dolini Neretve, Veleži, Prenju, Biokovu, Gatačkoj Bjelašnici, visovima iznad Dubrovnika, Pelješcu, te moru i otocima. Imenom planine nazvana je srednjovjekovna župa Žabsko (Yabsko), jedna od devet župa koja je pripadala Humskoj zemlji. Središte župe bio je neumski Gradac. U podnožju Žabe nalaze se mnogobrojne gomile, stećci i drugi arheološki ostatci što svjedoči da je ovdje od pamtivijeka bujao život. Iz novije povijesti očito je da je ovdašnjim žiteljima Žaba bila pribježište i utočište, roditeljica, hraniteljica i spasiteljica. U Žabi se napasala brojna stada domaćih životinja, bralo se drvlje za ogrjev, skupljalo ljekovito bilje, naročito kadulja, buhač, smilje i plodovi drače, lovila divljač a u njene kamene zabiti skrila bi se živa glava pred neprijateljima. Ljeti se trebalo rano noću zaputiti u Žabu radi branja kadulje, a jedini orijentir vremena bile su zvijezde i pjev pijetlova. Teško se živjelo. Njive su orali težaci, a vučna snaga su bili volovi. U znoju lica trapila se zemlja trnokopom i drugim alatkama. Žito srpom želo. Kosač i kosa bili su veliki luksuz. Bilo se gladno, žedno i boso. Nije to baš davno bilo. Sjećam se svoga ranog djetinjstva kada je iz Zagreba u Gradac došao jedan isusovac radi duhovnih vježbi. Tako on u svojoj propovjedi reče da ovdašnji narod može vrlo lako doći u raj s obzirom kako živi i kakva mu je vjera. A što mi danas možemo reći? Svatko će naći odgovor za sebe. Možemo, po koji put, uzdići pogled prema kamenoj ljepoti Žabe. Njen najljepši ukras i njena kruna su križevi na njenim vrhuncima. Na njenom najvišem vrhuncu hodočasnici su prije desetak godina obnovili kameni oltar i postavili kameni križ. Na drugom vrhuncu Male Žabe zvanom Marijin vijenac (507 m) nalazi se također impozantan križ koji se vidi iz doline Neretve. Pred naletom nove civilizacije Žaba je nedavno malo ”pokleknula”. To možemo shvatiti u pozitivnom smislu. Tunelom kroz Žabu, i modernom prometnicom Neum-Stolac, povezan je jug i sjever planine. Žaba ostaje naš Horeb i Tabor. Svojim kamenim vrhuncima planina tiče modro nebo, zove srce u visine, kao što to oduvijek bijaše.
Fotografije snimio: Davorin Bulić
Odabrao: Slavko Katić
