Adalgisa Škopac: EVOKACIJE OBLIKA

Slike Adalgise Škopac svojevrsni su kontrapunkt klasično obrađenim motivima, potekli od viđenog, ali su prestrojeni u doživljajnu interpretaciju

Eugen Borkovsky

Pred nama je niz radova koje, ugrubo, možemo podijeliti na dvije serije koje se smisleno nadovezuju, a razlikuju po tehnološkom pristupu oblikovanju. Jednu, možda senzibilniju grupu, čine radovi urađeni kolažiranjem višebojnih papira. Oni su manjih formata. Druga grupacija nudi izvedbe uljenim bojama na većim formatima, snažnijih boja, oskudnijih poteza, na bijelim pozadinama. Sve radove ovog izložbenog projekta potpisuje Adalgisa Škopac. 

   Kolaži su izvedeni grubljim paranjem papirnatih segmenata te kasnijim intervencijama potezom. Na kolažima umjetnica liniju trganja papira ostavlja vidljivom. Tek ponegdje zatičemo ravno rezane rubove. Na oba niza radova prisutan je snažan kolor, kontrasti obojanih segmenata, no tonovi uslojenih papira nešto su umjereniji nego na slikanim radovima. Na obje grupe nalazimo zaprskavanje bojom, ali vrlo kontrolirano. Grafičke intervencije najčešće su potezi koji određuju oblike. U oba slučaja autorici je crtež, obrub, ocrtavanje oblika, okosnica oblikovanja. On se pojavljuje iscrtan crnom bojom ili bijeli, kao rezultat cijepanja papirnatih segmenata na kolažima. Na uljima je često obrubljivanje poslije nanošenja koloriranih površina/oblika. Razlika u rezultatima može se opisati kao različitost odnosa i intenziteta obojanih dijelova. Karakteristike autoričina rukopisa svjedoče da se ova dva niza nadopunjavaju, nastavljaju.

Adalgisa Škopac: EVOKACIJE OBLIKA
Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Otvorenje 10. 4. 2021., u 18 sati

   U slojevima osjećamo odjeke oblika. Adalgisa istovremeno prikazuje i sakriva. Izaziva nas na promatranje, a da nam pritom ne nudi gotov rezultat. Važan aspekt premise je mijena: u prostoru, u autoričinoj okolini. Inicijalni pokretač uvijek je oblik: krajobraz, detalj arhitekture ili pejzaža, biljna formacija. Ali, autoricu zapravo ne zanima neki određeni prostor, konfiguracija terena ili atmosferske prilike; motiv joj je potreban kao polazište, kao „bojno područje“ na kojem može izgovoriti intimno. Rezultat je uvijek viđenje, a ne vidljivo. Ona ostaje vezana za oblik, ali ne želi biti prijenosnik slika realnog. Ona na podloge intuitivno prenosi doživljaj, fascinaciju. Ponekad je to mogući pogled kroz prozor, priroda, pejzaž ili samo osjećaj trenutka. Ove lirske apstrakcije odišu nemirom estetizirane impresije. 

   Čini nam se da na podlozi prostora galerije, bijele kocke, nalazimo oblike koji prodiru direktno iz zida. Naime, autorica najčešće zadnji plan, plohu, pozadinu ostavlja bijelu. Na takvim površinama gradi kompozicije snažnim bojama. Jednostavnu, bijelu podlogu Adalgisa Škopac koristi za gestualne zapise. Na polju bijele, neutralne, čak hladne plohe, nalazimo oznake doživljaja. Asortiman gestualnih bilješki proširen je oblicima koji sugeriraju biljne ili arhitektonske elemente. Ponegdje je to zapis nalik grafitu ili dječjoj šari. Ritam je naglašen rasporedom nakupina oznaka. Zapisi ponekad izlaze iz formata slike. Intenzitet ne prestaje pri rubu, osim kad umjetnica to izričito želi. Forme se u njenim radovima nužno ne nadopunjuju. Ponegdje su u disonanciji. Pojavljuju se u grupama kao reminiscencija na doživljeno. Možemo prepoznati karakter prostora i stanje autorice: pomak od vidljivog ka skupu osjećaja koji oblik pretvaraju u proživljeni stav. 

   Čini nam se da možemo pretpostaviti tijek oblikovanja. Umjetnica forme u velikoj mjeri prepušta gesti. Tako dobiva oblike kojima naziremo porijeklo, ali pred nas izlaze u nekom drugačijem ozračju. To ozračje iskazuje umjetničinu imaginaciju. Ona čini svojevrsnu pretvorbu oblika prema znaku. Uočavamo intenciju k iskazu doživljaja. Autorica nam striktno ne daje do znanja kamo bi slutnja trebala odvesti. Ali, svakako je u pitanju put prema bogatstvu (ne)prepoznatog unutarnjeg života. Ona zaustavlja vrijeme. Slike su načas zastali trenuci. Autorica ih ne oživljava, ona ih jednostavno bilježi. Otvaranje ili preklapanje formi, kojemu smo svjedoci, nastalo je građenjem oblika. Vrlo rijetko oduzimanjem. Poput skulptora, Adalgisa oduzima od bjeline podloge da bi onirički u nju uronila oblikom.  

   Slike Adalgise Škopac svojevrsni su kontrapunkt klasično obrađenim motivima. Zapravo su potekli od viđenog, ali su prestrojeni u doživljajnu interpretaciju. Svi radovi imaju sličan emotivni naboj. Autoričin svijet naseljen je znakovima. Bez ljudi. Osamljenost koju autorica prenosi promatraču rastvorena je serijom. Ona kao da plasira ideju zabrane gledanja, a uvodi doživljaj. Ona nije interpretator lijepih slika okoline, već je tumač, zavodnica koji nas obasipa mogućnostima. Promatrajući ove radove shvaćamo nestalnosti oblika koje naziremo. Podloga je pozornica a naslikana situacija suočavanje. Autorica stilizira, sintetizira, pojednostavljuje prepoznatljivo pa nam time zadaje zadatke. 

   Radove možemo doživjeti kao ideogramske napukline galerijskih zidova. Ova dihotomija podloge i oblika bogatih kolorom izaziva promatrača. Radovima daje bezvremenski dojam zaustavljenog trenutka. Autorica namjerno miješa igru i elemente igre. Ona eksploatira metaforičnost koja je čitljiva u formama naslućenih oblika i odnosa. Oblikovna nepredvidljivost omogućuju spontano čitanje ovih holograma stanja. Pred nama je razvoj promišljanja koji je tijekom realizacije prošao niz doživljajnih i spoznajnih pomaka. Predmet ovog postava je i neprestano gibanje, promjene i nestalnost pojava u prirodi te, paralelno s time, u nama samima. Tijek i mijena su raspoređeni u trenutke kako bi mogli biti nastavljeni u svakom sljedećem trenutku. Ovim likovnim zapisima ublažene su granice između vidljivog i doživljenog. Likovnim postupcima otvoreno je područje suočavanja s imaginarnom realnošću i vizualizirana fantastika osobnih doživljaja.

    Autorica nam ponekad govori čitkije, a ponekad svoju ispovijed iskazuje znakovima koji su samo njoj jasni. Ona osjeća bilo vremena i reagira tražeći svijet oslobođen represivnih stega intelekta i logičnih zakonitosti klasičnih pravila. Adalgisa slika jer osjeća potrebu za time. Promatrača pušta na vjetrometini asocijacija. Svako je likovno oblikovanje  igra i za umjetnika i za promatrača. U igri se za oba sudionika sve neprestano mijenja, ne samo prelazeći od jednog do drugog rada, već i pri svakom sljedećem pogledu, uperenom na isti rad. Slike pred nama izazivaju zanimanje u prvom čitanju. Nove konotacije javljaju se pažljivijim promatranjem, a sasvim nove bivaju asocirane temeljem postava. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada, bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rad kao dio niza ili grupe, što ovisi o postavu. Ovaj ciklus ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej. Nudi nam se i postav kao varijanta instalacije. 

   Adalgisa poštuje osobni doživljaj. Imamo dojam određene strogoće autoričinog pristupa svijetu oko sebe. To je uočljivo na nekim temama i na kanoniziranom pristupu oblikovanju. Ona, rekomponirajući oblike, uvažavajući sumnju, istražuje ambivalentnost motiva u vremenu. Ovaj postupak dopušta njenoj sumnji da propita vlastitu poziciju. Jer, sumnja nosi ideju promjenjivosti. Transmisirajući viđeno i doživljeno, odlučuje se za pojednostavljivanje motiva. Autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku sjećanja. Autorica namjerno miješa igru i elemente igre. Možemo ih čitati kao dnevnik simulakruma. Ostale asocijacije, koje zasigurno nisu neznatne, ostavljamo senzibilitetu promatrača koji sudjeluje u ovoj igri. 

Adalgisa Škopac, umjetnica i profesorica likovne kulture, rođena je 1969. u Puli. Opće obrazovanje stekla je u Labinu. Godine 1991. diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, smjer likovna kultura, Odjel slikarstva. Tijekom studija kreirala je kostime, maske i scenografije za kazališne predstave u riječkoj i istarskoj regiji. Ostvarila je 1998. nekoliko velikih modnih revija inspiriranih svijetom podmorja. Kontinuirano radi i ilustracije, dizajn plakata… Aktivno je sudjelovala u međunarodnom susretu „Duga-Arcobaleno“ i projektu „Ilok u egzilu“. Uz stvaralački se rad bavi nastavom likovnih umjetnosti i vodi likovne radionice za djecu. Od 1989. njezino djelo privlači pozornost i izaziva brojne pohvale kritičara. Sudjelovala je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Stvorila je više uspjelih ciklusa inspiriranih istarskim podnebljem, „Beskrajnost“, „Živo vrijeme“, „Živo vrijeme I“, „Istarski krajolik“, „Mirisi boja“, “Mirisi boja u bijelom”, kao i ciklus „Autoportreti“, ciklus aktova „Mačka može i u kralja gledati“ – reče Alisa i ciklus „19“. Godine 1998., povodom desete obljetnice djelovanja, objavljena joj je dvojezična antologija kritika, na hrvatskom i talijanskom jeziku: „Boje podmorja – I colori della profondità” autora Marina Steffèa, profesora povijesti umjetnosti i talijanskoga jezika i književnosti iz Pule. Na međunarodnom bijenalu „CamerotArte“ 2005. izabrana je između dvadesetero umjetnika svijeta čija će djela biti u stalnom postavu ovog prestižnog talijanskog muzeja. Od Općine Raša uručeno joj je priznanje 2019. za tridesetogodišnje umjetničko stvaranje. Članica je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Istre u Puli.