Izložba trojice vrsnih hrvatskih slikara posvećena Uskrsnuću

Trojica eminentnih hrvatskih umjetnika, trojica slikara, pedagoga, i za ovu izložbu ne manje bitno – istinskih vjernika, na Veliki četvrtak, uoči najvećeg kršćanskog blagdana – Uskrsa, posvećuju svoju sliku Onome koji je Svojom žrtvom posvetio nas

Otvorenje izložbe upriličeno je na otvorenom, pred zgradom Muzeja Prigorja, Sesvete, a potom je uslijedilo razgledavanje postava izložbe  koja je smještena u  inspirativnom Tavanskom prostoru Muzeja. Nakon pozdrava ravnateljice Morene Želja Želle, uslijedilo je predstavljanje samoga koncepta i umjetničkih djela kustosice Sande Stanaćev Bajzek, a izložbu je proglasila otvorenom pročelnica Ureda za kulturu Grada Zagreba Milana Vuković-Runjić

Uskrsnuće Isusa Krista je eshatološko-transcendentalni događaj je koji nadilazi naše iskustvo i izmiče našoj spoznaji. Ono je prodor u novi život, u život koji nije podložan zakonu smrti, već je uzdignut iz konačnosti u vječnost. To je život koji je otvorio novu dimenziju ljudskog postojanja, naš cilj i smisao. Sjedinjenje konačnog i beskonačnog, čovjeka i Boga.

I umjetnost ima moć konačno preobraziti u beskonačno. Umjetnik njome pobjeđuje vlastitu smrtnost i upisuje se trajno u kolektivnu memoriju. Ukoliko je Božjim nadahnuta, ona je čovjekov apel za novim rađanjem, za uskrsnućem novog, boljeg čovjeka. A umjetničko nadahnuće uskrsnućem ne zaobilazi Isusovu otkupiteljsku žrtvu i Njegov križ kao najmoćniju inspiraciju umjetniku vjerniku. Nadahnuća koja crpi iz Evanđelja, uobličavajući se u njegovom djelu na poseban njemu svojstven način, obnavljaju Božansku istinu i stvarajući vlastito novo djelo, bivaju dionici novog saveza, novog Božjeg stvaranja.

Tematizirajući Kristovu muku i uskrsnuće, trojca slikara: Josip Botteri Dini, Marijan Jakubin i Vladimir Meglić, izložbom upriličenom u Velikom tjednu, „uskrsavaju“ i sliku kao noseći likovni medij, revalorizirajući njezinu vrijednost i potentnost u prijenosu univerzalnih estetskih i vječnih duhovnih vrednota. Njihovo beskompromisno nepodlijeganje trendovima te motivska i majstorski izvedbena prepoznatljivost, obogaćuju ne samo hrvatsko, već i europsko slikarstvo, dostižući vrhunac upravo u transcendentnim prostorima sakralnog. Tako, unatoč njihovom uspjelom okušavanju u trodimenzionalnoj formi( Meglićevi stolci ili Jakubinovi sliko-objekti i konstruktivističke skulpture) ili mediju mozaika i vitraja, osnovno izražajno sredstvo ostaje im boja i ploha.

Vladimir Meglić tematikom i motivikom nadrealist, interpretacijom neoekspresionist, zanatski besprijekoran, ali uvijek inovativan, dosljedan i prepoznatljiv u svom likovnom izričaju, slikar je u temeljnom značenju toga pojma, jer poetiku svoje umjetnosti izgrađuje svojom slikarskom vještinom. Ovaj dobrovoljni zarobljenik slike, poštujući njezine zakonitosti, uspostavlja vlastiti figurativan, koloristički snažan likovni jezik izrazitih značenjskih i duhovnih vrijednosti. U njegovom umjetničkom nadahnuću kršćanska tradicija uvijek je nalazila važno mjesto, a i prvi Meglićevi susreti sa slikarstvom dogodili su se upravo u crvenim interijerima. Poznavanje tematike i spoznaja potrebe za jasnošću naracije spretno spojene sa sceničnošću prizora koja se iskristalizirala iz njegova scenografskog rada u kazalištu, rezultirale su neobično razvedenom kompozicijom i osobnom ikonografijom koja je, iako inklinirajući nadrealnom, u prizorima nadahnutim biblijskim, uvijek poštivala činjeničnost i izvornost Riječi. Pribjegavajući snažnom koloru, kojemu je izvorište fascinacija tirolskim obojenim kipovima svetaca, te nerijetko grotesknim prikazom lica, Meglić potencira dramatičnost samog uprizorenja, koju ćutimo u svakom potezu i impastu boje. A karakteristična sklonost prema distorziji oblika i hipertrofiji prostornog jasno se iščitava i u odabranim slikama za ovu izložbu. Impozantnom ulju na platnu s prikazom krucijalne scene Pilatove osude Isusa na smrt, te u  šest akrilnih slika /skica koje su dijelovi kompozicije inspirirane „Pjesmom stvorenja“ sv. Franje Asiškog. I u njima, temeljeći prizore na stvarnim predlošcima, Meglić komponira koloristički intenzivne a istodobno tako poetske i nadasve tople i „ljudske“ prizore, pune radosti i ljubavi prema životu kao Božjem daru. Punom zahvale Stvoritelju na vlastitom daru i sreći koju mu daje slikarstvo.

Slikarski talent, ne kao usud već kao blagoslov, prihvatio je i prenosi kao vlastitu molitvu i Josip Botteri Dini. Slikom se koristi kao sredstvom komunikacije, medijem kojim prenosi evanđeosku poruku i svjedoči vlastitu vjeru. Ona emanira jasnom ukorijenjenosti u Kristovoj Riječi i Ljubavi koja natkriljuje njegov duhovni život. Dokaz je djelovanja transcendentnog svijeta u svijetu naše materijalnosti. Imperativ potpune posvećenosti umjetničkom zvanju, ali i odgovornosti koju taj dar nosi. Proizlazi ona i iz snažne emotivne i duhovne povezanosti s motivom koji nije slučajni podtekst ili izgovor za određene kompozicijske zahvate, nego je gotovo rodno nedjeljiv od cjelokupnog slikarskog poimanja ovog umjetnika. Botteriju je zapravo Riječ Božja vodeći motiv i sadržaj kojeg on likovnim sredstvima transformira u sliku koja tako postaje duhovna stvarnost, odslik viđenog izvan sebe i u sebi. Jer njegova imaginacija nedjeljiva je od opažaja, ubilježenog likovnim sredstvima u platno slike trajnošću pigmenta i nepreglednošću linije. Linije koja nemirnošću, u primjerenosti geste i pomno odabranim tonovima boje, slobodnom protežnošću čini figurativno, razlažući prizor u neprekidnu mrežu živa, gotovo reljefna linijska crtovlja. Linije kojoj je Botteri dao simbol posvećenosti, gotovo svetosti. Ona je nit koja veže nebo i zemlju, njegovu dušu i um, od čovjeka čini Boga, od materije i senzacije prirodnog, dematerijalizaciju i emanaciju duhovnog. Odraz je Stvoritelja i stvorenog. Stvaranja zabilježenog u slici kao mjesta koje nam uvijek iznova, i u emotivno najbolnijim prizorima Isusove muke i smrti, otvara mogućnosti upoznavanja istinskog umjetničkog djela. Jasne narativnosti, koju ne zatomljuje ni koloristički snažan i linijski moćan koloplet, predstavljene recentnim slikama koje tematiziraju ključne trenutke Isusova martirija – od „Posljednje večere“, „Molitve u Getsemanskom vrtu“ do „Skidanja s križa“, omogućavajući nam i ovom izložbom uvidjeti Botterijevo snažno autorstvo i neponovljivu umjetničku individualnost. 

Treća, s razlogom odabrana, autorska osobnost koja čini potpunim ovaj slikarski „uskrsni trolist“ je Marijan Jakubin. Ovom svestranom autoru – afirmiranom slikaru, povjesničaru umjetnosti, pedagogu i metodičaru, etičaru i estetičaru a napose kršćaninu, slika je utjelovljenje osobnog susreta s Isusom kao Svjetlom svijeta. Ona je mjesto u kojem se vizualizira, fizičkim osjetilima nedohvatljiva čovjekova duhovna dimenzija. Ona je intuitivni, ali duboko proživljeni doživljaj prostora u kojem se prožimaju ljudsko i božansko, susreću bjelina i crnina. U kolorističkoj i morfološkoj dihotomiji, u sudaru svjetla i tame, „mrakom u svjetlu“ slaveći Svjetlo u mraku, Jakubin najnovijim slikama objedinjuje prethodne inspiracije i morfologije, izgrađujući i dalje vlastito umjetničko postojanje na ljudskom izvornom iskustvu. Tako su slike, kao simbolične projekcije sučeljavanja duhovnog i materijalnog, mjesta općih metafora, koje u simbolizmu klora i dinamici njegovih mutacija, pretvaraju autorova egzistencijalistička promišljanja i emocionalna stanja u vizualni prostor koji vibrira visokom duhovnom frekvencijom. Novom slikom kao svojevrsnom reinterpretacijom, dominira tamna silueta organske forme na bijeloj pozadini, propeta linearnim silnicama za Jakubina karakterističnog plavog kolora i perforirana prosijavajućom bijelom svjetlošću predstavljenom kondenziranim geometrijskim obličjem. Odolijevajući govoru čiste likovnosti, gdje dubina crne hipnotičko uvlači, a bijeli svjetlosni trag odvlači u prostore transcendentalnog, imamo priliku dobrovoljno se prepustiti imaginaciji mitskog, prostoru bitka i božanskih emanacija, vidljivih i u Jakubinovim „Redefinicijama bijele crte“, nastalih implementacijom stare slikarske paleta kao materijalne prisutnosti vlastite stvaralačke osobnosti. Prostori Jakubinove slike kao visoko estetizirane materije, preobraćaju ovu egzistencijalističku priču u tajanstvena i beskrajna nebeska prostranstva u kojima je beskonačnost i promjenjivost svekolike materije bitna kategorija. I sve je u neprestanom gibanju, sve se mijenja, samo je Bog stalan i nepromjenjiv.

Josip Botteri Dini, Marijan Jakubin i Vladimir Meglić neosporni su slikarski virtuozi koji strpljivo, ali veoma svestrano grade vlastito umjetničko postojanje. Povezuje ih jedinstveno umjetničko i intelektualno promišljanje, ukorijenjeno u vjeri u Boga koji je Ljubav, Boga koji je „tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“(Iv 3, 16).

Život kojeg Botteri, Jakubin i Meglić očituju i u „uskrsnuću“ vlastite slike.

Sanda Stanaćev Bajzek