O župi Vidonje

Jutros me ugodno iznenadio prilog u 24 sata o župi Vidonje. Naša župa Graca i župa Vidonje su susjedne prastare župe i nakon seobe naroda iz Graca (nakon Bečkog ili Morejskog rata 1683.-1699.) na oslobođeni neretvanski prostor zadržala se najljepša tradicija dobrosusjedskih, rođačkih i prijateljskih odnosa

Nova državna granica je između Galovića (zaselak Vidonja) koji su pripali Mlecima i Oskrušnice u župi Gradac koja je ostala pod turskom vlasti. Tu je danas granica Europske unije (!?)

Sve do 70-ih godina 20. st. bilo je uobičajeno da Vidonjci (mi smo ih zvali Šolovci – o ovom nazivu  vidjeti što piše prof. dr. sc. Domagoj Vidović iz Instituta za Hrvatski jezik) nedjeljnim jutrom prolaze u manjim skupinama preko Oskrušnice, Dobrova i Nerađa na pučku misu u Gradac. A tek za blagdan Velike Gospe! Sve je iz Vidonja hodočastilo gradačkoj Velikoj Gospi u staroj postojbini, župi. Gradački narod bi izlazio bliže putu vidjeti i čuti misare iz Vidonja koji su prolazili u svojim lijepim narodnim nošnjama (imali su na nogama posebne tzv. “šolovske” opanke. Djevojke i mlade žene bi se držale podruku po dvije cijelim putem pjevajući milozvučne pučke pjesme. Tog dana Vidonjci su do najkasnije ostajali na derneku kod gradačke crkve. Muški bi ostajali u kolu balajući lindžo, a ženske bi ranije kretale kući.

I danas se u ovom narodu (koji je maticu crkvu iz brdskih Vidinja spustio početkom 70-ih g. 20. st. k samoj vodi rječice Misline u Mliništima) njeguje najljepša tradicija crkvenih pučkih napjeva. Sjećam se iz moga ranog djetinjstva kad su u gradačkoj crkvi epistole čitali/pjevali neki stariji Vidonjci. Narod je udivljeno slušao, a posebno don Đure koji bi suznim očima, ponosita stava s vremena na vrijeme pogledao po narodu sve sa blagim osmjehom na licu.

Hercegovci iz Graca bi pak svečano hodočastili 23. srpnja Sv. Liberanu u Vidonje.

Mala kapela Sv. Liberana na proplanku između Marina vjenca i Poratka u neposrednoj blizini triju gomila, po kojima je mjesto i dobilo ime Gomile. Odatle se pruža lijepi pogled, s jedne strane prema Vidonjama, Goračićima i dalje prema Hercegovini (Gracu), a sa druge strane prema Neretvanskoj dolini, poluotoku Pelješcu i Netretvanskom kanalu.

Vidonjci bi uoči blagdana sv. Liberana palili krijes na Marinu vjencu, a kapelu i njezin okoliš okitili bi zelenilom i dugim vijencima od škrabotine, kojima su povezivali kapelu s okolnim starim murvama.

To su nezaboravne divne slike, a to što uz ovaj članak u 24 sata ima zlobnih komentara (kako su Vidonjci tradicionalno išli u dume i časne sestre da se uklone iz siromaštva…) ne zaslužuje pozornost.

Činjenica je da je ovaj prostor talentiranih ljudi dao nemali broj visokoškolaca: profesora, inženjera, liječnika, pravnika i kako članak u naslovu navodi – 20 svećenika, 60 časnih, 2 biskupa i nadbiskupa. Držim da je u Domovinskom ratu odziv u HV upravo na ovom prostoru bio 100 posto.

“Vodite me mojoj kući
uz radosni majkin plač u nju ću ući
tamo di teče Mislina rijeka
di između brda odzvanja jeka,
molitve i pjesme o rodnoj župi
gdje vidim ćaću sretnog u trupi
da mi oči vide Vidonjski sjaj
u rodnom selu mogu dočekati kraj.“

Sa portala Župa Vidonje; 22. srpnja 2014.

 Trupa = mali neretvanski drveni čamac

Autor: Slavko Katić

Pročitajte cijeli članak autorice Vedrane Bekavac Šuvar u 24 sata na poveznici ispod!

Mala župa Vidonje: Dali smo 20 svećenika, 60 časnih, 2 biskupa i nadbiskupa. Bog nas voli!