Igor Hajdarhodžić nastavlja igru otkrivanja napuštenog, odbačenog, unatoč vremenu napadne tehnokracije. I ovaj put slaže konačni predmet od nađenih oblika, starih stvari, koje uglavnom nemaju vrijednost za arheologiju ili etnologiju
Eugen Borkovsky
Igor Hajdarhodžić: MEMORABILIJE
samostalna izložba / mostra personale
Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Kustos izložbe: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura:
subota / sabato, 13. III. 2021, u 17.00 h
Gradska lođa / La loggia della città –
Gradska galerija Fonticus Grožnjan/Grisignana
Igor Hajdarhodžić MEMORABILIJE
Tko od nas nema policu, odaju, konobu u kojoj se nalaze predmeti koje više ne upotrebljavamo? Tu nailazimo na sijaset najrazličitijih artikala. Iz takvog asortimana Igor Hajdarhodžić na svjetlo dana izvlači predmete koji mu izazivaju značenje. On se s njima odlučuje poigrati, a time, sebi i nama, prirediti iznenađenja. Tijekom oblikovanja, umjesto kista koristi igru, a umjesto boje koristi predmete. Ovom procesu medij je sjećanje.
Igor Hajdarhodzic nastavlja igru otkrivanja napuštenog, odbačenog, unatoč vremenu napadne tehnokracije. I ovaj put slaže konačni predmet od nađenih oblika, starih stvari, koje uglavnom nemaju vrijednost za arheologiju ili etnologiju. To više nisu igre kolažiranja / konstruiranja na temu brodova. Ovaj put se zaigrao vežući se za ideju mirovanja, sigurnosti, asocijaciju doma. Elemente konstrukcija postavlja na način koji asocira na (kuhinjsku ili sobnu) vitrinu. No, okvirni oblici kredence ne odražavaju stvarnost, već doživljaj autora. Ponekad su uvjerljive, ponekad samo naznačuju spomenuti oblik namještaja naših baka. I, kako se nekada u tim predmetima nešto sklanjalo, a nešto reprezentativno pokazivalo kao statusni simbol ili kao trofej s putovanja, suvenir, tako i Igor praznine, niše, police, puni raznorodnim predmetima. Naravno, tu nalazimo dosjetke i humorne sastavnice, ali sve korišteno pripada asortimanu predmeta memorije.
Prostorni dijelovi projekta imaju iskazano porijeklo i materijal: to su police, kutije, dijelovi namještaja, arhaične boce, kićaste makete auta ili brodova, predmeti kućanstva, poštanske marke, namotaji konopa, dijelovi namještaja… Autor poštuje materijal i ne sakriva mu bit, unatoč tome što, vođen nakanom (do)davanja novog smisla, drastično mijenja doživljaj. Svi izlošci su objekti u prostoru što odaje skulptorski pristup. Ovu izložbenu prezentaciju predstavljam kao konceptualni projekt jer nosi karakteristike hibridne, ali promišljene cjeline.
Ovdje je u pitanju propitivanje suvremenosti, ali i provokacija usmjerena ka masovnoj kulturi. Suvremena estetika u vrijeme divljeg kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Dostupno je sve više informacija sa sve manje značenja. Onog trenutka kad obične predmete pronađemo u nepodesnoj kombinaciji i još u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla samog čina. Projekt nudi dva razmišljanja: pored očitog prezira prema industrijskom društvu i uporabe neznatnog materijala, tu nalazimo upozorenje na ekološku zapuštenost naših svijesti. Ovi umjetnički mišljeni predmeti otkrivaju nam uzburkanu estetiku: svijeta koji emitira višak predmeta i novog svijeta u smislu drugog života običnog predmeta. Objekt nastao od nađenog predmeta kolažiranog u instalaciju poput ovih u interpretaciji Igora Hajdarhodžića dobiva sociološku notu značajniju od značenja kad je predmet bio nov i neoznačen potrošenošću.
Pred nama je niz trodimenzionalnih instalacija sačinjenih od upotrijebljenih predmeta, gdje je kredenca nosilac ideje projekta. Simpatično i simbolično aranžirani predmeti govore o histeriji civilizacije na koju smo osuđeni. Angažirane likovne kompozicije pred nama temeljene su na sadržaju, na poruci koju nam autor želi izgovoriti. Raznorodni predmeti, često starijih datacija, našli su se ponovno važnim. Konceptualno kolažiranje upozorava na mnoštvo naših ovisnosti. Autor koristi mnoge predmete, pa je poruka proširena i na sve raznorazne fetiše – od uporabne staklovine do robovanja kič-predmetima i suvenirima koji sakupljaju prašinu u našim dnevnim boravcima.
Radeći na ovom projektu, autor kao da ritual oblikovanja pretapa u osobnu mijenu stava. Jer kredenca označava dom, toplinu, sigurnost, ali nudi i memorijske asocijacije. Na neki način, starinski ormar naših baka označava vrijeme inicijacije. Tako je ovaj postav zapravo ispovjedni. Spoznaja putem odraza tragova. Igor Hajdarhodžić daje si oduška intimiziranim uslagivanjem nevažnih predmeta nakon nešto egzaltiranije igre maketama metalnih brodova. Tako pomiruje energetski kreativni naboj, decentni promišljeni rad i recentnost problematike kojom se bavi.
Osmišljavajući prezentaciju, gradi se ambijent unutar kojeg zapostavljamo realno. U prostoru nemamo oslonac za pogled. Kompozicija interijera, postava raspršena je fragmentima: radovima na postamentima i radovima na zidu. Bijela kocka služi kao poprište prezentacije problema. Autor nudi i traži komunikaciju. Pojavljuje se pitanje komunikacije. Njegovi složeni predmeti imaju mnogo mogućnosti za pokretanje, ali se ne kreću. Potrebna je energija, snaga za pokretanje ili ono što je najvažnije: želja. Ovo su zapravo portreti nas samih, poslušnih pojedinaca. Naša osamljenost dobiva ogledalnu sliku u galeriji: suvremena otuđenost u neplemenitom okruženju. Kao što smo unificirali interijere i zagadili prirodu, tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Promatrač se mora sam odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Doživljava li predmet ili događaj? Nameće se pitanje: je li poslije intervencije kredenca opet mrtva ili je tek oživljena? Bilo koje čvrsto određenje rezultata ovog kreativnog procesa koji je pred nama zapravo je suvišno jer prigušena snaga ideje i pristup plasmanu projekta asocira više nazivnika. Autor nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. On ruši tradiciju transmisijom vrijednosti materijala i spoznaja koje mu ulaze u fokus interesa. Serioznost rezultata govori o svjesnosti strategije.
Spontanost igre u direktnoj je ovisnosti o stanju duha. Autor je uspio na najjednostavniji način kombinacijom „predmeta iz podruma“ prepraviti realnost. Odjednom, drugačijim plasmanom, predmeti ponovno postaju primijećeni. Igor Hajdarhodžić zub vremena doživljava kao sukreatora. Tragovi uporabe, lom glazure, istrošenost police, hrđa, prašina, sve postaje likovni materijal. Iako su objekti sastavljeni od zaboravljenih i odbačenih predmeta, autor im daje novu funkcionalnost. Proces postaje igra, a igra je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Igra može biti namjerna, spontana, uvjetovana. Ona nam otvara nove vizure i tjera prema hrabrosti poput one koju smo imali u djetinjstvu. Hrabra igra iziskuje svježinu razmišljanja. Igra nas obuzima i mi hrabro zakoračujemo u neistraženo. Ili da bismo poznato prepoznali u novom svjetlu. Ove igre, čijim rezultatima smo svjedoci, predmetima donose produžetak života u novom obliku. Radovi odlično korespondiraju. Montiranjem, nizanjem, apliciranjem, konstruiranjem, upotrijebljeni materijal – prepoznatljivi elementi, dobivaju novu vizualnu dimenziju. Postaju nova realnost.Igor Hajdarhodžić vjerojatno nije ovako radikalno promišljao gradeći ove radove. Ciklus mu se događa iz pozicije osobnog stanja u vremenu i lokaciji. Igor poštuje osobni doživljaj. Djelo čini individualnim predmetom. Instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom interpretira realnost prema
Igor Hajdarhodžić je 1960. godine rođen u Dubrovniku. Završio je ADU u Zagrebu, kao diplomirani glumac. Osim glumom, bavi se glazbom, medijskom produkcijom i vizualnim oblikovanjem. Dugi niz godina, višekratno je prisutan u Istri. Na Grožnjanu djeluje od 2018. godine.
