VRTNI PATULJAK (7/9)

Tomislav Marijan Bilosnić
VRTNI PATULJAK
(poema)

7. Pjevanje
ISKRI SNIJEG NA GRANAMA
A POTOM SE NA SUNCU TOPI

Jeste li zbrojili zločine
koji su oblikovali patuljke
nepostojeće meso i ranu njegovu
jeste li u želji ljubavi upoznali vrtnog patuljka
kišu ove noći u ruži na obrazima
rakove koji žderu kosti i u njima posljednje riječi
Jeste li vidjeli to što se u svijetu događa
u bronci i trstici na vrhu oštrice noža
s kojim je Cezar proboden
Posvuda uokolo sjene znanstvenika
i mirisi političara na nosu vojnika i tehničara
svijetom lutaju izbjeglice i neutroni
vijore rupčići od smrti bijeli
Ni jedan dan ne smije biti izgubljen ni jedan sat
u sekundama tjeskobe čovjek je u strahu
da će svijet završiti bez njega
Miluju nas ruke alkemičara svetaca i prokletnika
ujedinjenih sa stoljećem
Za trpezom sjede Einstein i Robert Oppenheimer
na zajedničkom objedu u našim grlima jaja kukavica
večeru ćemo završiti u laboratoriju
Mrtvaci se ne razlikuju jedan od drugoga
uskoro će se vratiti bez lica i njedara
s maskama na zatiljku

Ni jedno sjeme nije izmislio čovjek
izmislio je stotine tisuća načina
kako ubiti sjeme zatrti
brže od potresa brže od potopa brže od požara
i svega što se u Prirodi rodilo
Planet Kontrole vrti se oko našeg osobnog mira
rastu gljive kao glave crvenog Marsa
oko njih se zmije ovijaju
Od Aljaske do Azorskih otoka divlje cvijeće raste
Dok čučimo gromovi lutaju
sklanjaju se od nepreglednih očiju
lijana tajanstvenih na šumskim stazama
i puževa u tretiranom zelenilu
Samo se sjetite u ovoj sjajnoj raskoši sutona
je li ikada završio rat
jesmo li ikad napustili Daleki istok
Arabiju Afriku i samu Divljinu
što je s vremenom u proteklom vremenu
tajnim obredom nad temeljnim kamenom
Izvan dometa geografije svaki dio svijeta crna je rupa

Krila krila krila neka nebo vidi naše meso crveno
klipni i mlazni avioni režu zrak i ljušte zvijezde
u zdjelu za salatu
Do sunca odlazimo zapaliti cigaretu
Prostor apsolutni ne postoji ne postoji apsolutna masa
apsolutno vrijeme ne postoji više od predrasude
Svemir smo savili
kao snijeg vrtlože se atomi molekule u kristalima rose
protoni i neutroni genetske upute i stjenke duše
Iznemogli lavež Lajke što dršće u svemiru
a da se nikad neće vratiti na Zemlju
Vratit će se Gagarin da ne ostari
prije nego li se u nebo zatvori
vratit će se Apollo 1 i u krater će sletjeti u suzu Oceana
Armstrong će je pregačom Mjeseca prekriti
I letite samo letite letite letite dok vjetar jauče
dok na krovu plave kuće pleše Chagall

A sad idemo u Woodstock
danas se i na ulici mogu vidjeti gole djevojke
njihov je osmjeh blag i pada kao lišće s drveća
Davno nas je minuo šok što smo čuli otkucaje srce
samo želim da pogledate kako se mladi rješavaju briga
kako svijet učiniti stvarnijim od mašte
ulica droga seks sve što tijelo odvaja od stvarnosti
na klupama indijske duše i lanjsko lišće
Stariji ljudi ne razumiju svijet koji dolazi
novi se jezik govori i nitko u urede ne ide pitati što učiniti
Dosta je rata u Vijetnamu
osjeti vjetar što donosi promjene osjeti trulež starijih
ne budi kratkovidan pusti dugu kosu kao Beatlesi
I Ernesto Che Guevara to je učinio
nestao u pustinji na četrdeset dana s maslinama u očima
Oni koji su prošli rat ne vjeruju
na vodu su prikopčali šmrkove
iz frula šećerne trske mitraljezi suzama zalijevaju treći svijet
smeđ kao ruke seljačke

Trči, druže, stari ti je svijet za petama
Zabranjeno je zabranjivati
Vlast mašti
Budimo realni, tražimo nemoguće
Prebroji sve svoje zamjerke, i stidi se
Ispod pločnika – plaža
(2)

Trči poput Twiggi na metalnim nogama
bježi iz prošlosti dok crno meso prodaju
raj smo smislili odmah i sad
O tome na Sorbonni govore
govori traju danima dvadeset i četiri sata na dan
Posvuda se čuje Beethoven i jazz
klošari se zajedno s Rolling Stonesima kotrljaju
jezik im iz grla ispada i oči
kao da ih je Picasso crtao bojom oleandra
Gospe moja, emisari su posvuda
U tvornicama sveučilištima i caffeima
samo ih na polju nema niti u Fatimu zalaze
Ni Čuda ni Sunca
Vidim ih kako prolaze ulicama Madrida
perone prekrili a nitko im oštar pogled ne upućuje
Francisco Franco ostaje zauvijek

A kod nas bio je svibanj
kod nas je uvijek bio svibanj makovi i karanfili
očaravajuće crveni
Cvijeće u zjenicama onoga čije se ime pjeva
On govori tko nije dobar a tko je loš
Na kojoj ste vi strani bili pioniri i patuljci
s maramama crvenim
Moj je otac uvijek govorio
nemam novca za takvo što
a ja sam mislio na trešnje koje su dozrijevale
za rođendan u svibnju
Svibanj je mjesec u koji se bar jednom mora otići
kao i na radne akcije
Veliki brat čeka bez umora
Posvuda snažna tijela mladi su lijepi i čvrsti usred sibirske zime
Kremaljska vrućina ne podnosi led
Led do gorčine ne može i teško je reći koliko ih je na Crvenom trgu
u Mauzoleju svakako više nego u Nizozemskoj narkomana

U čeličnoj željeznici u kojoj se vozio Lenjin
do azijskih zemalja gdje niče pamuk
Rudi Dutschke s mitraljezima krenuo na dugi marš
u staroj hasuri kroz institucije
Kroz zidove Baader – Meinhof prolazi
bez straha bombu i dijete ženi u krilo bacaju
s novcem rane previjaju
Gladno srce izdaje sve što na brdu hoda zastaje
opet se živi s olovom kao u Palestini
Krasna crvena zvijezda u Rim je stigla
s Petrova groba teče krv
Nitko ne zna kojega su dana mjeseca godine nestale ruže
Svaki se dan doživljava toliko novog da je već sve potrošeno
napokon padamo po zakonu sila teže
Nitko ne zna zašto oči Alda Mora neće vidjeti jutro
oči radosne kao karta ljubavi
Velik je bio pljusak iznad rijeke Tibar
krv teče sporije od vode
Crvene brigade po putovima s lišćem breza
voze automobil s upaljenim farovima smrti

„Napokon sam slobodan, napokon slobodan,
hvala ti moćni Bože, napokon sam slobodan“ (3)
Vidjeh bijeli kamen Martina Luthera Kinga
vidjeh bijelu stazu crni mravinjak
Bijelu kuću Staroga i Novoga svijeta
Zvone telefoni i to se usudiše
puščanim metkom pogoditi Kennedya u mozak
Opet ljude raspinju a svijet je prepun ljubavi
Pod bijelim suncem Palach gori
u Pragu hladno a proljeće je rat tenkovi sunce je kao led
Hoće li može li itko ikada u imenu Mao-Ce-Tunga
pročitati imena sedamdeset milijuna mučenih ubijenih
u prašini povijesti nestalih
ili je za sve prekasno što nekad bijaše

Karol Woytila piše pjesme čašu podiže znoju svom
kiselini lužini poniženju ovoga stoljeća
da šutnja zemlju ne ispuni da je ne uguši
„Obožavaj, dušo moja,
Slavu svoga Gospoda,
Oca velike Poezije – nadasve dobroga“ (4)
Obilazi Papa svijet
promiču bijeli crni i žuti ljudi
promiču kuće od slame i neboderi koji s oblacima razgovaraju
promiču vojske i mostovi
„i iskri snijeg na granama a potom se na suncu topi“
Sve se topi snijeg se topi i sve što je zatvoreno i bez boje
zatvoreni grobovi zatvoreni putovi redakcije restauranti
sunce je zatvoreni mrak zatvoren obzor i ležaj
San se zatvoriti ne može nema zatvora
mašta promiče kroz zidove i u olujno se nebo uspinje
za veliku se plovidbu spremaju u Gdanjsku

U Gdanjsk su stigle plave ljubičice
preko pučine i prekrile podignuti zid
Kroz zid prolaze plave ribe plavi brodovi
plavi Lech Walesa govori poljski jezik
koji ne dijeli muškarce i žene
ritam čekića s mirisom lista lipe
i sve se imenuje što se ranije nije vidjelo
SOLIDARNOST
Svi stoje na podiju koji se trese i širi
sve dok ne rasvijetli cijelu zemlju
Drugovi ostaju zalijepljeni za linoleum i pijavice
za bezbrojne potomke
U novome svijetu tek korak je do vrta
već je u rječniku u našim praznim sobama
u svemu što ložimo kako nas više ne bi grijalo
Zbilja sviće zora je već u svakom telefonskom imeniku
ni jedno ime nije anonimno
Narod voli mir i umnožavanje
Moskva na svoja kuca vrata
Nitko ne pjeva revolucionarne pjesme
nitko ne pilji u svodove olovnosive zidove s bubama
nitko ne razvija zastave na vihorima čeličnim
sjede iza obojenih prozora piju votku i jedu boršč
Uši otvorene udvostručavajući slušaju glas
„Gorbačov, spasi nas!“
A ja plovim na brodu „Baranja“ i Božić je
Na sred Sredozemlja iz Jeruzalema dolazi slika Obitelji
i kraljeva koji se klanjaju
Na tv-u crno-bijela slika Elena i Nicolae Ceauşescu
potom slika nestaje
kao usred pustinje u kojoj nema utjehe
I u Bukurešt sam krenuo ali nisam išao vidjeti
leži li doista naopako s nogama prema Istoku
Neka provjeri Drakula
i neka se u Černobilu raspitaju
zašto nema snijega u Kopenhagenu
Smrt se i tako raspada
više nema ni šume da je zakloni

Rijeka Spree mirno je tekla s istoka na zapad
kroz Berlinski zid
Ponad zida to su činili oblaci
U zidu lubanje s ptičjim krilima zečevi u minskom polju
anonimni grobovi na Potsdamer Platzu
Kroz Berlin na zapad smo prošli
nekad u njemačku zemlju
s rukama izmorenim od rada i radošću
s gorkim talogom i nadanjem kao pamučni cvjetovi

Onda je Sava potekla uzvodno kroz Zagreb
među ruže crvene vratilo se proljeće
s bijelim jorgovanima
Iz sjena ljudi izlaze svijetle jedni drugima
uzbuna zamračenje bombe padaju a grožđe dozrijeva
u Vukovaru muško i žensko se rodilo
i svadba se spremila
Djeca će kuću graditi i kući se vratiti

(1) Karol Woytila: Poezija, drame, eseji (Stanislav), preveo Milivoj Slaviček, Globus, Zagreb, 1984., str. 103.
(2) Grafiti na europskim zidovima 1968.
(3) Crnačka duhovna pjesma
(4) Karol Woytila: Poezija, drame, eseji (Magnificat), preveo Milivoj Slaviček, Globus, Zagreb, 1984., str. 19

Tomislav Marijan Bilosnić