VRTNI PATULJAK (6/9)

Tomislav Marijan Bilosnić
VRTNI PATULJAK
(poema)

6. Pjevanje
DVADESETO STOLJEĆE

Dvadeseto stoljeće vježbanje je smrti
gledanje kako na filmsko platno izranjaju zvijeri
iz ledenog doba
ljudi umiru a nama je dosadno
naši su grobovi vječno crno kamenje
Kreč se pojavljuje u svakoj svjetlosti
svijetli poput uokvirenih lica s pozadinom golog mača
Pod zavojima mi gledamo svijet
U dvadesetom stoljeću ljudi ratuju i spavaju
Dugo se vozimo noću
kuća u kojoj je svijetlo s druge je strane obale
Kažu da i njezini zidovima imaju boju krvi
Odlazimo uz lûk nade
dolazimo uz lûk krila kao što su to činile rode
cijelo dvadeseto stoljeće
Vjerni patuljci uporno čekaju kad će se vatra povući s krovova
loše vijesti brzo putuju
svakoga se dana javljaju pljačkaju ubijaju
Potom se kao i uvijek kroz šumu vraćaju

Vjerujem u one koji su nesretni
sretan im rođendan
Beskrajan je put pred njima
Nikad od kuće ne odlazim uvijek je red stražara uz mene
Već tisuće godina kako sam rođen
nitko se za mene ne zanima a još nisam spreman zaspati
Sjedim i mislim što sam sve vidio
Sunce i mjesec i sve drugo što je letjelo prije i kasnije
Vidio sam da krv sliči na nebo a vječnost na prelet ždralova
vidio sam mržnju u plućima lune
rovove u snopovima svjetla i zoru razderanu u grlima ljudi
Vidio sam slavuje s trubama i bubnjeve među stablima
noć koja putuje od kuće do kuće
svitanje uzidano u zid tame
vidio sam metež rušilaštvo s prometnim znacima
one koji nose križ zastave koje prekrivaju oči u poljima poprišta
Rovovi mi nisu tajni svatko ih u svojoj kući kopa
uređuju ih kao tajno sazviježđe
s ponekom paklenom napravom
Vidio sam sve ono što i ljudi u zaklonu
s čavlima u ruci spremnim za križ
Ako se nikog ne razapinje
na dnu bare blato se od neba ne razaznaje

Lako je reći kontinenti su i ranije izgledali kao danas
Sunce i dalje sja
Rimsko Carstvo je pod ruševinama
Franačko je kao popravni test
Bizant na lebdećem tepihu obilazi svijet
s renesansom i prosvjetiteljstvom
u mom podrumu dijeli zid i vino
zajedno s kiselim kupusom i slaninom
Ovuda su prošli svi što pljačkaju i na češnjak zaudaraju
Došli su 1914. otkriti naše loše namjere
došli su 1941. kad nam kuća ni s jedne strane nije bila sigurna
došli 1991. s otvorenim novinama
na vrata su mi kucali i 2001. kad u kući više nije bilo nikoga
Noge su mi i lice izmijenili
džepove izvrnuli stol i stolice uzeli
prošla me volja i spominjati sve što su radili i jamili
Lako je reći kući su se vratile duše umrlih
zajedno s njima i oni koji su pobijedili
Život ne staje u njemu nema ničega što miruje
Ali on plače nagnut nad sobom
kao žena što pere krvavu košulju
Idemo dalje rekao je jedan od lopova

Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. vrtni je patuljak Golijat
zapravo žena u večernjoj haljini
Dokaz da on postoji da postoji On
Gospode, kao u doba Harrya Pottera samo gips perje i fasade
Dreyfus je na Vražjem otoku
Zolin pepeo u Panthéonu
Gidea velika sanjivost obuzima velika samoća pepela
Wildeu su psi za petama i konj njihov ima potkovu
on je bez cipela

Stoljeće počinje na španjolskim obalama s tužnim vitezom
i japanskim vrtovima u cvatu trešanja
Rendgenima čitamo pisma ljudskih organa
gledaju kako nam pluća vise kao rublje na drači
Rado se fotografiramo sa šivaćim i pisaćim strojevima
vršalicama koje sunce klasaju
automobilima koji voze u novi način života
u brzu hajku po granicama imperija
U tami kontinenta umjetnici Afrike
s dijamantom u rukama klešu
maske su zasvijetlile rudnici se otvorili
Robert Musil i car Franjo Josip
voze se „u svjetlećoj kutiji koja se ljulja“
Uokolo njih laganim korakom hoda smrt
Jao onima koji će brže krenuti
oštar odsjaj caru vrijeđa oči u Budimpešti
Tesla i ne zna da cara bole oči od električnoga svjetla
dok govori o svojim narodima
A narod je tu negdje između nas
Mladi je Adolf na svojoj slici izostavio Loosovu kuću
Draga moja, pa on je Židov
Dvorac Novac
Čelo Metak Ideologija
Ima li išta u života bolje od Sada
Sad je „obuhvatiti svu prošlost i svu budućnost dovijeka“
Sutradan Gavrilo Princip puca u Franju Ferdinanda
druga kugla pogađa Sofiju u Bosni
Nitko i ne zamjećuje žuti slamnati šešir u njezinim rukama
Ni car Nikola II. to ne vidi s balkona Zimskog dvorca
Ne vidi da je Ferdinandovo vrijeme njegovo vrijeme
u proteklom vremenu su živjeli
„Daj, sažalimo se na one, kojima je bolje nego nama“

Umiranje je postalo šansa pokretne trake
vojnici se mijenjaju vagon po vagon
uvijek se čuju isti muški koraci na svim stranama marševi
Bez glave bez nogu ruku prstiju s kostima
koje ni zemlja ne prekriva vojnik se kući vraća
Sretni dani brzo prolaze
to dobro znaju i u kući na Bosporu
O čemu muškarci razgovaraju:
smrt je normalna stvar ona je međa života
rat je normalna stvar neophodan protupjesnički tren
glad je normalna stvar svako doba godine ne daje plod
Misli na čovjeka
čija je dužnost ispričati povijest svoje obitelji
kada se s drugima nađe za istim stolom sjedeći
Zavjetno hodočašće dvadesetoga stoljeća je rat
još u ušima zvoni kao stara šala vidimo ga kao bocu ruma
još ga vodimo i neprestano nam pristiže sa svih strana
A vojnik Bertolta Brechta
odavno je umro „herojskom smrću“

Nema pomoći ima vukova javljaju se u nastavcima kao u tv serijama
neke ne treba ni spominjati
Oni koji ulaze pored mene prolaze
nisam ni mislio da će tako skoro nestati u podzemnoj željeznici
na liniji Métropolitaina ili u imitaciji zlatnog rudnika
Kada se miris krvi osjeti jedini je istinski žar slijediti je
stopom u stopu kap po kap
Pod stopama tragača dozrijeva grožđe nove jeseni

Vodi se Veliki rat svaka se grana neba njiše
Tamo svi odlaze noću poput žohara
s vojnim trubama i crkvenim zvonima
ponavljajući to više tisuća godina
Tako ih je mnogo po putovima na žicama bez glava
s tijelima na stablima u Verdunu
Sve je tako tužno stotinu godina kasnije
Dok ovo govorim jezik za istinu svaku dvojak pije otrov
crne jabuke Somme bezumlje realno i potpuno moguće
Hura (!) do crvene rijeke Somme
do krvi crvene zore u rovovima čizama
u orgazmu tanadi simfonija vrištanja galebova s Otoka
Hura (!) do crvenog javora
pod kojim Robert Graves piše dnevnik
„najdraži nam je bio buzdovan“

U Londonu su se okupili svi i razmjenjivali uniforme
i Freud će ovamo doći toplo preporučujući Gestapo
Engleska velikih zelenih polja i bez putovnice
za Indiju
U Stockholmu Lenjinu priredili banket
crnu će vodu popiti Finska
Sankt Peterburg je mjesto u koje svi odlaze
Lenjin se susreo s Mussolinijem
vidjeli su ih kako promiču niz ulicu u Zürichu
Kavu su popili kod jednog Židova
kojeg je potom pred kavanom nestalo
Adolf piše da svi pjevaju kad počne praskati
U svoju se pivnicu vratio zabilježiti sjećanja:
Wilhelm II. car
u Nizozemsku je odnio svih šest stotina uniformi
koje je zamislio sam

Sada sve iznova može početi
vrtni patuljak govori iz usta svijetlog mača čekajući bikove
Život se uza smrt uspinje uza pijavice zelene
odsječenih udova i katranom premazan
Čašu mi napunite crnim vinom vino tinto
zločin se dogodio u Granadi Andaluzija topla Lorcina riječ
Kastilju Cervantesov kaput prekriva
Katalonija od crnih žireva pravi mravinjak
Baski su ponosni ljudi umiru u zatvoru
U šumama hrasta plutnjaka
po kozjim stazama Cigani prolaze i violine sviraju
Njihovi su konji bijeli
konji bijeli konji crni med i ulje i krik strahotan
S nama pije Antoine de Saint – Exupéry
Hemingway prebacuje čašu iz jedne ruke u drugu
Guernica Guernica Guernica kost oglodana
sve je što sam vidio plačući s lastavicama
neprijatelja sam zaboravio i bičeve kao i Orwel
Hrana drvo ogrjev i duhan
bili su važniji

Mussolini je imao loše zube u Abesiniji
Crno i bijelo nikada se neće razumjeti
Valja krenuti brže što se tiče kruha i slobode
Fašisti nacisti i komunisti iz iste kuće izlaze
Manhatma Gandhi takvu kuću ne poznaje
Svijetle mali prozori KGB-a
svijetle mali prozori Gestapoa
krik krik ponovno krik i muk
Moskva je puna crvenokožaca
Berlin je pun crvenokožaca
od oderane kože prave crvene rukavice
u čvorove svezane pod grlima
Velika stabla padaju od Anschlussa do Staljingrada
u Parizu se oslobađa cabaret
poslovni svijet odlazi u Dachauu
Zajedno s njima i pjesnik Lojze Krakar
(iza bijelog leda s njim ću piti crno vino)
Židovi zatvaraju prodavaonice i skidaju cipele
oni znaju kako se zarađuje
Anna Frank ulazi u svoju fotografiju
za druge dane izgrađene su crne komore
Kada se svjetlo upali svijeta nestane
Jednom ćemo gledati i te filmove
Solženjicina u kocki vedra leda u Gulagu
I naše su susjede odveli kada su krenuli kupiti kruh
U tom se poslu nije događala ni jedna praznina
Od Afrike do Kavkaza sve je uzalud
čopori čije se slike prikazuju crnim uljem
Japanci u Pearl Horboru u Hirošimi Ameri
u očima Führera Europa kao punjena paprika
U berlinskoj Katedrali Crvena armija zvona poteže
To neće na dobro završiti niti je podne niti su Zdravomarije
Staljin Hitleru vjeruje i tenkovima T-34
ne vjeruje sebi i sebi sličnima ni Tatarima
U Odesi miris bagrema
u Kijevu lastavice kao zbor koludrica
u Varšavi se mijenjaju grabljivice
krv Rotterdama
Auschwitz s prazninama na mjestu imena

Tumačenja ni dalje nisu potrebna
Nisam čovjek a na sliku njegovu izgledam
i čekam priliku
Ni od čega ne strahujem
Normandija i Dresden i utvrđeni Zadar grad
Cassino Vichy Nürnberg urlali su danima urlali
ne bi li se svog imena sjetili
Pomozi Bože još samo možemo čitati u knjigama
da kraj nije došao za sve nas
Kako iz anonimnosti izići a jednako ostati čovjek
Meni je strica ubio stroj crnih košulja na Ploči
(na cesti je ostao ležati u Zadar uprtih očiju)
Meni su drugoga strica ubili i u crveni žar petokrake stopili
Otac se kući vratio u kući nikog nije našao
povijest je kao samoću živio
Skoro da nije ni potrebno zapisivati kako ime sina nije izgovorio
kada se s minom u grm plamteći pretvorio i otišao

(1) Jorge Luis Borges: Pjesnička antologija (James Joyce), preveo T, Maroević, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2001. str. 103.
(2) Ezra Pound: Poezija (Potkrovlje), preveo Antun Šoljan, Mladost, Zagreb, 1967., str. 9.