Mali ženski razgovori sa književnicom prof. Baricom Pahić Grobenski iz Varaždina

MALI ŽENSKI RAZGOVORI S NEUMORNOM IAKO UMIROVLJENOM PROFESORICOM KNJIŽEVNOSTI, VRSNOM POZNAVATELJICOM KAJKAVSKOG DIJALEKTA IZ VARAŽDINA, KNJIŽEVNICOM BARICOM PAHIĆ GROBENSKI

Ljudska hvala voda je povrh pijeska

Rođena u Šaši između Bednje i Trakošćana pjesnikinja Barica Pahić Grobenski, prof. hrvatskog jezika i književnosti cijeli je život poput puža nosila svoj pitoreskni zavičaj sa sobom. Knjiga pripovjedaka Jedno drugo sjećanje bavi se tematikom rodnog kraja. Ova profesorica i članica Varaždinkog književnog društva živi samozatajno u širem centru Varaždina, ali niti u mirovini je “muze ne napuštaju”. Nedjelja je i lijep je sunčan dan posljednji u veljači kao stvoren za šetnju i planinarenje koje možete završiti uz šalicu čaja i razgovore ugodne sa ovom iznimnom pjesnikinjom na portalu Akademija Art

Gordana Igrec

Dobitnica ste nagrade Katarina Patačić za najbolje kajkavsko djelo. Što Vama znači ta nagrada?

Nagradu Katarina Patačić dobila sam 2015. godine. Tu nagradu podjeljuje Matica hrvatska i Varaždinsko književno društvo za najbolju knjigu tiskanu prethodne godine, a napisanu isključivo na kajkavštini. To je inače zbirka kolumni koje sam prethodne tri godine objavljivala u Varaždinskim vijestima pod naslovom Kaj je naše pitanje i naš odgovor, naša dua i naša popiefka. Smisao kolumni bio je podsjetiti na to da je kajkavština prije ilirizma kao književni jezik razvijana preko 300 godina, a onda zanemarena pa s njome zaboravljena i vrijedna kajkavska kulturna baština. Treba napomenuti da se kajkavski kao  književni jezik pojavio upravo u Varaždinu gdje je djelovao i Juraj Habdelić, najveći predstavnik kajkavske književnosti predilirskog doba. Stoga nije čudo da su Varaždinci kao kajkavci zainteresirani za kajkavštinu i kajkavsku književnost i da potiču njezin razvoj. Kajkavština u velikom dijelu Hrvatske još uvijek živi izvorni govor i silno je utjecala na razvoj hrvatskog književnog standarda. Kolumne, koje su bile vrlo rado čitane, pisala sam kolokvijalnom kajkavštinom. Naravno da mi nagrada mnogo znači, kao što znači i svima drugima, koji tu nagradu dobiju, pa se svake godine javlja sve više pretendenata na nju. Pored odlikovanja Danicom hrvatskom s likom Antuna Radića za doprinos unapređenju nastave i Priznanja za životno djelo od Općine Bednja za rad na proučavanju i čuvanju mjesnoga govora, tj. priznanja u tri različita područja djelovanja, i ova me nagrada veseli, ali zbog toga nisam pretjerano euforična. Držim se misli koju je August Šenoa izrekao u pjesmi Budi svoj,  da je ljudska hvala voda povrh pijeska.

Pišem i na standradnom književnom jeziku i na kajkavštini kojom se i stručno bavim u jezikoslovnom smislu. Kad pišem kajkavštinom, i onom tzv. urbanom i zavičajnom, nastojim upotrebljavati što više izvornih, mjestimice i zaboravljenih riječi i time upozoravati na zanemareno kajkavsko leksičko blago. Nastojim u tome izbjegavati štokavizme koji izvorne riječi sve više potiskuju. Kajkavština još ima brojnu publiku koju ne čine samo izvorni govornici. To je jezik koji ih raznježuje i podsjeća na rodni kraj, djetinjstvo, obitelj i s kojim se ulazi u svekoliki život. Ona govori iz srca, osvaja srce i prodire u dubinu duše.  Sposobna je potaknuti i izraziti najsnažnije i najfinije ljudske osjećaje. Kajkavski govor ima drukčiji ritam i drukčiji zvuk od štokavskoga. Jasno je da kajkavsku riječ najjače doživljavaju kajkavci, ali prema njoj nisu ravnodušni ni mnogi drugi. Na jednom predstavljanju knjige kajkavskih pjesama nedavno preminuli književnik i povjesničar umjetnosti Tonko Maroević rekao je da nije sve razumio, ali da je osjetio duboko vibriranje osjećajnosti koju kajkavština donosi i čuo neponovljivu glazbu kajkavske riječi. Naravno da kajkavci svoj jezik doživljavaju još emotivnije.

Što je teže, pisati na standarnom, štokavskom jeziku ili na kajkavskom?

Pisanje kajkavštinom ne negira potrebu za postojanjem standardnog književnog jezika. Kao profesorica hrvatskog jezika mnogo pišem i na standardnom knjievnom jeziku i zalažem se za njegovu ispravnu uporabu. Bude mi žao kad na TV-u ili u novinama naiđem na primjere nepoznavanja jezičnih pravila i nemara prema književnom jeziku. Ali ni stručnjaci za književni standard, koje TV angažira,  ne mogu novinare snažnije potaknuti na brižljiviji stav prema jeziku. Standardni jezik se mora učiti pod paskom jezikoslovnih stručnjaka da bismo se u cjelini naroda mogli razumjeti i kulturno uzdizati. On mora biti standardiziran, tj. imati definirana pravila kojih se u javnoj komunikaciji svi moramo pridržavati. Krivo je misliti da štokavci prirodno znaju standardni jezik. I oni ga moraju učiti jer u standardu ima mnogo i čakavskih i kajkavskih elemenata koji hrvatski književni standard čine posebnim. Obrazovan čovjek nije samo onaj tko govori strane jezike, što je potrebno i vrlo korisno jer olakšava poznavanje drugih kultura i uključuje dohvaćanje  kulturnih dometa koje su ostvarili drugi narodi. Obrazovan nije  ni onaj koji zna mnogo stranih riječi, nego ponajviše onaj tko dobro poznaje i jezik svoga naroda i svoje kulture. 

Vi spadate i u kvantitativno bogate autore…

Dosad sam objavila 14 knjiga. Moje pisanje je dugo bilo samo dio moje intime. U bivšoj državi nisam imala mogućnosti za objavljivanje. Tada sam se posve predavala radu u školi, s učenicima, iako me potreba za pisanjem stalno opsjedala. U to doba su nastali mnogi zapisi koji su mi kasnije poslužili za temeljitije bavljenje književnim poslom. Najviše djela napisala sam u mirovini. Mogućnost tiskanja knjiga otvorila mi se u samostalnoj Hrvatskoj,  posebno nakon što je osnovano Varaždinsko književno društvo koje me potaklo da svojim djelima izađem u javnost. Objavljivanje sam počela s biografskom dramom o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom 1997. godine. Drama je nastala iz edukativnih pobuda. Bila je svojevrsno iznenađenje. Veću pozornost izazvala je knjiga pripovjedaka Jedno drugo sjećenje, u kojoj su bila i zavičajna sjećanja i nekoliko pjesama na mom mjesnom, bednjanskom govoru. Knjiga je naročito dobro bila prihvaćena u bednjanskom kraju. To me ohrabrilo pa su zaredale još tri zbirke pripovjedaka (Aleja žutih ruža, Ulovljene priče i kajkavske povede, Darovi snova, odzvuci zbilje), romaneskna trilogija Bijela pjena zanosa s tematikom života u području, koje je dosad bilo u prozi  gotovo zanemareno, pa i to kako su  obični ljudi doživljavali Domovinski rat i sudjelovalinje u njemu. Slijedila je pjesnička zbirka Snovi i nesanice, šest dramskih tekstova pod naslovom Na nekoga se moraš osloniti, a zatim i mali roman na temu istinitog života jedne obične žene. Nakon toga sam u jednoj knjizi objedinila  eseje i putopise, ranije objavljene u časopisima Kaj, Hrvatski sjever i Varaždinski književni zbornik. Upravo knjigu eseja i putopisa je prof. dr. Dragutin Rosandić, znameniti metodolog, jako pohvalio u jednom članku u Školskim novinama 2015. god. kao i moj rad na području školske lektire.

U mirovini ste od 2000. godine, ali ne mirujete…

U mirovini sam vrlo aktivna i na književnom i na stručnom području. Iako sam u visokim godinama,  još  sam uvijek zbrojena u glavi  i imam snažnu potrebu za književnim djelovanjem. Još djelujem u Varaždinskom književnom društvu na raznim manifestacijama, kao suradnica i suurednica, a često i lektorica njegovoga književnog glasila Varaždinski književni zbornik čiji je 20. svezak upravo izašao iz tiska. Predstavljen je samo nakratko na Varaždinskoj televiziji. Predstavljanje varaždinskoj književnoj publici organizirat će se kad prestanu zabrane okupljanja zbog korone i kad ponovno proradi Gradska knjižnica koja sada knjižni fond seli u nove prostore. 

A dalje? Možda ću se odlučiti za još jednu knjigu pjesama koja bi obuhvatila još neobjavljene ranije nastale pjesme i koje sam spremala pa i na njih zaboravila. Ima i dvadesetak novonastalih, a dodala bih i najuspjelije pjesme iz ranije zbirke. No to je još pod velikim upitnikom.

Ne mirujem ni u odnosu na stručno područje. Dosad sam se mnogo bavila književnim djelima za školsku lektiru. Za Nakladničku kuću Katarina Zrinski pripremila metodičke upute za čitanje lektire za 26 djela iz svjetske književnosti (od Plautovog Škrtca, preko djela Shakespeara, francuskih klasicista do Čehova, Kafke, Becketa i Ionesca) i iz hrvatske književnosti (od Šenoe i Krleže do Šoljana). To je  bio produžetak moga nastavničkog rada. Tražio je ponovno pretresanje stručne literature i mnogo pažljivog i temeljitog čitanja djela koja je trebalo predstaviti, ali me to izrazito veselio. Na taj sam način korisno trošila svoje umirovljeničke dane.

Bavite se i bednjanskim dijalektom…

Bavim se i jezikoslovnim područjem, ponajviše bednjanskim mjesnim govorom, iako ne želim da se moje djelovanje vezuje samo uz to područje. O njemu sam obradila i na Znanstvenom skupu o kajkavštini u Krapini izlagala pet radova. Većina ih je već tiskana u zbornicima radova sa Skupa, a neki će izaći u novom zborniku koji će vjerojatno biti tiskan ove godine. Izvorna sam govornica  bednjanskoga govora, a njime sam napisala i dvadesetak pjesama. Bez imalo pretjerivanja smatram se dosad najboljom stručnom poznavateljicom toga govora koji je zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro. Iz takvoga su se govora razvile sve inačice kajkavštine, a u području Bednje je zbog nekadašnje prometne izolacije sačuvan u najarhaičnijem obliku. Osim pjesama na bednjanskom napisala sam i jedan dramolet (čak i didaskalije), i dvije pripovjetke u cjelini. Kao stilističku posebnost bednjanski govor sam unijela i u druga djela (npr. u romanima iz trilogije Bijela pjena zanosa). Željela bih da se bednjanski mjesni govor očuva ili bar zapiše i pohrani u nacionalnu memoriju kao dokument o jednoj od do danas očuvanih najstarijih faza u razvoju hrvatskog jezika. On sadrži mnoga, pogotovo gramatička obilježja, koja su temeljna obilježja suvremenog hrvatskog jezika. To sam dokazala na primjeru glagolskih oblika. 

Prikupila sam materijal i oblikovala zbornik Nošo bedljuinsko rieč i organizirala snimanje zvukovnog zapisa izvornog mjesnoga govora. Uz to sam na Radiju Ivanec imala pedesetak emisija u kojima sam obrazlagala način bilježenja toga govora koji obiluje mnoštvom samoglasnika, dvoglasnika i poluglasnika. U emisiju sam pozivala izvorne govornike i s njima vodila razgovore da se pokaže da je on još živi oblik domaćeg sporazumijevanja. Godine 2018. imala sam i 17 emisija na Radiju Sjever gdje sam se bavila rječničkim blagom i objašnjavala značenja riječi, posebno onih koje su preuzete iz drugih jezika i prilagođene bednjanskom glasovnom sustavu i izgovoru. Nevolja je u tome što latinično pismo nema neke garafeme (slova) za bednjanske glasove pa to otežava njegovo bilježenje. 

Uvijek me ljutilo krivo, ponekad i smiješno shvaćanje bednjanskog mjesnoga govora. Nedavno je jedan novinar, pišući o čišćenju trakošćanskog jezera, upotrijebio domaću krilaticu (iz pjesme prvog pjesnika na bednjanskom S. Šprema) Bednjo, nujljiepši kemoček svieto (Bednja, najljepši komadić svijeta) i napisao da je to jezik pretkajkavštine kojom je pisao Juraj Habdelić. To bi značilo da je bednjanski već u 17. stoljeću bio književni jezik što bi bilo sjajno, ali je, nažalost, neistinito. Sve do prve polovice 20. st. ta je jezikoslovna činjenica bila i u znanosti posve nepoznata. Osim toga, J. Habdelić je najveći pisac predilirske kajkavske književnosti i njegova je kajkavština vrlo izgrađen književni jezik.  

Što je za Vas poezija?

Samo manji dio mog književnog djelovanja pripada pjesništvu, iako sam s pjesmama, kao i većina književnika počela. Pjesme pišem i na  tzv. urbanoj kajkavštini i na književnom standardu. Mnoge pjesme sam, pogotovo one ranije, bacila jer ih nisam smatrala dobrima. Naročito one ljubavnih motiva. Nekako mi se neprimjerenim činilo da ih u tako poznim godinama objavljujem, tim više što su bile posvećene mladenačkoj ljubavi prema suprugu koji više nije među živima. Pjesma zahtijeva zgusnut, ritmičan iskaz. Može to biti slobodan stih, ali se po ritmu poezija razlikuje od proznog kazivanja. Ako ne postignem ono što me zadovoljava, odustajem. Nekad doživim pohvale za ono što sama nisam smatrala dobrim, a nekad mislim da sam nešto dobro napisala, a ne doživim adekvarnu reakciju. Autor je često pretjerano subjektivan u odnosu na svoje djelo.

Inače mi poezija mnogo znači i čitam mnoge domaće i svjetske pjesnike. Prošle sam godine npr. iznova čitala pjesme Česlava Miloša koje su me oduševile odmah čim su bile prevedene. Osim toga sam često u poziciji da čitam i procjenjujem poeziju mladih pjesnika koji se javljaju na natječaj koji raspisuje Varaždinsko književno društvo. Moram istaknuti da je to vrlo odgovoran i stresan posao prožet strahom da se ne pogriješi i nekoga ošteti, iako odgovornost nije samo na jednoj osobi.  Procjenu obavljaju tri člana povjerenstva.

Ipak, proza Vas u stopu prati

Najveći dio mojih djela napisan je u prozi. Nije pretjerano kad kažem da od svih članova VKD-a imam najviše proznih ostvarenja, s oko 2.500 stranica. Volim prozno kazivanje. Često me zaokupi neka ideja koju dugo prežvakavam prije nego ju pretvorim u tekst. Ako me ona ne napušta, a u zamisli postane cjelovita, javi mi se neodoljiva unutrašnja potreba da ju zapišem. Ako takva potreba izostane, nema ni teksta.

Odakle crpite inspiraciju? 

Inspiraciju crpim iz neposrednog života i samo se ponekad zaletim na područje fikcije. No ne upuštam se u one teme iz životnih područja koja ne poznajem. Životno iskustvo mi je u stvaranju vrlo važno. Ono mi pomaže da moji likovi budu životno uvjerljivi.

Imate li štogod pjesama prevedenih na strane jezike?

Prevedene pjesme na strane jezike ima malo članova našega Društva. Osim pjesama Jagode Zamode koja već dugo nije članica Društva, jer više ne živi u Varaždinu, ne bih mogla reći čije su pjesme još prevedene, osim nekoliko njih, pa i mojih, na makedonski i nekoliko njih na jezik gradišćanskih Hrvata. Naše je Društvo dugo surađivalo s Makedoncima. Te su veze nažalost prekinute jer susrete više ne možemo financirati. Podrška Grada Varaždina je sve tanja. Financira samo dvije  manifestacije VKD-a: Recital Srebrna cesta i Natječaj Senje i meteori koje organiziramo, ali nisu strogo ograničene na članstvo. Od Županije potpora sve češće izostaje. Varaždinski književni zbornik, koji je ispočetka prezentirao jednogodišnje stvaralaštvo Društva, sad izlazi svake druge ili treće godine. Mi iz tzv. provincije teško se probijamo  u medije i na šire književno tržište,  a Ministarstvo kulture rijetko kome otkupi knjige, ili daje stimulaciju za tisak koje knjige (samo za dvoje/troje) pa smo u nacionalnim razmjerima slabo poznati. Važnu ulogu u tome ima poznanstvo s javno istaknutim ljudima. Sve je koncentrirano u Zagrebu pa i prevoditelji koji rade ono što traže izdavači.

Kako gledate na mlade pjesnike ili pisce?

U ovom našem dobu, beletristika se sve manje čita. Kao što se zna, to je opća pojava.  Mladi pjesnici se rijetko javljaju. Ali ih ima. Ako i imaju pravi stvaralački poriv često odustaju jer su srednjoškolci ili studenti, ponekad i mladi zaposlenici. Oni si financiranje vlastitih knjiga ne mogu priuštiti ako nemaju nekog poznatog i moćnog zaštitnika koji određuje društvena sredstava. Tu je često mnogo važnij društveni položaj, nego književna kvaliteta. Zato i mi u Društvu imamo samo nekoliko mladih.  Osim pojave na lokalnim natječajima, Varaždinski književni zbornik je glasilo u kojem mogu predstaviti svoja djela (najčešće pjesme).  VKD ih u tome potiče. Oni donose novi senzibilitet, ali su ponekad previše pod utjecajem estradne poezije. No oni koji imaju pravi dar i ustraju, razviju se.

Kakva je budućnost poezije ili proze?

Budućnost poezije je jednaka budućnosti proze pa i književnosti općenito. Ne ću reći da me ne zabrinjava sudbina književnosti u kojoj je moja sudbina nevažna. Sva se manje čita. Pogotovo je pogubno, ne samo za književnost nego i budućnost ljudi, pretjerano oslanjanje na uporabu računalne tehnike u školskom učenju književnosti. Umjesto na čitanje cjelovitih djela, oslanjaju se na digitalne prikaze književnih djela koji su površni, a često i netočni. Profesori su u tome nemoćni. Razvija se digitalna kultura koja razara čitateljski senzibilitet i izaziva nove strukture sklopovlja u mozgu. Kod novih naraštaja ne razvija empatiju i sposobnost kritičkog promišljanja životnih situacija. O tome već postoji obilna literatura u što se detaljnije ne bih upuštala. No, dok bude onih koji ne mogu obuzdati poriv za pisanjem, bit će i književnosti. A koliko će književne publike biti ? Svaka je prognoza neizvjesna. Ovo je naše doba i svoju duhovnost, pa i vizionarnost, iskazujemo i na način primjeren sebi. Naravno, i u poeziji.

Ernest Fišer dodjeljuje književnu nagradu Katarina Patačić Barici Pahić Grobenski u Gradskoj knjižnici Metel Ožegović – foto: Nikola Leskovar

Do kojih vrijednosti najviše držite u životu? 

Odgojena sam na etici rada pa stoga cijenim svakoga tko svoj posao obavlja savjesno i pošteno. Cijenim  iskrenost, prijateljstvo, istinoljubivost i poštivanje svake ljudske osobnosti koja djeluje časno i nesebično, tj. slijedim klasične ljudske vrijednosti. S godinama čovjek steče iskustvo ophođenja s ljudima. Od laskavaca i prijetvornih ljudi, koji su ljubazni u lice, a iza leđa pakoste, nastojim se udaljiti.

A životna maksima?

Djeluj pošteno i na dobrobit ljudi pa ćeš imati čistu savjest i zaslužiti poštovanje ljudi.

Što Vam može izmamiti smješak na lice?

Smješak? Susret s prijateljima i članovima obitelji, dobra šala, mala djeca. Ponekad mi ona izmame i suze radosnice. Iz toga možete zaključiti kako doživljavam rođenje svoje prve praunuke.

Je li Vam obitelj podrška?

Obitelj mi je velika potpora. Pokojni suprug u početku nije volio moje piskaranje. No razumio je moju potrebu za pisanjem pa je često izmišljao imena za moje književne likove. Čitao je samo već otisnute moje knjige i bio mi je najoštriji i najiskreniji kritičar. To mi je pomagalo da ostanem prizemljena i previše ne hodam po oblacima. Moja djeca me jako podupiru, pogotovo stariji sin s čitavom svojom obitelji. Pomaže mi  u organizaciji predstavljanja mojih knjiga i potiče me na njihovo tiskanje. Veliku potporu imam i od svoje tri sestre i dva brata. Oni mi često i u materijalnom pogledu pomognu kod tiskanja knjiga kad društvena potpora izostane. Izdavači ne preuzimaju prodaju knjiga, a i knjige se danas slabo prodaju.

Do kada ćete pisati?

Dok god sam pri zdravoj  i budem imala onaj nezatomljivi unutrašnji stvaralački poticaj,  djelovat će na području na kojem sam stekla poštovanje, ili bar uvažavanje, i nekadašnjih učenika (od kojih su mnogi danas doktori znanosti) i ljudi uz koje živim.

MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori sa književnicom prof. Baricom Pahić Grobenski iz Varaždina

MALI ŽENSKI RAZGOVORI S NEUMORNOM IAKO UMIROVLJENOM PROFESORICOM KNJIŽEVNOSTI, VRSNOM POZNAVATELJICOM KAJKAVSKOG DIJALEKTA IZ VARAŽDINA, KNJIŽEVNICOM BARICOM PAHIĆ GROBENSKI Ljudska hvala voda je…
MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori sa voditeljicom i urednicom multikulturalnog magazina “Prizma” – Danielom Draštata

MALI ŽENSKI RAZGOVORI POVODOM NOVOG DOKUMENTARNOG FILMA Novinarstvo je uvijek bio alat za popravljanje svijeta i ja još uvijek u to vjerujem! Iza…
MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori sa psihologinjom prof.dr.sc. Andrejom Brajša-Žganec iz Varaždina

Moj otac je često naglašavao kako moramo biti svjesni toga da ne možemo mijenjati druge već samo sebe Sa voditeljicom projekta “Dobrobit djeteta…
MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori povodom nagrade “Mato Lovrak” za najbolji dječji roman, “Moj tata Plavac” sa spisateljicom za djecu, “vječnom djevojčicom” – Melitom Rundek

Život je najbolja inspiracija, samo treba otvorenih očiju hodati po svijetu i da, treba se čuditi “Neki puta čovjek u ludom tempu života…
MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori s opernom pjevačicom Barbarom Suhodolčan, povodom izlaska prvog pop singla

Ne bih voljela žaliti za stvarima koje nisam napravila Popularna kćerka još popularnijeg oca Barbara Suhodolčan ili “mali Rajko” kako joj govore poznanici…
MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori sa profesionalnom fotografkinjom Marom Bratoš

Čovjek je za mene neiscrpan izvor inspiracije Šta je sve žena čija je maksima: „Znati čuvati tajnu, zaboraviti nepravdu i prepoznati pravi trenutak“…
MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori sa glumicom Ines Bojanić povodom igranja predstave Umri ženski

Ako nemaš ništa lijepo za reći, bolje šuti! Trenutno ova rođena Požežanka sa zagrebačkom adresom igra u predstavi Umri ženski. Dramska umjetnica Ines…
MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori sa dr.sc. Mirelom Holy, jedinom članicom iz Hrvatske u odboru misije za adaptaciju klimatskim promjenama u odboru misija EU

Biti dosljedna sebi jer integritet nema cijenu Nekadašnja ministrica za zaštitu okoliša i današnja pročelnica triju diplomskih studija na sveučilištu VERN, docentica iz…
MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori sa voditeljicom emisije Kutija slova na Hrvatskom radiju, novinarkom Karolinom Lisak Vidović

Jako je važno trenirati onaj najslabije razvijen mišić u našem tijelu, to je onaj za empatiju Iako je po zanimanju diplomirana povjesničarka umjetnosti…
MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori sa sveučilišnom profesoricom i prevoditeljicom Marijanom Bijelić

Odurni su mi sveprisutni cinizam i korupcija u najširem smislu, koji su međusobno povezani Rođena Dubrovčanka koja radi kao docentica za južnoslavenske jezike…
MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori sa saborskom zastupnicom prof. Marijom Selak Raspudić

Konkretni ljudi uvijek dolaze ispred uvjerenja, politike ili bilo kakvih apstraktnih stavova “S 18 godina mislila sam da je pitanje o smislu života…
MALI ŽENSKI RAZGOVORI

Mali ženski razgovori sa psihologinjom Miom Roje Đapić

Bitno je očima nevidljivo i samo se srcem može vidjeti Psihologinja sa tri doma, onim  bračkim odakle potječe, splitskim u kojem je rođena…