VRTNI PATULJAK (5/9)

Tomislav Marijan Bilosnić
VRTNI PATULJAK
(poema)

5. Pjevanje
PROGNANICI VRTNI PATULJCI

Od doba Nerona
vrtni se patuljci ne mijenjaju
ni spomen ploče
To je prvo što smo naslijedili
Patuljci su čeljad s plamenim kapama
sjede u paklu i gledaju preko rijeka i brda
beskorisna srca putuju svijetom kao mjesečari
Putujuće sjene
posivjele na suncu kao šatorska krila
uslužni i bez cijene šuljaju se kroz kukuruzišta
bez snage drže isti smjer
tek žedni se razilaze
U tišini života kojega sami nemaju
nemaju ime ni zemlju ni jednu drugu stvar
koju će na putu vidjeti
I danas kao oduvijek
za njih se ništa ne mijenja
važno je da budu poslušni
Dovoljno je umrijeti za Eldorado
pogled u pustoš na ulici gubi se dugo kao u snu
Prolaznost otvara oči
krik brzine isti posvuda u svijetu
koji je radost samo u Americi
Vrtni patuljci sklopljenih krila čekaju
njihovo vrijeme uvijek je isto i ne prestaje
Anđeo noći udara ih u želudac: kreni!
Crna kolona poput kukaca
provlači se između engleskih stabala Yes i No
ne pokušavaju ni pogledati u vrhove
nemaju ništa s visinama i orlovima
kao i svoji preci oni su povjerenici povijesti
bizarne toksične nelogične

S njima prognanici marširaju
toliko buke u dvorištima uz koja prolaze
sirene se javljaju usred praznine
vrišti led koji traži vatru
Svaki je prolaznik u nered upleten
Mislim da je ovaj svijet tužan
nikad nisam puhao u rođendansku svjećicu
nikad gledao tv uvijek se kupam odjeven
Ne znam kako ali reći ću
te je noći u Afganistanu kišilo
i u kuću su nam provalili
u zemlju zaboden po pomoć nisam mogao krenuti
Ni na koga u Libiji ne sličim
a svi vrtni patuljci slične jedan drugome
Ni s jedne strane Sirije blizanac nisam nikome
sličan sam jednak svima
Stavi mi na ruku znak ime Libanona
da me u prolazu razlikuješ
Obilježen ne znam kojoj boji logora pripadam
u Sredozemno more utopljen
u duboku školjku njegovu
majka me prestala sanjati
Mogu li živjeti u miru bar u vašim knjigama
Nitko mi ne može pomoći
razumjeti raspored zvijezda nad mojim tjemenom
dokumente nemam poput svakog insekta
Postojim jer Bog me je izveo
pred očima drugih ostavio
Za svakoga sam samo tijelo
kurvin sin od početka pogreška
koja će već na ulazu Tvorca zbuniti

Bit ću patuljak u umnažanju
obična priča prognanika
patuljci se i tako ne snalaze
u gusto izgrađenim zonama
oni su rasuti bez temelja
Vrata zatvorena u vrtu zreli plodovi
Do pustinje dopiru glasovi grada
Kakve li radosti biti na žici na tolikoj visini s vranama
I slijepi su ugledali svjetlo
gladni šire obale Lezbosa
na obali Lampeduse ili će me pokopati
ili ću ostarjeti

Bihać pun tamnih svjetova
s rukama izraslim do Berlina
Usta puna azijske soli oči vode afričke
Pijesak pustinje curi u svim satovima
Hangari su puni ljesova koji rastu kao naselja
U šatore i žicu ni korona ne ulazi
Tamne bare Europu prekrivaju
i Ameriku koja je i tako na vodi
Svi su okupljeni oko malih bogova
posluženih s juhom u zlatnim tanjurima
a potom se u postelje uvlače
u lijane iz Afrike iz Azije odnijete

Dolaze iz planina iz pustinja
s rijeka na kojima nisu učili plivati
I sve je potonulo
izvući se iz vode više nitko ne može
na pješčanim plažama leže
zauvijek razdvojeni od sunca
Dasku su im i sapun stavili pod tabane
pod glavom je kamen ledeni i u njemu koraci
pred njima zid od stijene iz Sahare
Na zidu grafiti s parolama o Slobodi
da ne bude zabune
zidovi su podignuti da obrane slobodu
granice na kojima se utapaju i stapaju sa snom
Vatreni pseći jezici osnaženi oružjem
Plavo nebo pritišće bijele šatore
umotane u zavoje
S otvorenom ranom na licu prognanom gleda u kameru
u koju će pohraniti njegovo srce
I tako će biti do sudnjeg dana
uvijek se zbog nečega išlo u smrt
iz grijeha u grijeh vrišteći i svijetleći
samo mrtvi idu u pakao
živi će i onako prohujati
nitko neće znati ni gdje su ni da su nestali
grobovi se na putovima ne otkrivaju
sami postaju putovi

Jednoga će se dana vratiti prekasno za sve
Ničega za zapisati a prešućeno se ne ponavlja
Sve se dogodilo davno i daleko
Vani je novo proljeće i preživjeli mu ruku pružaju
Izdajice i dalje ponavljaju istinu:
kupili košulju od lopova po cijeni svoga života
svetu knjigu primili u suzama lažova
Život je takav tko preživi živi
sve je to naučeno davno u doba Kaina i Abela
prije prve selidbe i čekića što tuče po oplati dana
prije bakra zlata dijamanata nafte
i vode što salijeće nevine potoke
Smrt se uvijek odmarala u oblacima
nad krovom malih koliba
Odavno se mrtvi kotrljaju niz planinu kao kamenje
Hladnim rukama na svijet su donijeli ognjište
prokazuju čovjeka koji se grije bezbrižno:
plug ga i zemlja ne zanimaju
samo ljeto i dim koji se puši
Marihuana u očima s pepeljastim krilima
Oni u dvorcima govore: to je čovjek koji nam dolazi
razbiti staklena vrata na kući za odmor

Požurite u hladnjače roba se krca
tisuću eura po glavi
Oni od kojih nema koristi ostaju u skladištu
Kugla se i tako već zakotrljala
transport je krenuo čovjek gura čovjeka
kao kolovoz rujan i penje se
do svojih anđela na planinu
gdje ga čeka golo svjetlo i nova ljubav
s respiratorom

Tomislav Marijan Bilosnić