VRTNI PATULJAK (1/9)

Tomislav Marijan Bilosnić
VRTNI PATULJAK
(poema)

1. Pjevanje
DVIJE TISUĆE I DVADESETA GODINA

U dvije tisuće i dvadesetoj godini
svijet tone prema ognjenoj zoni šume
mi ograđujemo
i Prostor i Vrijeme
najčistije prisustvo u grotlu ljeta
Dižemo zidove i logore
kamene gomile
moćan sustav noćnog ovoja
Jezici su posječeni
mač je u njih zaboden
jarbol pustinje
U uši utisnuta pjena sna
tuče u modra vrata neba
Oči od bezdana
iskušavaju ptice
što odlijeću preko mora
Oluja neke bliske utihnule slutnje
Sve se kazuje
drukčije
na obzoru litica bjelasa
Iz zore u zoru
sjene ljudi
na vrhu sunčanih stuba obnažene
Nosevi su otvorene ulice
i sutra će nas zamijeniti
za novi smisao stvari

Gore Knjige rođenih
u svjetlosti smrtnosti
Ne ostaje onaj koji je vidio
Nema gore vremena za postojanje
Noć se nastavlja
duboko u svom zelenilu
u kriku koji imenuje tišinu
svjetlosni mimohod virusa
Nema više vremena
da se otvore prozori kuće
ni vrata
u koja su zakopani vjetrovi
i sve ono što je sišlo
s naših usana
Zemlja sunce proždire
zvijezde i dalje padaju
i brda
Sve je tako ranjivo
Noć pada, sve je hladnije
psi se uokolo motaju
netko jeca
zvuk sirene hitne pomoći
miješa se s gromovima
i govorom

Vrtni će patuljak
preživjeti
nad ovom zemljom
od mulja i trave
ovijen ruhom jedne druge obale
Sudionik življenja rogova
i papaka
a ja ću ostati
nijem sa svojim tajnama

Zidovi kuće ruše se
I dan i noć u rudniku
u noći poput stijene
lice svjetla uzmiče
raspadaju se putovi
Bičevi vatre olinjali poput vučje dlake
posljednja su čarolija
u mojim očima
Kuća slave kao papir
dnevnik jednom rukom ispisan
šaka praha
ni opjevati se ne može
Ranjena raste u šumi
Kineski slijepi kipovi
prikaze na mliječnoj stazi mraka
zemlju napuštaju
zemlja se najednom otvara
Na sve strane njihove glave
u zdrobljenom pernatom pijesku
u valovima iz kojih izranjaju oči
paučina polarne svjetlosti
slika COVID-a 19
Nigdje pluća sa zrakom
preživjeli sjedi i ne diše
kao Feniks bdije u dimu
prozirnijem od svoje slike
Nitko nokte nije vidio
na laticama ruža
koža oguljena

Sve sam u toj kući ostavio
sve te slike na brzoj rijeci sna
kosti po kutovima razasute
a sada sam prazan
ispred nje u kamen zarobljen
Što sam Bogu skrivio
a što ljudima
sudbini prašine
pauku koji se s mreže svoje pomaknuo nije
svemu što nije otvoreno ljubavi
izvoru tajne spoznaje
Odjednom u mir moje postelje
nebeska tijela uplove
i vrište i plaču
i nemaju kamo pobjeći
Na pola puta
svijet je zelena alga i mahovina
humus u podu od žohara
samo trup uginuloga psa
Nestale su godine
pala su sva uzvišena mjesta
čudni kipovi jedinstva

Krenuti je ruku pod ruku
s mravima i crvima
u prijateljstvu s kokošima
koje se međusobno kljuju
prihvaćajući iste zakone
korijenje koje nalazi svoj put
u surovo tijelo stoljeća
Logika više nema smisla
ni riječi ni slike
Vidio sam želuce
pune vrućice

Vidio sam dovoljno
znam da sam vidio previše
Jučer je bilo
možda bude i sutra
danas ga nije
Ovdje živi ne žive
Nema više straha
potres divlje trese lastavice krovova
virus se ruši tamo gdje poljupci
više ne uspijevaju
Ljubav je boje vode
na kojoj plutaju sva naša djela
I mržnje je za čas nestalo
Mrtav je vrtni patuljak
besmrtan
ne iznosite ga preko ograde
Neka se bijela soba
diže iz zimske tame
omamljujuće se ljulja
poput kolijevke
ispod koje je more

Ni Mezopotamije više nema
ništa nije vječno
knjižnica je natopljena
mračna kao prostor pogreba
ovo je prilika da se riješimo stvari
koje su nam do jučer nedostajale
dnevnih slika i noćnih zvukova
svega što se priljubilo za kožu
Vidim kako te nema
kao hlada prošloga ljeta
Nestaješ kao i sve
što se pokrenulo
Sve što je lijepo
vratit ćemo u muzeje
u mramor
u vrt prepun idola
Postoji li Kina
postoji li Abesinija
Macchu Pichu
Keopsova piramida
postoje li kameni nadgrobni spomenici
u Gulagu
Auschwitzu
u Hirošimi
je li išta ostalo od superrealista
ili nikad nećemo znati
što ostaje
poslije svjetla podzemnih kopita
i krijesa virusa
poslije kretanja žrvnja
pjesnika
Ni traga ni sjećanja

Svakoga dana svemir završava
u odsutnosti jednoga
drugi započinje
kao što se stablo uzdiže i raste
a pod njim novi zvjerinjak
Pa ipak nema kraja zorama
dok čovjek začaran gleda
kako ptice polijeću
i nebeskom ratu zvijezda
dok se snopovi žita vežu
Bog ne govori o tome što vidi
i zna
U vrtu pustoši on se otkriva
U opreci sa svime
Vrijeme i Prostor su rasuti
po Whitmanovim vlatima
u valovima
i otocima
na kojima završavaju
Poundovi stihovi

Tomislav Marijan Bilosnić