Mali ženski razgovori sa voditeljicom i urednicom multikulturalnog magazina “Prizma” – Danielom Draštata

MALI ŽENSKI RAZGOVORI POVODOM NOVOG DOKUMENTARNOG FILMA

Novinarstvo je uvijek bio alat za popravljanje svijeta i ja još uvijek u to vjerujem!

Iza nje je 30 dokumentarnih filmova snimljenih unatrag 20 godina, a uz to je i voditeljica projekta, urednica, novinarka i voditeljica emisije za multikulurni život u RH na HRT-u “Prizma”. Riječ je o samosvjesnoj voditeljici koja suvereno vlada tematikom i osvaja svojim nastupom gledatelje na prvi pogled, Danieli Draštati

Gordana Igrec

U ponedjeljak 22. veljače na newneighbours.eu stranici možete pratiti završnu konferenciji EU projekta New Neighbours. Vrijedan nešto više od milijun eura, projekt je nastao na temeljima dokumentarnog koprodukcijskog serijala Novi susjedi koji su 2016. pokrenuli HRT-ova novinarka i urednica Daniela Draštata s nizozemskim kolegom Fransom Jennekensom. Nakon dvije uspješne sezone serijala, EBU je odlučio napraviti širi projekt te je zajedno s četiri ugledne europske organizacije civilnog društva aplicirao na poziv Europske komisije. Rezultat su, među ostalim, devet filmova čija je izvršna producentica Daniela Draštata te Frans Jennekens.

Od kada radite na HRT-u?

Na HRT sam stigla 1993. putem audicije. U to sam vrijeme još studirala i bila sam vanjska suradnica.

Od kada radite u Prizmi?

Počela sam raditi izvještaje i reportaže za Prizmu odmah te 1993, samo nekoliko mjeseci nakon što je emisija pokrenuta. Radila sam u HRT-ovu studiju u Bjelovaru koji je pokrivao široko područje na kojem žive i pripadnici različitih manjina. No, u to sam vrijeme jednako radila za sve druge HRT-ove emisije što je normalna praksa u regionalnim centrima. U ljetu 1994. tadašnji urednik Prizme, Zoran Slipčević, pozvao me da dođem u Zagreb i počnem uređivati emisiju.

Osim Prizme uređujete li još neku emisiju, moguće?

Velik dio moga radnog vremena posvećen je međunarodnim koprodukcijskim projektima koji se realiziraju pod okriljem EBU-a. Vaši čitatelji EBU znaju po natjecanju za pjesmu Eurovizije ili novogodišnjem koncertu iz Beča, a EBU je mnogo više. Predsjedam EBU-ovom stučnom skupinom za multikulturu u kojoj radimo koprodukcijske serijale.

Urednica sam serijala Novi susjedi čiju četvrtu sezonu upravo snimamo u Sisku, a na međunarodnim projektima radim i kao izvršna producentica. To više-manje znači da radim istovremeno s redateljima i producentima 5 do 10 dokumentarnih filmova što je izuzetno nadahnjujuće i daje osjećaj da svaki dan učim nešto novo.

Urednica sam serijala Free Spirits za koji smo nedavno dobili prestižnu međunarodnu nagradu Prix Circom, urednica sam City Folka, Inside Offside, Glasovi straha… sve su to međunarodni serijali za koje smo na HRT-u snimali svoje filmove, a koji su se onda, osim na HRT-u emitirali u brojnim europskim zemaljama.

Što je za Vas novinarstvo?

Jučer smo održali nacionalnu konferenciju Novi susjedi newneighbours.eu kroz koju pokušavamo bolje povezati javne servise i civilno društvo te staviti raspravu o izbjeglicama i migrantima u medijsko središte. Barbara Matejčić ondje je izjavila kako je novinarstvo za nju uvijek bio alat za popravljanje svijeta i kada je to izgovorila, sretno sam pomislila gle, nisam jedina koja još uvijek u to vjeruje!

Kako biste ocijenili razinu televizijskog novinarstva kod nas?

Na HRT-u rade mnogi sjajni ljudi i kada naše filmove, primjerice, usporedim s radovima kolega sa stranih televizija, mahom zapadnoeuropskih zemalja, mi se nemamo čega sramiti. Jednako tako kada Prizmu pokažemo u zemljama regije, naš tretman manjinskih tema – svijetla je točka na ovim prostorima. 

No, govorim o novinarstvu u formi dokumentarnog filma i magazina. 

Zašto ste odlučili pratiti upravo nacionalne manjine?

Počela sam raditi na HRT-u u vrijeme kada je pitanje manjina bilo u najmanju ruku nepopularno. Za pojavljivanje u našoj emisiji, bila je potrebna dodatna doza hrabrosti. A s druge strane, oduvijek sam živjela multikulturalizam, bez neke posebne svjesnosti o tome. U trenutku kada vidite da možete dati glas onima koji ga nemaju, čini mi se da novinaru nije potrebna neka dublja motivacija.

Kakav je status nacionalnih manjina kod nas?

Na papiru gotovo sjajan, u realnosti: kako gdje, i kako za koga. Razlike su ogromne. Po pitanju statusa nema paralele između Roma i Rusina, primjerice. 

Generalno, manjinska prava su podložna stalnom propitivanju i prije svakih izbora, prije popisa stanovništva, lagano me zaboli želudac pri pomisli tko će i kako početi problematizirati sretnu činjenicu da živimo u multikulturalnom društvu. 

Koja Vam je osobno nacionalna manjina najdraža?

Haha… svjesni ste da je to pitanje na koje nema odgovora. Mogla bih vam primjerice reći da jednako volim i klezmer, i makedonski, i romski melos, čardaš, ali i rusku balalajku, da zgriješim s bošnjačkim pitama i češkim knedlama, a ne mogu bez talijanske kuhinje, da sam upravo pročitala sjajne knjige jednog sprskog i jednog austrijskog pisca, volim vikende u Sloveniji, i da ne nabrajam u nedogled…

Kako uspijevate uskladiti privatan i poslovni život?

Kao i svaki drugi roditelj. Balansirajući. Uz zaštitnu mrežu obitelji i prijatelja.

Kako provodite slobodno vrijeme? Posebno u vrijeme korone…

Imam tri kćeri kojima je sve podređeno i jedina je promjena manje druženja s prijateljima u zatvorenom.

Volite li čitati i što?

Volim čitati i kako kćeri odrastaju tako ponovo raste i broj mojih pročitanih knjiga. Pročitala sam ljetos Lebovićev Semper idem, Seethalerova Trafikanta, Kad sam bio hodža, Damira Ovčine i s puno godina zakašnjenja Hotel Zagorje, Ivane Bodrožić – četiri romana o ratovima. Priličan mazohizam, priznajem.

A neki dan sam završila Mladenku kostonogu Želimira Periša – fantastična je. Na popisu su mi sada Vošicki Marka Gregura i Nikolaidisov Odlazak. Omiljeni književni urednik i moj Daruvarčanin Kruno Lokotar mi je savjetnik.  

Svako malo čitam i na engleskom da ne zahrđam, no tada su naslovi malo jednostavniji – trenutačno novi Hornby – Just like you.

Osim voditeljskog posla snimili ste i dokumentarni film. Koji i kako je sve počelo? 

Voditeljski posao je mi je zapravo najmanji dio posla, a nekako najvidljiviji… U zadnjih 20-ak godina snimila sam nešto manje od 30 dokumentarnih filmova. Sve je počelo s Brankom Lentićem, HRT-ovim prvakom dokumentarizma, koji me uzeo pod svoje za Alpe Dunav Jadran, a potom me suradnja s Nebojšom Slijepčevićem, Damirom Čučićem, Alceom Martijem… zauvijek privukla formatima koji pokazuju, a ne govore, i koji su jednako živi danas i za 20 godina, koji jednako utječu na gledatelja u bilo kojoj europskoj zemlji. Svi moji filmovi bave se pitanjima ljudskih prava u najširem smislu, a osim našim manjinama, intenzivno se bavim izbjeglicama, migrantima, tražiteljima azila, osobama pod međunarodnom zaštitom, LGBT zajednicom itd.

Što planirate novoga u profesionalnom životu?

Do ljeta s Đurom Gavranom završavam hrvatski film iz četvrte sezone Novih susjeda. Istovremeno, kroz EBU sam upravo završila prijavu projekta New Voices pa držimo palčeve za novi format koji će funkcionirati na više platformi, a ne samo u tradicionalnom TV emitiranju. Nadam se ovog ljeta napraviti još nekoliko epizoda Amorovog albuma koji govori o ljubavnim nacionalnim i vjerskim (ne)slobodama… i svake subote, s kolegicom urednicom Sanjom Pleša, donijeti novu Prizmu.

Koja Vam je najdraža maksima u životu?

Iako bih voljela da mi Life is too short. Have fun više živim po principu Carpe diem pa se onda nađe vremena i za zabavu.

Do kojih vrijednosti držite najviše u životu?

Ljubav, dobrota, ljubaznost, poštenje, prijateljstvo, suosjećajnost, otvorenost, zaigranost, kreativnost, humor, dugačka je lista….

Da se još jednom rodite biste li ponovno bila novinarka? I vrijedi li ona uzrečica: jednom novinar, za stalno novinar?

Uzrečica, nažalost, vrijedi. To je upozorenje onima koji se misle inficirati novinarstvom. Iz današnje perspektive, radije bih bila scenaristica i redateljica, radila bih formate s malo dužim vijekom trajanja.

Mali ženski razgovori sa književnicom prof. Baricom Pahić Grobenski iz Varaždina

MALI ŽENSKI RAZGOVORI S NEUMORNOM IAKO UMIROVLJENOM PROFESORICOM KNJIŽEVNOSTI, VRSNOM POZNAVATELJICOM KAJKAVSKOG DIJALEKTA IZ VARAŽDINA, KNJIŽEVNICOM BARICOM PAHIĆ GROBENSKI Ljudska hvala voda je povrh pijeska Rođena…

Mali ženski razgovori sa voditeljicom i urednicom multikulturalnog magazina “Prizma” – Danielom Draštata

MALI ŽENSKI RAZGOVORI POVODOM NOVOG DOKUMENTARNOG FILMA Novinarstvo je uvijek bio alat za popravljanje svijeta i ja još uvijek u to vjerujem! Iza nje je 30…

Mali ženski razgovori sa psihologinjom prof.dr.sc. Andrejom Brajša-Žganec iz Varaždina

Moj otac je često naglašavao kako moramo biti svjesni toga da ne možemo mijenjati druge već samo sebe Sa voditeljicom projekta “Dobrobit djeteta u kontekstu obitelji…

Mali ženski razgovori povodom nagrade “Mato Lovrak” za najbolji dječji roman, “Moj tata Plavac” sa spisateljicom za djecu, “vječnom djevojčicom” – Melitom Rundek

Život je najbolja inspiracija, samo treba otvorenih očiju hodati po svijetu i da, treba se čuditi “Neki puta čovjek u ludom tempu života sve zaboravi o…

Mali ženski razgovori s opernom pjevačicom Barbarom Suhodolčan, povodom izlaska prvog pop singla

Ne bih voljela žaliti za stvarima koje nisam napravila Popularna kćerka još popularnijeg oca Barbara Suhodolčan ili “mali Rajko” kako joj govore poznanici i prijatelji diplomirala…

Mali ženski razgovori sa profesionalnom fotografkinjom Marom Bratoš

Čovjek je za mene neiscrpan izvor inspiracije Šta je sve žena čija je maksima: „Znati čuvati tajnu, zaboraviti nepravdu i prepoznati pravi trenutak“ rekla u Malim…