Pred nama je interpretacija civilizacijskog meteža. To možda nije negativan metež, ali nas bombardira svjetlosnim i drugim informacijama
Eugen Borkovsky
Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Gradska lođa
od 20.02.2021. u 17 sati
Fabio Gasparini predstavlja slikarske radove ostvarene u rasponu od posljednje dvije godine, pa do svježih radova. Važan aspekt umjetnikove premise je doživljaj. Rezultat je uvijek vizualizacija stanja, a ne vidljivo. Potez, ploha, geometrijski oblik pojavljuju se u ulozi motiva. Ove slike ne nude uobičajeni sadržaj. Radi se o apstrakcijama, građenju slika intervencijama proizašlim iz snažne i iskrene potrebe za oblikovanjem.
Umjetnikov pristup preskače vidljivo, ne poštuje ideju oponašanja oblika okoline, prirode. Gestualnost činjenja je očita. Ona je naglašena izborom snažnih boja te preplitanjem i gomilanjem oblika. Svi su radovi krajnje ekspresivni, ali primjećujemo razlike. Energetsko iskazivanje pretočeno u predmet slike kreće se u rasponu od sasvim plošnog, ali koloristički razigranog prostora do asocijacija trodimenzionalnog prostora. Moguću treću grupu radova karakteriziraju izvedeni oblici koji u promatračevoj pažnji, iako prikriveni i/ili raspršeni, iskazuju prepoznavanje oblika.
Promišljajući ovlaš nefigurativni način uobličavanja kroz povijest, možemo navesti vjerojatno prvi način vizualizacija, tzv. geometrijski stil. On se nastavlja i razvija kroz mnoge kulture, posebno orijentalnu. Zapadni civilizacijski krug napušta ovaj način da bi se priklonio oponašanju realnog. Veći dio zapadne povijesti oblika zauzimaju najčešće ilustrativni, sadržaji za potrebe veličanja osoba, vlasti/politike ili religijskih dogmi. Kultura Zapada izmjenjivala je razdoblja klasike, koja pod slikarstvom podrazumijeva i predstavlja vidljivu površinu stvari, sa razdobljem ekspresije doživljaja, kad se oslobađa prenošenja čitljivog sadržaja. Apstrakcija se u umjetnosti javlja kao izvod više umjetničkih izraza, kao npr. ekspresionizam, kubizam, fovizam… Apstraktni iskaz mnogim autorima postaje evokacija novog postojanja: oblike primaknuti njihovoj apsolutnoj vrijednosti.
Pred nama je niz oslikanih površina naglašenog ritma i razigranog kolora. Na podlogu od slikarskog platna autor slika snažnim bojama. Tek ponekad nudi oslonac za pogled. Oblici često bježe izvan formata, pa cjelokupni rad djeluje kao isječak. Ponekad je kolor ujednačen na cijelom formatu, a ponekad su tu fragmenti, detalji koji određuju izražajnost i kompoziciju. Svi Fabiovi radovi nastajali su miješanjem tehnika, poštujući „osobnu temperaturu“. On je sklon većem formatu i snažnom koloru. Njegovi radovi iskazuju ideju propitivanja iluzije prostora i slijede tijek energija uz instinktivni doživljaj. Umjetnik ostavlja vidljivim nakupine namaza. Oni naglašavaju gestu u donjim, prikrivenim slojevima, ali i u kasnijim intervencijama kojima gradi površine. Nižu se, prekidaju, gomilaju uvedeni elementi, oblici s ruba prepoznatljivog. Unatoč snažnoj energiji stvaranja, izrezi koji se nude na ogled kompozicijski su stabilni.
Iako umjetnik uvijek progovara gestom, primjetna je kontrola intervencija. Poput kaleidoskopa, na radu su čvrsto signirane grupacije oblika. Primjećujemo da ih umjetnik mutira. Oni su na svakoj podlozi kanonizirani. Najčešće su u pitanju oblici koji se ponavljaju uz kolorističke i pozicijski osmišljene igre. Plošnost je naglašena. Rjeđe je tražena perspektiva, dubina, prostor. Ponuđena iluzija manifestira se u oku promatrača. Ona je inicirana konglomeratom elemenata unutar grupe oblika. Otklon ka dimenziji, iluzija višedimenzionalnosti nije naglašavan. Više ga doživljavamo kao rezultate igre nabrajanja, nakupljanja znakova.
Na svim radovima prisutan je energetski naboj određen ritmovima akcije. Sklad kompozicija apostrofiran je kombinatorikom geometriziranih formi koje iskazuju snažni ritam. Najčešće smjerovi linijskih formacija postaju značajne sastavnice rada. Za pažljivog promatrača ponekad uvodi iznenađenje: sitni nesklad unutar reda. Neke elemente autor opetuje, ali uvijek postiže drugačiji dojam unutar kojeg ponavljani slijed oblika uvijek inicira tempo. Naglašen ritam naglo je ustavljan u trenutke doživljaja.
Prolazeći postavom, ciklus pripisujemo autorovim interpretacijama odjeka proživljene jave. Pred nama je interpretacija civilizacijskog meteža. To možda nije negativan metež, ali nas bombardira svjetlosnim i drugim informacijama. Ponegdje promišljene, a ponegdje halucinatorne kombinacije segmenata prostora promatrača dovode do kolebljivosti dojma. Tu su ilustracije energija uz neizostavne asocijacije stanja.
Ciklus nosi mnoge asocijacije i pozive na razmišljanja jer, likovno je oblikovanje ponuda igre za umjetnika i za promatrača. Otkloni od standarda oblikovanja asociraju recentno vrijeme u kojem ovi radovi nastaju. To je vrijeme ukidanja sloboda, forsiranja uniformiranosti, jednoobraznosti, pokornosti. Umjetnik prezire poslušnost, podobnost, pristanak ljudi na nametnute načina ponašanja. On instinktivno ilustrira potmule zvukove brujanja, vibracija, odbljeske svjetla koje ne zumiramo vidom, a koje ostaju negdje u rubovima pogleda. Autor vizualizira ono što osjetila nesvjesno memoriraju u okruženju. Čini se da je autoru važna intuitivna spoznaja o tome kako teško prihvaćamo misao da je materija energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji ljudskih pet osjetila, vid, sluh, okus, opip i miris, mogu opažati. Oslanjanjem na njih baziraju se doživljaj i autopercepcija stanovnika zapadne civilizacije. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih osjetili. Dimenzija vremena prenosi fizičko kretanje u trajanje. U našim, ljudskim dimenzijama, memorija se pokazuje kao razrješenje pojmovanja stanja stvari. Imamo naviku da prekrajamo memoriju, da u nju ugradimo stvari koje su se desile u prošlosti ili stvari za koje smo samo čuli, a da ih nismo osobno osjetili. U pokusima sa subatomskih česticama ustanovljeno je da svijest promatrača utječe na ishod eksperimenta u identičnim uvjetima. Zaključak je da su misli i osjećaji također dimenzije.
Pokušavajući proniknuti proces nastanka ovih radova, čini se kao da oblikovanje mrljama, potezima, geometriziranim segmentima gdjekad zaustavlja nakanu autora. Opet, ponegdje upravo nakupina boja/oblika inicira daljnje istraživanje. Koristeći gestualni slikarski postupak, umjetniku ne nedostaje kombinatorike ni energije. Nižući radove, on istražuje mogućnosti materijala i ambivalentnost oblika. Prolazeći od rada do rada, otkrivamo različito tretirane elemente koji se ponekad ponavljaju. Možemo nazrijeti ponuđeni karakter prostora slike. Fabio Gasparini, propitujući jedinstvo raznolikosti, nefigurativne oblike razvija do razine pojma. Omogućava nam da vidimo veze i utjecaje tamo gdje se naizgled može govoriti samo o sličnostima ili slučajnostima.
Na ovim radovima prisutna je gestualna radnja koja oblikuje ideje oblika. Polazište je možda konfuzno, ali je rezultat uvijek unutarnje stanje. Radovi svjedoče propitivanje značenja, dojma, doživljaja. Kao da nam umjetnik želi kazati da prostor odražava situacije. Nudi se senzibilnost percepcije ovisna o stanju osobnog trenutka. Sve scene izdvojene su iz realnog, ali majstorski osmišljene predstavljanjem elemenata korištenjem niza kolorističkih trenutaka snatrenih oblika. Detalji u raskošnom spektru dobivaju poetsku atmosferu. Naglašena plošna formacija u višedimenzionalnom ambijentu signira međuprostor između svjetlosti i tame, stvarnog i imaginarnog, materijalnog i mističnog.
Gasparini slika jer osjeća potrebu za time, ali ipak, ne plasira ništa što bi moglo pojmovno obavezati promatrača. On ga pušta samog na vjetrometini asocijacija. Mami ga u galeriju da bi ga tamo ostavio samog sa sobom. Umjetnik oblikuje ogledala duha i traži da se u njima ogledamo. Na radovima je predstavljeno gibanje, titranje, energije zaustavljene u trenutke. Na rubu igre, oblici više ne odražavaju stvarnost, već nutrinu autora koji hrabro izgovara svoj doživljaj. Kroz dijapazon oblika, materijaliziranom doživljaju poklonjena je razložnost postojanja.
Fabio Gasparini, rođen je 1. XII. 1986. u Puli, Istra, HR. Likovnom umjetnošću bavi se od 2015. godine. Pohađao nekoliko edukativnih programa, od kojih je značajna Likovna radionica u Poreču, pod mentorstvom Eugena Varzića. „Njegov rad karakterizira ekspresivan pristup podlozi i likovnom materijalu. Svi radovi su nastajali mješanjem tehnika, poštujući „trenutnu osobnu temperaturu“. Voli veće formate i snažan kolor. Njegovi radovi iskazuju: ideju/iluziju proboja u prostor, tijeka energija i ekspresiju osobnog stanja…“. Svoje je radove predstavljao nekoliko puta na kolektivnim, selektiranim izložbama.
aa
DNEVNIK PRAKSE – predstavljen roman Nebojše Lujanovića
iNebojša Lujanović DNEVNIK PRAKSE Nagrađivani novotravnički pisac, znanstvenik i predavač Nebojša Lujanović u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu…
