Zapucani golovi, jedrenjaci i bureci

Prenosimo iz Hrvatska riječ u Nizozemskoj, objavljeno u Razglednice iz Nizozemske

”Jezik je društvena aktivnost, svaki jezik treba ja i ti, koji zajedno čine mi. Stvarnost jezika tako je društvena stvarnost, to je stvarnost koja pripada svim tim ja, ti i mi. Ali jezik nije neutralna veličina koja izražava nešto što već postoji; i ja i ti i mi boje jezik i njime su obojeni, jezik tvore i on tvori njih. Identitet je kultura, kultura je jezik, jezik je moral.” Karl Ove Knausgaard, Moja borba

Hrvatska je mlada država koja tek dobiva konture svog postojanja i značenja. Nažalost te konture još uvijek nisu dovoljno izoštrene. Kada si unutar tih kontura silno želiš pobjeći od administrativno – koruptivnih nevidljivih blokada, koje ti sapleću svaki tvoj korak i pritom te često preplavljuju osjećaji ljutnje, gorčine i tuge

Sandra Drnić

Kada si van tih kontura događa se zanimljiva promjena. Dolazi do brisanja i postupnog nestajanja gorčine i ljutnje te započinje proces duhovno-emocionalne regeneracije. Nažalost, od osamostaljenja Hrvatske dogodio se potpuni nedostatak znanja i svijesti o stvaranju kulturnog identiteta Republike Hrvatske. Često se domoljublje pogrešno identificira s religijom i politikom, a ostvarenju dodatnih bodova na ljestvici domoljublja svakako pridonosi i popularna kategorija nogomet.

Osobno smatram da su to potpuno pogrešna polazišta u pokušaju stvaranja kulturnog identiteta jedne zemlje. Polazišta su to na kojima nestaju i oni već čvrsto ukorijenjeni tragovi kulturnog identiteta naroda jedne zemlje. Time se ništa ne gradi već se uništava esencija identiteta jednog naroda jer identitet je kultura, a kultura je ono što smo mi.

Dok po nizozemskim skliskim cestama i hladnim opustjelim ulicama bicikliram često razmišljam o tolikim hrvatskim propuštenim prilikama. Posebno me takva razmišljanja zapljusnu kišnim subotama kada se bezbrižno vozikam do obližnje turske pekarnice u kojoj prodaju bureke vrlo slične našim bosanskim burecima. Ah, kolike li sreće! No, sreća je uvećana i time što gotovo svake subote sudjelujem u jednom omanjem prigodnom igrokazu. Ulazim u pekarnicu, biram tri bureka, dva od mesa za svoje sinove mesoljupce, i jedan burek od sira za mene. Kako je Nizozemska multikulturalna zemlja jedno od vrlo čestih pitanja je From where you are? Uvijek nasmijano i ponosno kažem From Croatia jer itekako sam ponosna na svoju zemlju. No, uvijek me iznenadi upitan pogled mog sugovornika Turčina. Postaje mi jasno da nikada nije čuo za Hrvatsku i da i još jedne subote kreće i još jedan mali igrokaz…. Velika je to pekarnica, u kojoj radi puno različitih turskih pekara pa me nekako gotovo svake subote dočeka drugi, novoiznenađeni. Prvo krećem asocijacijama… Croatia, Kroatie, Dubrovnik, Split, Zagreb, Vukovar, Franjo Tuđman. Ništa. Potom se oboružam figurama misli antitezama, paradoksima i poredbama pa krene nabrajanje… Jugoslavija, Srbija, Milošević, Beograd, Sarajevo, Srebrenica, Tito. Nula bodova. I dalje me promatra upitno lice Turčina.

I tada vadim svoj hrvatski joker iz rukava… i sretno uzviknem Luka Modrić. To je taj magični trenutak karizmatičnog prepoznavanja, obostranog prihvaćanja i prijateljskog razmjenjivanja kulturnih dobara. Ja dobijem burek, a on Luku Modrića. Lice mog dotada zbunjenog pekara iste se sekunde mijenja, ozareno mi prilazi te napokon razmjenjujemo toliko očekivane prijateljske zagrljaje raspoznavanja. Turčin se brzim veselim koracima vraća u sigurnost svog pekarskog štanda, a ja dobivam tri slasna gratis bureka. Srce mi puca od ponosa, osmijeh od uha do uha, a meni od sreće dođe da zapucam gol.

Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Tada nasmiješeno, iako s kiselim osmjehom na licu, sjedam na svoj bicikl i odnosim gratis bureke svojoj djeci, razmišljam o svojoj zemlji, razmišljam o Vatrenima, razmišljam o mojoj prijateljici Petri. Petra je simbol mračne strane mene. Moje polutke su ponekad emocionalno prebijele pa mi dobro dođe njena realna i objektivna kruta tama.

Razmišljam o godini 2018. kada su Vatreni pokorili svijet. Te godine rekordne tri i pol milijarde ljudi gledalo je Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, a finalnu utakmicu između Hrvatske i Francuske 1.12 milijarde, objavila je rezultate gledanosti FIFA.

Jedna od tih rekordnih tri i pol milijarde ljudi bila sam naravno i ja. Uh… kakvi su to bili dani… dani piva, radosti, ponosa, sreće i zajedništva svih Hrvata. To je ta ponosna i vatrena Hrvatska! Iako su se utakmice masovno organizirano pratile iz svih sisačkih kafića, kao uostalom i po svim drugim hrvatskim gradovima, ja sam oduvijek bila više sklona svojim samotnim trenucima, kako žalovanja tako i radovanja. Žurila sam kući pedalirajući, kao i sada tu u Nizozemskoj tako i tada tamo u Hrvatskoj, pogledati i još jedan nevjerojatan nastup Vatrenih… Nakon svakog zapucanog gola slijedio bi obavezan gutljaj pive i očekivani ples radosti. Svi smo vrištali od sreće osim Petre. Petra, okorjela pankerica u duši, inače sklona osuđivanju i izbjegavanju bilo kakvih nepotrebnih i besmislenih društvenih histerija i patetičnog prenemaganja, je i te 2018. kao i svake druge, usamljeno biciklirala praznim sisačkim ulicama tijekom prijenosa užarenih nogometnih urnebesa, a u pauzama vozikanja revno bi u svom vrtu sadila tikve, kupuse i kelj. Nakon završene utakmice obavezno bi se čule preko telefona i pošteno izvrijeđale jedna drugu jer njoj užasno ide na živce nogomet i svaki oblik društvenog masovnog okupljanja u kojem ne vidi nikakav smisao pa joj tako na živce idem i ja, još samo jedna od tih rekordnih tri i pol milijarde ljudi koji u ovom trenutku hipnotizirano prate svako istrčavanje naših Vatrenih i zatreskavanje bijele mreže u koju se ponekad zapuca taj teškom mukom stečeni gol. S druge strane, meni jednom sladunjavo-emocionalnom melankoliku, užasno ide na živce ta toliko naporna i objektivna Petra… jer kako ne vidi tako veliki značaj za nas i našu domovinu. Pogledaj kako smo napokon Jedno! Ta pogledaj samo kako smo ponosni i sretni! Naši telefonski razgovori redovito su završavali bijesnim spuštanjem telefona s potpunim uzajamnim nerazumijevanjem. Petra bi se iznervirana vratila svojim kupusima, a ja svojim napucanim golovima.

Koliko se golova zapucalo te daleke 2018. taman sam toliko besplatnih bureka pojela ja u protekla tri mjeseca. Toliko o mom profitu i domoljubnoj kalkulaciji.

KAKO NAS VIDE DRUGI

Iste te 2018. godine u Hrvatskoj se održao i 24. Sa(n)jam knjige u Istri koji se tradicionalno održava u Domu hrvatskih branitelja u Puli. Tematska odrednica te godine bila je Sloboda, a regionalni program Makedonija čita. U 24. Sa(n)jam knjige u Istri te godine nas je uveo prvi afrički dobitnik Nobelove nagrade za književnost, nestor postkolonijalne književnosti i borac za slobodno društvo, Wole Soyinka. A u plejadi naših autora–slobodara jedan od njih bio je i Peter Sloterdijk, znameniti njemački pisac i svjetski utjecajan mislilac.

Nakon održane manifestacije knjiga Peter Sloterdijk gostovao je u emisiji Knjiga ili Život na Hrvatskoj televiziji. Tv emisija Knjiga ili Život već godinama nikako po gledanosti ne uspjeva nadjačati popularno-zabavni reality show Ljubav je na selu jer eto… riječ je o kulturi. A koga kultura zanima još?

Nakon razgovora o festivalu Sa(n)jam knjige u Istri novinarka je svoga gosta, znamenitog njemačkog pisca upitala što zna o Hrvatskoj. Odgovor je bio poražavajući. Često me upitan izraz lica mog neobrazovanog pekara Turčina podsjeti na upitan izraz lica obrazovanog Petera Sloterdijka. Sjećam se da je Sloterdijk prvo začudno zadignuo lijevu obrvu, zamišljeno promijenio poziciju tijela nagnuvši se s lijevog boka na svoj desni bok, te nakon dugih sekundi šutnje koje su izgledale kao prava vječnost odgovorio: “‘O Hrvatskoj znam da imate zanimljive mlade nogometaše koji znaju trčati po zelenoj travi i da imate relativno zgodnu predsjednicu.”

To je taj trenutak kada mi bude muka od mog domoljubnog profita i moja tri gratis bureka. Nije problem u neobrazovanom turskom pekaru kojemu možda ipak nedostaje elementarne edukacije jer ipak je on samo jedan neobrazovani pekar iz tamo neke Turske. Nažalost, jednaku poruku o sebi kao naciji, kao kulturnom entitetu šaljemo u svijet i obrazovanim i neobrazovanim. Drugim riječima, ne šaljemo nikakvu poruku već godinama. Pitam se tko je kriv za dvadest godina krivo otposlanih informacija u svijet o nama, tko su Hrvati, što je to Hrvatska, i što je uopće hrvatska kultura? Postoji li ona uopće pa makar i u tragovima? Jesmo li svi mi samo Luka Modrić ili smo ipak i nešto drugo osim toga? Moji sinovi pojedu s guštom svoje bureke jer ne razmišljaju o čemu razmišljam ja. Nažalost, niti njima kultura baš nije nešto posebno bitna. Ja svoj burek ostavim nepojeden na stolu, neka se djeca vesele… I opet se sjetim moje Petre i bude mi drago što je psovala i mene i nogomet i Vatrene i kornere i golove i sve hrvatske suvremene arene za gladijatorske trolove. Petra je književnica, umjetnica koja zna kako je teško u jednoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu izgraditi identitet umjetnika i postati priznati umjetnik. Riječ je o gotovo nemogućoj misiji jer… uporno se obraćaš onima kojima kultura nije bitna.

TKO JE MATE TURIĆ

Poput Petre i mnogih drugih hrvatskih umjetnika, Mate Turić također je jedan od tih usamljenih jahača hrvatske kulturne apokalipse. Svi znamo za Luku Modrića. A koliko nas zna za Matu Turića?

Mate Turić Mata CROata, hrvatski je kipar rođen 1987. u Zagrebu. Prepoznat je od stručnog žirija pariškog Salona d’Automne. Uz Meštrovića i Dumančića tek je treći kipar iz Hrvatske koji izlaže na tom povijesnom i svjetski priznatom Salonu. Ostvario je brojne rezultate, ali broj nepravdi koje je doživio i proživio u Hrvatskoj je neopisiv. No, Mate nikada nije gubio vjeru i nadu. Sustav u Hrvatskoj funkcionira da prepoznaje ljude s vezama, planirane, a za ostalu većinu, sustav je tu da bude protiv njih, jer manje stručnih i sposobnih, znači više podobnih, a s njima je lako manipulirati. Mate je svoj umjetnički poziv i životni put započeo kao klesar, a sad je postao jedan od najuspješnijih koji su ikada završili klesarsku školu na Braču. Nije lako od klesara postati umjetnik. Naizgled slično, a razlika između klesara i kipara, je kao razlika između medicinske sestre i doktora. Čudni su putevi Gospodnji, ono što nas ne slomi, to nas ojača – kaže Mate.

UMJETNOST JEDRENJA KROZ ŽIVOT

Jedan od najboljih primjera da predočimo život kroz vidljivi pojam su jedrenjaci. Jedrenjaci su dio priče koju Mate stvara kroz temu jedrenjaka i radi na njoj već preko 2000 dana. Jedrenjaci su rukopisno prepoznatljivi, različiti i jedinstveni, svaki je model na svoj način. Stvarajući jedrenjake, godinama ističe snažan simbolizam. Jedrenjaci su asocijacija na nešto lijepo, kroz povijest se smatraju jednim od simbola ljepote. Simbol slobode. Simbol zajedništva: da bi pokrenuli jedrenjak u stvarnosti, svi trebaju zajedno surađivati, cijela posada. Jedrenjaci su nas povezali, sve kontinente. Jedrenjaci su izmiješali ljude diljem svijeta. Jedrenjaci su i asocijacija na bure i oluje, uspone i padove, koje imamo kroz život. Često puta se kaže da nam treba vjetar u leđa. Ovim jedrenjacima želim pokazati život svih ljudi. Spoj kamena i modernih proreza koja sam načinio. To označava borbu kroz život, kako nas život troši… Neki jedrenjaci izgledaju pokrenuto, a podloga ispod njih je često napravljena da izgleda uzburkano – objašnjava Mate.

Rukopisno prepoznatljive jahte koje Mate stvara napravljene su moderno, često ističući njihovu eleganciju, prestiž i brzinu, još bolje nastojeći kroz njih predočiti brzinu današnjeg života i želju za uspjehom, prestižom. Ljudi se vole isticati, ne vole biti u masi. Baš kao i naš život… Brzo prolazi, sve bi htjeli stići na puno strana, puno toga ne stižemo. Sve nas to troši, iako mi u tome trenutku to ne vidimo. Kao i more u stvarnosti dok troši jedrenjake, sol ih nagriza… Mi ne znamo gdje će nas život odvesti, što nas čeka, mi plovimo kroz život… Isplovimo s nadom iz mirne luke, u nemilosrdan život, i na kraju se opet vraćamo u mirnu luku… Život je kao more, a mi smo samo kao jedrenjaci… Plovimo u neizvjesnost, u želji za nečim boljim… Želeći dobar vjetar u naša jedra… Dok god dišemo… Često puta se kaže, težak kao kamen, hladan kao kamen, lijep kao kamen, vječan kao kamen, koji polako blijedi od atmosferlija. Život je težak, hladan, lijep, i odvede nas jednog dana u vječnost, ostavljajući iza sebe trag koji polako blijedi… – dodaje Mate.

RADNI DAN JEDNOG KIPARA

Biti kipar u kamenu, zahtjeva teške uvjete rada i teško dolaženje do materijala. Prije samog početka rada Mate mora nabaviti kombi, viljuškar, stroj za rezanje blokova, pilu za rezanje kamena, atelje, i adekvatan prostor za izlaganje skulptura. To su uvjeti iz kojih se dospjeva na pariški Salon. Mate ističe kako bez kulture ne postoji niti država niti narod jer bez kulture se kroz povijest ne može niti nastati. Sve se zasniva na kulturi. A naš narod polako gubi kontakt i ne prepoznaje vrijednost i značaj kulture. Također često se miješaju pojmovi zanata i umjetnosti. Danas bi svatko bio umjetnik i svatko se predstavlja umjetnikom. Da bi netko mogao operirati, čovjek mora završiti medicinu, da bi netko mogao biti odvjetnik ili sudac, mora završiti pravni fakultet. Da bi bio restaurator, mora završiti restauraciju… A da bi bio umjetnik često se misli kako se ne mora ništa. Tako to misli većina ljudi, i to oni koji ne znaju razliku između zanata i umjetnosti…

Od alata Mate ima samo špicu, dlijeto, čekić i običnu ručnu brusilicu. Često ga ljudi pitaju da li je ovo što radi ručni rad. Da nije tužno bilo bi smiješno…

Mate je i jučer, a i danas će cijeli dan provesti u ateljeu. To je umjetnost. Mate nema radno vrijeme, ponekad se previše istroši, ali je u duši iskreno sretan. Kada bi imao kamena, normalne uvjete za rad i solidne financije naš svjetski priznati kipar Mate bio bi i još sretniji…

Mate za kraj našeg razgovora dodaje – Upornost i rad kad tad moraju dati plodove, treba samo izdržati taj put, koji traje godinama, meni evo već preko sedam godina. Ne odustajem od svojih snova i vizija… Znam za sebe reći, sad živim u mašti, a jednog dana ću živjeti tu maštu.

Više o hrvatskom akademskom kiparu Mati Turiću možete saznati na njegovoj web stranici MataCROata.

Autorica: Sandra Drnić, Lelystad, Nizozemska / hrvatskarijecunizozemskoj.org