Razgovor s uglednim varaždinskim skladateljem Davorom Bobićem

Razgovarali smo s uglednim varaždinskim skladateljem Davorom Bobićem povodom dobivanja priznanja za promicanje humanosti i zbližavanja ljudi nadahnutom glazbom sa motivima Starog zavjeta

Glazba je dodir ljudskog sa božanstvenim

Prije nekoliko dana varaždinski skladatelj Davor Bobić dobio je uglednu nagradu Branko Lovrec za doprinos širenju vjerskih sloboda u našoj zemlji, a koju dodjeluje Udruga za vjersku slobodu u RH. Ne radi se dakle  o stručnoj nagradi no ipak je iznimno počašćen kada je saznao da je nominiran  jer ove godine na red da primi nagrade je došla i židovska zajednica u Hrvatskoj. Nagrađeni su Glavni rabin u Republici Hrvatskoj Lučiano Moše Prelević, Predsjednik Koordinacije židovskih općina u Republici Hrvatskoj dr. Ognjen Kraus,  novinar i publicist mr.sc. Drago Pilsnel i Davor Bobić u obrazloženju za promicanje humanosti i zbližavanju ljudi nadahnutom glazbom sa motivima Starog zavjeta. Vjerujemo da je ovo dovoljan razlog da zapodjenemo razgovor sa ovim skladateljem koji je već odavno prešao granice svojega grada, pa i države, jer je poznat van Hrvatske.

Gordana Igrec

Nedugo ste dobili priznanje za svoj skladateljski rad. O čemu je riječ? 

Za mene je to velika čast i privilegija jer sam je primio kao ne pripadnik židovske vjeroispovijesti . Uistinu puno mi znači ovo priznanje , poglavito za opus koji je inspiriran židovstvom, a nastajao je punih osamnaest godina.

Gdje ste završili studij?  

Diplomirao sam Kompoziciju, Glazbenu teoriju i Harmoniku  na Državnom konzervatoriju P.I. Čajkovski u Kijevu 1993.godine . Imao sam veliku sreću da sam mogao studirati u tadašnjem Sovjetskom Savezu , uostalom bila mi je to najveća mladenačka želja koja mi se na kraju i ostvarila. Snažno me privukla glazba ruskih skladatelja , poglavito njihovih glazbenih ikona  20 stoljeća kao što su Šostakovič, Prokofjev, Stravinsky, Ščedrin, Sviridov , Schnitke, Gubajdulina …U Kijevu imao sam sjajne profesore koji su u mene ugradili  disciplinu,upornost, marljivost, iskrenost u stvaranju, poštovanje  prema nastavnicima i stalno brinuli o mojim svakodnevnim potrebama. Bila su to neka druga , idealistička vremena u kojoj se moglo kupiti knjigu ili notnu partituru za strahovito sitan, gotovo  nikakav novac. Bili smo često  gladni jer se tada  tamo teško živjelo no izgaralo se za umjetnost, duhovnost , pravednost i humanost. U nacionalnom kazalištu boravio sam najmanje tri puta tjedno na opernim i baletnim predstavama. Moj profesor Kompozicije , Genadij Ljašenko te profesor Orkestracije  Jevgenij Stankovič najzaslužniji su za moj skladateljski napredak.  Stankovič je i danas velika skladateljska osobnost Ukrajine i kod njega sam puno naučio o pisanju baleta. Moj profesor harmonike bio je znameniti pedagog Ivan Jaškejevič, dirigiranje sam polazio kod Valentina Maljceva a glasovir kod Tamare Labačove. Imao sam privilegiju gotovo svakodnevno biti u kontaktu  sa ostalim poznatim ukrajinskim  skladateljima kao što su Bjelošicki, Šamo , Zubitsky, Skorik, Runchak.  Žao mi je da nisam uspio upoznati Vladimira Zolotarjova.Klasa Kompozicije tada je brojila 12 profesora. Zamislite danas 12 klasa na nekom Sveučilištu gotovo nezamislivo. Bilo mi je teško jer sam došao manjkava znanja kao i ostali studenti izvan njihova sistema no nekako sam nadoknadio zaostatak velikim i upornim radom u šest nezaboravnih  godina prebivanja tamo. Ponosan sam jer Čajkovski je bio jedan od idejnih incijatora osnivanja  glazbenog  visokoškolskog obrazovanja u Kijevu a njegovi su učenici bili među inima   Arenski , Tanjejev  te Glier koji je učio Ljatošinskog ,  Ljatošinski je bio nastavnik Stankoviču a on meni. Zato često u šali znam reći da sam zahvalan da mi  je upravo Čajkovski moj pra pra djed po Kompoziciji.

Zašto ste se vratili u Varaždin? 

 Supruga Lidija koja je sa mnom studirala violinu i ja smo imali osiguran posao u Beču s obzirom da je Kijevski konzervatorij imao svoje bivše studente raspoređene tamo koji su vodili privatne škole i majstorske radionice. Ponudili su nam radno mjesto no nekako nas je srce vuklo nazad u Hrvatsku , Domovinski rat je bio na izmaku i htjeli smo stečeno znanje prenijeti na mlađe naraštaje. Nije nam žao. Uspjeli smo puno toga ostvariti. Ona poglavito  na polju dječje violinističke pedagogije a ja u skladateljskom opusu   te se iskazati  i u organizacijskim vještinama  ali takodjer  i u  glazbenoj pedagogiji. 2008. godine  dobili  smo  poziv preseliti u SAD, točnije ponuđeno mi je mjesto docenta   na Ohio  University no i od toga smo odustali jer su nam djeca  Ivan, Fran i  Ruta bili tada  još mali. 1999.godine bio sam dobitnikom Zaklade Baloković za studijsko usavršavanje na Harwardu  a te iste godine bio i primljen na poslijediplomski studij Kompozicije na Royal Northern College of Music u  Manchesteru  u klasu prof. Anthonya Gilberta. No odustalo se od svega prevenstveno zbog obitelji. U Varaždinu sam tada imao intenzivan period. Otvorio sam jedinstvenu klasu Kompozicije za osnovnoškolski i srednjoškolski uzrast  u RH i njome osvojio više od 30 najviših nagrada u okviru Natjecanja Europa u školi.  Mnogi polaznici / njih ukupno više od 130/ su danas akademski obrazovani građani a neki od njih i postali profesionalni skladatelji kao što su Ivan Josip Skender, Goran Čubrilo, Tomislav Oliver, Boris Jakopović, Marko Gašparović, Neven Resnik, Filip Horvat.1999.godine postao sam ravnateljem Koncertnog ureda Varaždin te članom Festivalskog vijeća i žirija Varaždinskih baroknih večeri nakon smrti akademika Jurice Muraja. Uveo sam glazbenu sezonu na koju sam još i dan danas itekako ponosan.

Djeluje li Varaždin i njegov duh inspirativno na Vas? 

Grad Varaždin nosi i dalje  nešto posebno, magično u sebi. Osjeća se utjecaj građanske uglađenosti , stalna potreba za napretkom i boljitkom sredine  , u njemu vlada civilizacijska razina ponašanja,  ljudi su radišni, savjesni  i odgovorni , obrtnici su izgradili  zgradu HNK u jednom tako malom gradu što je uistinu presedan. Varaždin je nakada  bio glavnim gradom , prozvan Malim Bečom pa ne čudi velika potreba njegovih građana za kulturom koja je oduvijek bila prepoznata u sredini kao njegova posebnost. U tome nam mnogi zavide. Od tuda i nevjerovatan broj slavnih glazbenika iznjedrenih u našoj nadaleko poznatoj Glazbenoj školi. Stara gradska jezgra sa Starim gradom i tornjevima crkava uistinu je predivna .

Vaše najveće djelo je „Vukovarski Reqiem“. Koliko dugo ste na njemu radili?

Vukovarski Requiem je uz oratorije Kralj Tomislav i Izaija jedno od mojih najkompleksnijih ostvarenja.  18.studenoga se uvijek iznova emitira na HTV-u . Rad na prvim taktovima je započeo 1994.godine a djelo je završeno i praizvedeno 2004.godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog sa iznimnim uspjehom. Praizvedbom je ravnao danas nažalost  pokojni ,  naš dragi maestro Vladimir Kranjčević. Bilo je više od 150 izvođača na podiju. Sve je djelovalo impresivno i dostojanstveno.  Praizvedbu  Vukovarskog Requiema tadašnji Vjesnik je proglasio jednim od kulturnih događaja godine. Tekst je napisao književnik iz Varaždina Ernest Fischer.

Za koje djelo ste dobili Porina? 

Symphoneo je klavirski kvintet koji je nastao 2005.godine te praizveden na Osorskim glazbenim večerima iste godine u izvedbi Budimpeštanskog klavirskog kvinteta. Ansambl  Alisios Camerata je zaslužan za ponovna izvođenja pa se tako djelo našlo i na programu mojeg obljetničkog autorskog koncerta u Varaždinskoj sinagogi 2018.godine. Spomenuti ansambl izveo ga je gotovo fascinantno. Cijeli koncert je prebačen na nosač zvuka u izdanju nakladničke kuće Cantus . CD je bio nominiran za uglednu nagradu Porin  u kategoriji  Album klasične glazbe godine a spomenuta skladba je na kraju i osvojila  ovu prestižnu nagradu kao najbolja kompozicija klasične glazbe.

Znači, skladate i židovsku, odnosno, starozavjetnu glazbu?  

Da , moja možda i najveća ostvarenja nastala su u tom opusu. Već ranije spomenuti monumentalni oratorij Izaija , kantate Jerihon i Amida , Komorna simfonija Gideon, kultno djelo Koraci kroz Yad Vashem za violinu i gudače, Jephta za glas i gudače.  Nagrađena  kompozicija  Porinom  ”Symphoneo” takodjer je  dijelom tog opusa…

Kako uspijevate uskladiti privatne i poslovne obaveze? 

 Iznimno teško. Nažalost u posljednje vrijeme još teže. Malo sam se priznam možda  i umorio a i život pokazuje da je došlo vrijeme razlučivanja važnog od onog nevažnog i prolaznog. Radim na tome da polagano smanjujem obaveze što je dakako teško no nekako vjerujem da će se i to u skorom razdoblju  posložiti. Na kraju shvatite da je za zadovoljstvo i sreću uistinu malo toga  potrebnog. 

Što je za Vas glazba? 

Glazba je najdublji ljudski izraz. Najuzvišenija umjetnost. Dodir ljudskog sa božanstvenim. 

Koju glazbu privatno najviše slušate?  

Najviše dakako slušam klasičnu glazbu na dnevnoj bazi , npr.često III program Hrvatskog radija kada vozim auto  no ono što možda iznenađuje jako volim pop glazbu poglavito iz angloameričke produkcije.  Povremeno preslušam i nova kretanja u jazz glazbi.

Imate li uzora u svijetu klasične glazbe? 

Spomenuo sam ih u uvodnom pitanju , svakako moji najveći uzori su ruski skladatelji 20 stoljeća. Zbog njih sam kao mlad i otišao na studij u SSSR. No ukoliko govorimo o genijalnim i unikatnim pojavama u glazbi svakako Bach, Beethoven,  Vivaldi, Mozart, Haydn,Handel, Čajkovski, Mahler , R.Strauss , Bruckner , Brahms…. U Hrvatskoj svakako Boris Papandopulo.Teško izdvojiti jer ih ima najmanje stotinjak koji su trajno zadužili čovječanstvo i našu civilizaciju.  U biti kroz povijest tisuće je vrsnih skladatelja obilježilo postojanje ljudske vrste na Zemlji. Naš priznati skladatelj Milko Kelemen je tvrdio da u svakom vremenu djeluje najmanje 3.000  izvrsnih skladatelja no nemaju svi sreću ostati zabilježeni u povijesti. Vjerujem da je tome istina.  Imao sam sreću poznavati njega i Ivu Maleca. U dubokom sjećanju ostaje  mi  i osobni susret sa Krzysztofom  Pendereckim 2008.godine. Kod nas moram zahvaliti na kolegijalnoj  podršci  koju su mi iskazali Igor Kuljerić , Marko Ruždjak i Ljubo Stipišić Delmata.

Volite li čitati i što najviše? 

U mladosti sam puno čitao a danas nažalost malo zbog nedostatka vremena. Obožavam ruske velikane , poglavito Dostojevskog. Trenutno sam zaokupljem našim Rankom Marinkovićem.  Supruga mi ”nabija” kompleks dnevnim čitanjima trenutno su to pisci  Amos Oz i Ljudmila Ulickaja.  Puno  pišem  scensku glazbu pa sam  i putem toga u kontaktu sa književnicima.

Kako provodite slobodno vrijeme? 

Ono gotovo da i ne postoji a kada se ukaže prilika pobjegnem u šetnju.

Do kojih vrijednosti najviše držite u životu? 

Iskrenost mi je najvažnija. Moral, poštenje, duhovnost, vjernost slijede nakon toga.

Ravnatelj ste baroknih večeri. Tko će ove godine biti partner?  

Još to ne mogu službeno potvrditi.  Nad svima nama  nadvilo se bremenito vrijeme neizvjesnosti, globalnih promjena , nesigurnosti.  Prošle godine smo napravili poduhvat iznevši Festival pod nevjerojatno složenim i neočekivanim uvjetima. Bili smo uistinu primjer ostalima kako u EU tako i u cijelom svijetu. Kada vodite ovako uglednu manifestaciju nemate mjesta greškama i koliko god bili uzneseni vođeni idealizmom   i  najvišim umjetničkim dosezima morate biti istovremeno   kontrolirano realni a u vremenu kojem sada živimo i djelujemo to još djeluje složenije da ne spominjem  riječ izazovnije.   Volio bih da je to Republika Irska ,  puno tome doprinosi i činjenica naših iseljenih zemljaka u toj državi  ali i posebnost njihova baroka  te  folk izričaja a na listi daljnjih želja sljede  Portugal, Švicarska, Nizozemska, Belgija , Argentina, Kuba, SAD, Danska…No, vjerujem da je najizglednije da će to biti susjedna Republika Slovenija. Sa kolegom Domenom Marinčićem, ravnateljem Festivala za ranu glazbu u Radovljici napravili smo uistinu sjajan program te pronašli u njemu i velike povijesne  poveznice među nama , tu svakako izdvajam  npr.direktnu vezu Ptuja i Varaždina u smislu glazbene arhivske građe i ostavštine koja se međusobno izmjenjivala  . 

Kako se slažete sa maestrom Anđelkom Igrecom u svijetu glazbe? Surađujete li, naime, zajedno na nekim projektima? 

 Izvrsno smo surađivali  te  napravili zajednički veliki  iskorak u zborskom pjevanju u Varaždinu , on zahvaljujući svojoj darovitosti i umješnosti vođenja zborova , visokom profesionalizmu i marljivosti a ja sam pripomagao uvrstivši njegove  projekte sa zborom Chorus Angelicus u službene programe Varaždinskih baroknih večeri. Svaki novi odabir programa , odnosno  svaki novi projekt bio je korak dalje i predstavljao novi izazov u napretku zbora ali i u njegovom dirigentskom umijeću. I uspjevalo se u tome. Dogodili su se uistinu veliki rezultati. Teško je u povijesti našeg  grada naći repertoar koji je izvodio jedan takav  zbor koji djeluje u Varaždinu. Uistinu bili su to  neki od vrhunaca zborskog pjevanja kod nas. Žao mi je da je maestro Igrec umanjio svoju umjetničku djelatnost u Varaždinu jer se istaknuo kao i izvrstan skladatelj. Upravo s pohvalom preslušavam njegov posljedni autorski CD u izdanju nakladničke kuće Aulos i Glasa Koncila  sa kojeg posebno izdvajam orkestralno djelo Božićna suita.

Maestro Igrec i ja rođeni smo na  isti  dan, mjesec i godinu – 15. studenoga 1968. pa nam je i u tome zajednička poveznica.