Diskriminacija književnika iz DHK i odbačena odjeća

Danas evo čitam u Jutarnjem listu kako se na scenu HNK postavlja neki pjesnički performans Ne čitaš žene

Monika Herceg je izabrala autorice i stihove a Ivica Buljan postavlja na scenu stihove šest pjesnikinja Sanje Baković, Olje Savičević Ivančić, Monike Herceg, Lidije Deduš, Ane Brnardić, Martine Vidaić, Dorte Jagić, Vande Mikšić, Marijane Radmilović. U subotu 6. veljače nakon poetskog performansa baziranog na stihovima suvremenih hrvatskih pjesnikinja HNK će u sklopu večeri humanitarnog karaktera HNK u Zagrebu za Petrinju biti predstavljeni pjesnici s Banije od početka stoljeća do danas u izboru pjesnika Miroslava Kirina. Ulaznice se neće prodavati nego će se na ulazu prikupljati novčane donacije za pomoć Pučkog otvorenog učilišta u Petrinji.

Ivica Buljan sad govori da je sad nešto nevjerojatno kako su svi sad najednom zainteresirani za poeziju pa sad evo mora postaviti taj pjesnički performans u HNK a u Hrvatskoj prosječan Hrvat pročita jedva jednu knjigu godišnje. I Hrvati ne čitaju ni svjetsku poeziju a kamo li hrvatsku.

U Hrvatskoj kad HRT1 ili Nova TV napravi onu svoju anketu i prikažu je na Vijestima Nove TV svjedočimo u tom njihovom prilogu sramoćenju nekoliko prolaznika koje uhvate na Glavnom kolodvoru dok čekaju tramvaj kada kažu da čitaju ali se trenutno ne mogu sjetiti knjige koju čitaju. Tako da Buljanova teorija o nevjerojatnom zanimanju za poeziju pada u vodu.

Inače svaka čast ovim gospođama pjesnikinjama čiji će se stihovi izvoditi u tom pjesničkom performansu u HNK, međutim baš sad nešto gledam i vidim da na ovom popisu tih pjesnikinja nije niti jedna od mojih kolegica književnica i pjesnikinja iz Društva hrvatskih književnika poput jakih i provjerenih zvučnih imena poput Sonje Zubović, Lade Žigo Španić koja je ujedno i dobitnica europske nagrade za književnost, Ružice Cindori ili nekog od mojih kolega pjesnika Siniše Matasovića, Ljube Krmeka, Gorana Gatalice, Ladislava Prežigala… Njih se nekako uredno zaobilazi ali i sve nas ostale hrvatske književnike iz DHK.

Društvo hrvatskih književnika ima preko petsto vrlo kvalitetnih članova ali o njima se ne vodi računa, njih mediji uporno i namjerno izbjegavaju. Inače Društvo Hrvatskih književnika je pomoglo u osnivanju HRT3 a onda je HRT okrenuo glavu od Društva hrvatskih književnika.

Evo još jednog sramotnog primjera, mog dragog kolegu, književnika Dubravka Jelačića Bužimskog šikaniraju na jedan vrlo sramotan način. Dubravko Jelačić Bužimski je prije bio urednik dramskog programa na HRT-u. I on je napisao i svog Letećeg Martina. Leteći Martin je inače bio i lektira u osnovnim školama. I na HRT3 repriziraju prastare emisije ali ne žele reprizirati njegove Razgovore sa sjenama. Ako se netko sjeća njegovi Razgovori sa sjenama su prikazivani sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća gdje je ta Dubravkova emisija bila koncipirana tako da je on sjedio u studiju koji je izgledao kao neka stara, ugodna ali i nekako tajanstvena radna soba. Emisija bi počinjala tako da iz kao neke magle izlaze hrvatski pisci poput Matoša, Šenoe, Dinka Šimunovića koje su glumili naši hrvatski glumci. To je onda rađeno poput intervjua gdje Dubravko razgovara s glumcem koji glumi nekog našeg hrvatskog književnika a onda nakon tog intervjua u sklopu te emisije prikažu jednu njegovu ekraniziranu pripovijetku. Na primjer ako je Dubravko Jelačić Bužimski u Razgovorima sa sjenama obrađivao temu o Augustu Šenoi onda bi prikazali na primjer ekraniziranu njegovu Kanarinčevu ljubovcu. I evo sad kad je i ta nastava na daljinu i kad bi Razgovori sa sjenama mogli biti prikazani kao repriza na HRT3 pa evo sad čak i kao pomoć učenicima uredništvo na HRT-u to uporno izbjegava zato što je Dubravko Jelačić Bužimski član DHK-a. Vrlo nepravedno.

Neki će reći kako to nije istina ali to je istina koju se ne smije izreći. I evo moja prijateljica Brankica kaže kako se ljudi trebaju boriti samo s istinom i govoriti istinu ali evo kad kažeš istinu svi te onda osude i maknu se od tebe, čak se maknu od tebe onda i oni koji kažu da se treba govoriti istina.

Svaki puta kad sam rekla istinu onda su se svi makli od mene. Kako govorim uvijek istinu izgubila sam mnoge za koje sam mislila da su mi prijatelji, međutim shvatila sam da mi to i nisu bili prijatelji. Gledala sam kako mnogi moji kolege iz DHK-a imaju promocije ali njima nitko nije došao od novinara na neku promociju ili napisao samo kratku crticu u novinama da su imali promociju. Idemo sad dalje, neki glumci su čak govorili kako ih je sram ići u DHK i čitati poeziju ili prozu članovima Društva hrvatskih književnika u DHK-u i da im je to premalo plaćeno i da se oni neće tamo ponižavati. Znači glumac je ponižen ako ga netko slučajno vidi u hramu hrvatske, pisane, književne riječi u Društvu hrvatskih književnika ali zato nije ponižen ako će snimiti neku reklamu na televiziji jer će za to primiti ogromne novce. Znam da se mora od nečega živjeti ali mislim da bi po pitanju hrvatske kulture ipak stvari trebale biti poštenije postavljene. Nepravedno je da neke stalno ističu a druge namjerno prešućuju. I zato je Hrvatska i po tom pitanju ne zemlja tolerancije i znanja, već je isključivo zemlja netolerancije, velike diskriminacije i neznanja.

Ali evo sad se u HNK čitaju pjesnici ali samo iz Društva pisaca dok su književnici i pjesnici iz Društva hrvatskih književnika diskriminirani, podcjenjivani i ismijavani. Pjesnike i književnike iz Društva hrvatskih književnika se kleveće i govori se za njih da su svi do jednoga ultra desnica i da nisu vrijedni da ih se uopće spominje u medijima. I to govore oni koji nikad nisu stupili nogom u DHK i to se govori za nas koji nismo članovi nikakvih stranaka.

Na žalost takvu diskriminaciju sam osjetila i na svojoj koži i ja jer sam rođena Zagrepčanka, jer sam Hrvatica, jer sam vjernica i katolkinja i zato što volim svoju domovinu Hrvatsku. Također neki su me diskriminirali zato što sam član DHK-a. Problem je u tome i što kao i moji kolege iz DHK pošteno radim. I još nešto i ja sam dobitnica Nagrade za poeziju Dubravko Horvatić i kao dobitnica nagrade i kao član DHK-a nemam izdavača i sve što sam objavila od svojih knjiga bilo proze ili poezije sam objavila iz svog vlastitog džepa. Nisam imala izdavača. Da sam čekala izdavača vjerojatno nikad ne bih ništa uspjela izdati jer nisam podobna i nisam niti u jednom klanu. Također su mi neki razvikani pisci koji se nikad u svom životu nisu susreli s podcjenjivanjem kakvo trpimo mi hrvatski autori koji smo na hrvatskoj književnoj sceni ali nas zanemaruju iako smo i dobitnici nagrada i zato sami objavljujemo u vlastitoj nakladi a ti eto razvikani pisci su uvijek imali izdavače i bili bahati a neki su bahati i dalje znali reći: “Ma ti si još mlada, ima vremena. Neki pisci u Hrvatskoj svoju prvu knjigu objave tek sa sedamdeset i sedam godina”. – Naravno da sam slušala njih i nosila svoje rukopise izdavačima i čekala njihovu milost odnosno nemilost i da me odbiju zato što nemam nikakvu vezu jer u Hrvatskoj moraš imati dobru debelu vezu i to za sve, uzeti sama stvar u svoje ruke i krenuti u skup sport koji se zove biti sam svoj izdavač, krenuti u vlastitu nakladu i na to potrošiti svu svoju ušteđevinu i onda jedva poslije spajati kraj s krajem. U Hrvatskoj je to veliki problem i neki hrvatski književnici ako nigdje ne rade oni od pisanja ne mogu preživjeti kao neki razvikani pisci. Na žalost zanimanje pisac u Hrvatskoj ne postoji. Hrvatski književnik ili pjesnik koji nije razvikan preko medija od pisanja ne može preživjeti i zato mora biti sretan da je negdje uopće i zaposlen i radi i to koliko puta i nepravedno još na svom radnom mjestu gdje već radi mora i pretrpjeti i još svakakva iživljavanja drugih zaposlenika, poniženja i uvrede da bi se prehranio i da bi za svoj pošteno zarađeni novac onda platio stan, hranu i režije a od nečeg što je uštedio to potrošio na vlastitu nakladu. Vlastita naklada košta jer književnik koji sam tiska knjigu u nekoj tiskari troškove tiska knjige i prijeloma plaća sve sam iz svog vlastitog džepa. A onaj književnik koji nigdje ne radi ne izdaje knjige nego je sretan ako mu netko objavi neki njegov tekst u nekom književnom časopisu a te književne časopise čita samo struka a ne široke mase i zato hrvatska javnost zna samo za one zaista vrlo poznate književnike poput gospodina Mire Gavrana mada o njemu ovi neki koji ne čitaju samo ga spominju a da na žalost nisu pročitali niti jednu njegovu knjigu što je još tužnije.

I onda će Ivica Buljan govoriti kako su svi sad najednom zaineteresirani i to sad najnovije za poeziju. Ma dajte, molim Vas. Sad će netko reći kako to nije istina i kako su neki ljubomorni na kolege iz Društva pisaca i kako su nekime povrijeđene taštine.

Neka svatko misli što hoće ali činjenica je da su književnici i pjesnici iz Društva hrvatskih književnika odbačeni i zanemareni.

I još nešto, što se tiče neki se sad hoće na temelju Petrinje progurati u medijski prostor na temelju Petrinje koja je stradala u Domovinskom ratu i sad u potresu. To su ljudi koji znaju dobro prodati i svoju ali i tuđu tragediju i to su ljudi koji gaze preko leševa. Inače još nešto neki dan su u Sedam Dnevno objavili fotografiju i tekst koji je ubrzo odmah bio maknut vjerojatno po nečijem naređenju iz vrha jer su objavili da je sva odjeća koju su ljudi slali u Petrinju za žrtve potresa ta odjeća završila u nekoj staroj pilani bačena jedna na drugu i gdje leži tako razbacana na hrpama na prljavom i blatnjavom podu. Eto toliko. Nitko nije to od drugih medija objavio.

Također sve bulevarske novine će pisati kako sad ovi u HNK pomažu Petrinju ali to ne rade ni Vrgoč ni Buljan iz svog džepa, već će to ići opet sve iz džepa običnih ljudi, publike koja će dati svoju donaciju ali u bulevarskim novinama kao u štampi poput Storyja i Glorije će objaviti slike Vrgoč, Buljana i još nekih hvatača medijske slave koji će tamo doprašiti, neće dati donaciju ali će se znati raspečiti ispred fotoobjektiva i naslikavati se i stjecati popularnost nad tuđom nesrećom. Pa uvaženi fotografi, evo savjetujem vam da uslikate i obične ljude, publiku kako će na ulazu u HNK davati donacije jer oni će biti zaslužni za pomoć Petrinji.

Ali evo ja uz svu ovu diskriminaciju još jednom skrećem pažnju i na ovu odjeću koju su naši hrvatski građani donirali za ljude pogođene potresom u Petrinji i pitam se zašto je tako bačena da trune u toj nekoj staroj pilani? Netko je tu odjeću poklonio s ljubavlju i poštovanjem i želio je iskreno pomoći a onda je ta odjeća ovako bezobrazno, drsko i nepravedno bačena.

I tako i dok će se raditi pjesnički performas pjesnikinja isključivo iz Društva pisaca i HNK će skupljati novac za Petrinju evo ja sad postavljam pitanje hoće li onda netko u javnost izaći s izvještajem da li je baš taj novac zaista otišao za Pučko učilište u Petrinji za koje se to sve skuplja? I dok će se oni svi naslikavati i bahatiti u HNK moji kolege iz Društva hrvatskih književnika će i dalje biti zanemarivani, ponižavani i izopćeni iz kulturnih krugova koji su u Hrvatskoj rezervirani isključivo za one koji su u klanovima i koji su podobni a što se tiče Petrinje, Gline i Siska od tog svog skupljanja love neće biti ništa, lova će otići opet negdje drugdje a stanovništvo Petrinje, Gline i Siska će neki koji mogu sami isključivo svojim novcem obnoviti svoje kuće i staje a ovi ostali će se raseliti.

Lijepa naša Hrvatska.

Zagreb, 29.1.2021. Nives Puhalo 🎩🎻🎩