NIKO ANČIĆ - Pasionska baština • Akademija Art Zagreb

U Ančićevom sakralnom opusu izmjenjuju se ostvarenja unutarnje nužnosti, i zadržavanja na konkretnosti scene, i s proširenjem do simboličnog, u krajnjoj ideji eshatološkog

U očekivanju skorog izlaska druge monografije Nike Ančića pogledajte njegove sakralne motive rađene za izložbu Pasionska baština u Muzeju Mimara. Predgovor u katalogu napisao je povjesničar umjetnosti prof. Stanko Špoljarić.

Stanko Špoljarić

NIKO ANČIĆ – SAKRALNE TEME

U umjetničkom pristupu Nike Ančića motivima sakralne tematike prožimaju se ekspresionistička gestualnost u ostvarenjima uprisutnjene figuracije, i djela širine asocijativnog, vidljive i u slikama na pragu apstrakcije. Oba ova segmenta izrastaju iz Ančićevog jedinstvenog stila prepoznatljive rukopisnosti, sačuvane neovisno od stupnja ikonografske činjeničnosti. Poveznica je i duboka nota meditativnog, i poetska i emotivna, kojom likovna interpretacija sadržaja dobiva novu dimenziju.

Tako su i tjeskoba, bol, neposredna blizina smrti uronjeni u atmosferu Kristovog golgotskog martirija prožeti ozračjem duhovnog, a prizori patnje otkrivaju i tu stranu veličajnost smisla postojanja. Dramatična stvarnost kalvarijskog hoda je i zbilja približena zapisima evanđelista, ali i metafora, opremećenje čina otkupnjanja, koje započinje scenom Ulaska u Jeruzalem, a zaokružuje se motivom Uskrsnuća.

Sve dionice spomenutog raspona sadržajnih koordinata jasni su akcenti zbivanja, međusobno upućene, gdje neke u Ančićevoj tematsko/likovnoj slobodi nose elemente realistične opisnosti, ili su oblici oblici približeni znaku. U Ančićevom sakralnom opusu izmjenjuju se ostvarenja unutarnje nužnosti, i zadržavanja na konkretnosti scene, i s proširenjem do simboličnog, u krajnjoj ideji eshatološkog. Ančić osjeća (za umjetnika je to najvažnije) da su događanja na Kristovom zemaljskom hodu sastavnice dubokih vjerskih istina, stvarne i duhovne ljepote, kojim slikar spaja biblijsko vrijeme, njegovu preobrazbu u njegovanju biti i kroz umjetnost, u našem vremenu. Takav doživljaj spram motiva omogućio mu je određenu nesputanost izraza, no bez rušilačkih nakana spram stvorenih kanona, ali i s nenametljivom bliskošću s načelima povjesnih umjetničkih iskustava. No znatno više Ančić s likovnom inventivnošću izraza produbljuje sadržaj klasičnih tema Novoga zavjeta, poglavito same Pasije. Neprekidno prati trag slutnje ljepote sakralnog, identificirajući je s naravnošću i nadnaravnošću života, svojevrsnom, (u njegovom slučaju) ekvivalentu vječnosti vitalnosti prirode. Krajoliku je Ančić posvetio pretežni dio svog opusa i kao nepopravljivi zaljubljenik u prirodu težio je sintezi izgleda i značenja. Videći u pejzažu kapi i poneki slap iz nemjerljivosti sakralnog. Tako da nije slučajno da je u pejsažnom redu i bogatstvu prepoznao poetizirane zakonitosti stvorenog, što je u vjetrometini vremena darovan put koji uz slikarski zanos vodi ka temama gdje Bog govori čovjeku.

Ančić je slikar kolorističkog pulsiranja, glavne odrednice njegovog krajolika. Otvorena paleta dominira i u prizorima kršćanske ikonografije. No ipak u nešto tišim registrima, u djelima gdje su vrijednosti plavog nositelji kromatike slika. Objektivno najmeditativnije boje, boje smiraja, koja sugerira bezmjerje, transcedentalnost teološkog. Ančića u pritajenom svjetlu plavog dodiruje nebo, posvojenim bojama ispunjenim simboličnošću i silnicama tišine. Osvajajući njima prostor, s partijama pune zasićenosti boje, ali i plohama suptine prozračnosti, uravnoteženih s energijom snažnih kromatskih udara. Vještinom slikarske gradnje oblikovani su detalji i ukupnost čitkih kompozicija, uvjerljivo satkanih i u primjerima jednostavnih i složenijih scenarija. Sa zanimljivim otklonima (s Evanđeljem kao konstantom poruke) od konvencionalnih riješenja do slobodnijih likovnih koncepcija, gdje bar neki sloj nudi mogućnosti osobnog likovnog čitanja. Figurativna komponenta slika u određenoj mjeri citira i zapise evanđelista, obogaćujući ih ugođajnošću scene, s naglascima na posvećenosti adrese. Ančić čvrsto zadržava nit s ostavštinom i životnošću biblijskog, sa znanim akterima kao nositeljima prizora upisanih osobnom inačicom realističnog, uzdignutog bujicom ekspresionističke likovne čujnosti. S upućenošću na lik patničkog Krista na križu, na čitav korpus, ali i na znak, izranjenu ruku ili nogu, no i primjere razvedenijh partitura kao u slici “Sve zbog jedne jabuke” osmišljene i notom literarnog. Ančić i redukcijom do forme samog križa (tipom i grčkim i rimskim) stavlja značenje Golgote u prvi plan u obliku svetog simbola, gdje potki objektivne grubosti drveta priljubljuje boju, a krik (koji je i navještaj Uskrsnuća) u opni forme dovedi do impula lirske apstrakcije, do sklada sakralnog buketa. U slikama negiranog taktiliteta osmišljenih fluidnošću boje, utkanih u preplete ploha i treptavih mrlja.

Obrisi križa svjetlom spajaju se s dramaturgijom prostora, kojeg svaka čestica otvara se ka klimaksu scene. I gigantizira aureola, znamenje s uklesanom urom Kristovom smrti, razvaljena stijena groba pripadaju ikonografiji muke. Ančić vjerodostojnošću slikarskog čina i sabranošću u interpretaciji sadržaja dosegao sintezu univerzalnog i osobnog, dajući značajan prilog modernoj hrvatskoj sakralnoj umjetnosti.

Pogledajte sakralnu galeriju slika Nike Ančića!