Razgovor povodom potresa u Sisku i Baniji sa sveučilišnim profesorom Viktorom Simončičem, uvaženim stručnjakom za zaštitu okoliša

Gdje god sam bio i radio, svaki slobodni trenutak smo se vraćali u Sisak

Naš sugovornik je porijekom Slovenac koji je studirao i koji živi u Hrvatskoj, a za Sisak ga vežu mnoge mladenačke uspomene. Sveučilišni profesor dr.sc. Viktor Simončič, stručnjak je iz područja zaštite okoliša sa više od 30 godina radnog staža. 80-ih godina bio je jedan od prvih sveučilišnih profesora za zaštitu okoliša. U Njemačkoj je obranio doktorsku disertaciju iz kemijskog inženjerstva. U Vladi Republike Hrvatske bio je 90-ih godina angažiran od predsjednika Franje Tuđmana. Njegova misao i promišljanje svakodnevnice koje živimo uvijek su lucidni i britki bez “fige u džepu”. Jedan je od rijetkih preostalih intelektualaca koji se zalažu svim srcem

i intelektom/znanjem i spoznajama za ravnotežu čovjeka i prirode bez potrebe da za sebe na temelju toga stječe neku korist. Čovjek renesanse erudicije, prof.dr.sc. Viktor Simončič držao je mnoga predavanja, a danas u mirovini ne miruje već piše za ZG magazin i angažirano djeluje u svojem području znanstvenog interesa. Za portal Akademiju Art otvorena srca prisjetio se svojih mladenačkih dana u Sisku, osvrnuo se na Sisak kakav je bio prije 30 do 40 godina i kakav je danas. Svatko tko iole zaviri ili zaluta u ove redke susret će toplu riječ, ali i znanstvenu kompetenciju za svaku izjavu. Čitati ovaj intervju sa prof.dr.sc. Viktorom Simnčičem znači, na kratko biti u dobrom društvu.

Gordana Igrec

Kako su se Simončiči i kada našli u Sisku?

U Sisak smo došli 1956. godine. Pamtim datum 04.04. Otac je bio stručnjak za elektriku. Poslije izgradnje nekoliko tvornica u Sloveniji, otišli smo s njim na izgradnju velike tvornice papira Natronke u Maglaj. Tamo sam krenuo u prvi razred. Onda polako nazad prema Sloveniji. Preko Banja Luke u Sisak, gdje su oca trebali u Željezari. I tu smo ostali.

Što Vam je u Sisku bilo najljepše?

Odrastanje je lijepo samo po sebi. Valjda mi je zbog toga ostao lijep i Sisak. Odrastao sam u radničkom kvartu, gdje smo svi bili jednaki u nekoj vrsti materijalne neimaštine, ali s puno sadržaja za formiranje ličnosti. Imali smo livade, šumu, tri rijeke… Uz stečene prijatelje, Sisak sam svjesno odabrao kao centar života. Gdje god sam bio i radio, svaki slobodni trenutak smo se vraćali u Sisak.

Osim rafinerije Sisak koje još industrije su bile u Sisku?

Bolje pitanje bi bilo, a što to Sisak od industrije nije imao. Uz Rafineriju, koja se zatvara ili je već zatvorena, zatvorene su Željezara, Radonja kasniji Herbos, Segestica, Dunavski Loyd… Postojalo je i niz manjih tvrtki. Sada se mogu vidjeti samo dimnjaci, iz koji nažalost više ništa ne izlazi.

Je li se u Sisak tijekom proteklih 30 godina dovoljno ulagalo? Ili je Sisak bio zanemareni grad?

U Sisak se nije ulagalo gotovo u ništa. Siska se samo razgrađivalo. Od malo vrjednijih investicija samo je Termoelektarana na mazut zamijenjena plinskom. Umjesto par stotina radnika u njoj radi samo par desetaka. Već sam spomenuo da je zatvorena gotovo sva industrija. Izgubljeno je dobrih 20–25.000 industrijskih radnih mjesta. Trenutno mi ne pada na pamet niti jedna tvrtka koja zapošljava više od 100, ma niti više od 50 radnika. Bez radnih mjesta nema prihoda, a niti mogućnosti za ulaganje u povećanje životnog standarda. Zbog toga je grad izgubio veliki broj stanovnika, a poslije potresa bojim se da će otići još mnogi. U Sisku gotovo da ne postoje izvori za egzistenciju.

Dobili, ili bolje rečeno uvalili su nam, po veličini i tehnologiji nepotreban uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, koji je projektiran na 60.000 stanovnika, a nas u vrijeme planiranja nije bilo više od 45.000, a u vrijeme projektiranja vjerojatno niti 35.000. Sve to nije smetalo od Hrvatskih voda do tijela EU da grade takav uređaj, s mogućnošću proširenja na 84.000 ekvivalentnih stanovnika. To je danas pola Županije. Mislim da nas uskoro neće biti niti 25.000 koji ćemo biti priključeni na uređaj. To vam je kao da se 5 ljudi vozi u autobusu. Koji autobus može biti racionalan ako vozi samo par putnika? Tko će moći plaćati troškove obrade? Bojim se rijetko tko, pa će visoka komunalna naknada dodatno tjerati ljude da traže mjesta po svijetu.

Ne smijem zaboraviti da smo dobili 20 km autoceste od Velike Gorice prema Sisku. Priključak do Siska vjerojatno nećemo dobiti nikada. 6-7 godina se radi Strukovna srednja škola. Navodno bi se trebala otvoriti. Kada je planirana bilo je učenika. Bojim se da će ostati poluprazna. Prije tri godine je počela izgradnja marine na Kupi. Dvije godine se kopalo, napravio mali dio obalo utvrde i onda stalo. Marina na Kupi, u Sisku je projekt kojeg nemaju niti najbogatiji. U Sisku skoro da više nema niti jedan čamac, a kamo li jahta. Mislim da toga ima malo i drugdje u Hrvatskoj.

Tko je za to odgovoran?

Neodgovorna politika. Hrvatska niti danas nema razvojne strategije. Od svih tvornica crne metalurgije, nakon pada Berlinskog zida, samo je Sisačka željezara zatvorena. U Sloveniji rade 3 željezare, u Srbiji ona smederevska, u BiH ona u Zenici, radi ona u Skuplju, i u Nikšiću… Sisačka željezara je zatvorena na najbrutalniji način. Bukvalno je razorena. Samo mali dio je u funkciji. Zadnji vlasnici, iz SAD, su pri odlasku demontirali liniju izrade bešavnih cijevi, koju su premjestili u New Mexico – ne u Mexico nego u SAD. I demontažu su nam radili drugi. Radnici iz Mađarske ili…

Sisačka Rafinerija, koja je imala i te kakvu perspektivu je ugašena namjerno. Radi podilaženja što mađarskom što riječkom lobiju. Riječani su imali jače političare. Od obećanja o ulaganju nakon poklona većinskog dijele MOL-u, nije ispunjeno ništa, pa sada svi govore kako eto nema smisla održati rafineriju jer nije modrnizirana. Bojim se da za 10 godina istu sudbinu čeka i Riječku rafineriju. I tamo se kasni s modernizacijom. Mislim čak da se namjerno oteže, jer će se i tamo za koju godinu objasniti kako se više ne isplati ulagati.

Koliko je Sisak u ovome potresu porušen?

Sisak nije jako porušen, ali je broj kuća u kojima se trenutno ili za stalno ne može koristiti je jako velik. Mislim puno veći nego u Zagrebu. Ne vide se srušene kuće i zgrade kao u Petrinji. Ne treba zaboraviti da je Sisak bio grad s velikom tehničkom tradicijom, pa je i gradanja oduvijek bila relativno dobra.

Koliko mu je vremena potrebno za obnovu?

Koliko vremena treba za obnovu nečega što je rušeno 30 godina, a onda su i dodatno srušene i ruševine? Obiđite Sisak. Provezite se kraj upravne zgrade biše Željezare, nekadašnje vile na ulazu u Rafineriju, vojne kasarne uz Kupu, pa ćete vidjeti demonstraciju našeg odnosa prema opće dobrom. Bojim se da Sisak po sadašnjem odnosom prema zajedničkom ne može vratiti stari sjaj. Trebalo bi otvoriti nekoliko tisuća radnim mjesta, da se pod hitno osigura egzistencija, posebno mladima. Za sada se radna mjesta još uvijek zatvaraju, a mladi odlaze. Ostaju penzioneri i oni koji zbog raznih razloga nemaju snage, petlje ili mogućnosti otići, i naravno oni koji ne mogu bez Siska. I ja sam jedan od takvih. Naravno da je meni lako jer sam u mirovini, ali nisam daleko od pomisli da i ja odem. Kada slušam premijera i ministre kako zamišljaju oporavak ovog područja uvjeren sam da od toga neće biti kruha. Pogledajte što je učinjeno, za Sisak u basnoslovno bogatom Zagrebu od potresa? Navodno još 4.000 domaćinstava nema priključak na plin.

Gdje su smješteni ljudi kojima su nastradale nekretnine?

Dobar dio je kod prijatelja, u nečijim vikendicama. Dobar dio izvan Siska. Uređuju se kontejnerska naselja. Briga grada je hvale vrijedna, ali tuga je kada prolazite pokraj kontejnera i zamišljate da će u njima ostati jako dugo… Sve u svemu tuga…

Hoće li Sisak moći vratiti svoj prijašnji „šarm“ i urbanost?

Sisak će zadržati šarm urbanosti, jer je bio jedan od rijetkih gradova koji je imao jasan urbanistički plan – Fistrovićev plan iz 1829. godine, kada je trgovište počelo postojati gradom. Ostvare li se moje mračne prognoze, a volio bih da se ne ostvare, nakon potresa Sisak će ostati kulisa urbane sredine, pogodna za snimanje filmova iz nekog ranijeg vremena.

Je ste li zadovoljni sa reakcijama građana Hrvatske?

Narod je ponovno pokazao da je jači od države. Za samoorganizaciju je volonterima i dobronamjernima trebalo samo par sati. Pojedinci čine mala velika čuda. Empatija do neba. Vidim to iz neposredne blizine. Dajem svoj dio kao većina.

A sa reakcijom države?

Kada nekom treba tjedan dana da proglasi katastrofu, pa onda dani da oformi stožer, pa 15 dana da preuzme brigu o hrani… bolje da ne kažem što mislim o tome…

Čemu se nadate nakon obnove? Kakvome životu?

Ne vjerujem da će se obnova dogoditi brzo. Trajati će desetljećima, ako je uopće bude. Da, ako je opće bude, jer obnova ne znači izgraditi kuće. I poslije rata su se samo gradile kuće, pa su prostori ostali bez stanovnika.

Namjeru Vlade da obnovu Siska izjednači s onom Zagreba smatram ciničnom. Nastavak državne politike na uništavanju Siska. Prije pandemije smo imali preko 28% nezaposlenih, a Zagreb samo 4%. Kuća u Sisku je barem 5 puta jeftinija od one u Zagrebu. Kada imate tako visok broj nezaposlenih, kada je ugašena sva industrija, siguran sam da bi se mogli prijaviti za kolektivnu socijalnu pomoć u Brisel, a ne da nam objašnjavaju da ćemo sve obnoviti po zagrebačkom modelu. Po ministru Horvatu mi spadamo u imućne i rastrošne.

A kakvom životu se nada? Nisam nikada ovisio o vanjskom okruženju. Znao sam svoj put. Tim putem idem i dalje. Jedino mi je svakim danom teže prihvaćati istinu kako smo u odnosu na druge nazadovali, i da je tunel sve duži, pa svjetlo na kraju tunele postaje sve manje.

Je li Sisak bio grad po mjeri čovjeka?

Sisak je bio grad po mjeri ne za jednog, već za puno ljudi. Danas samo za rijetke.