Nema više inata

Andrija Jarak hoda s dogradonačelnicom Gline po mračnim ulicama, bez rasvjete. Stara jezgra je potpuno uništena a ulične rasvjete nema. Nema ljudi. Minus devet stupnjeva je vani a ljudima u kontejnerima je hladno. Povremeno im nestaje struje

Glina, Petrinja i Sisak se malo pomalo zaboravljaju od države. U Zagrebu birokracija koči obnovu. Zagreb je također mrtav grad. Potres je otkrio svu bijedu ovog hrvatskog društva. Ne mogu ovu tragediju čak ni pretvoriti u grotesku pa da ove suze otklonim smijehom. Ministar Horvat govori nerazumljivo, odjeven je u neku vrlo lijepu, tamno smeđu kožnu jaknu dok ljudi u Petrinji nemaju gdje skloniti glavu. Onom jednom čovjeku se na jakni skuplja inje od hladnoće dok šeta noću razrušenim gradom kako bi se zagrijao. Političari su se sad povukli. Petrinja, Sisak i Glina su nestali. Nema više tih gradova. A Zagreb je tek zaboravljeni starac. Zagrepčane birokrati maltretiraju da skupljaju dokumentaciju kako bi mogli potraživati obnovu zgrada. Ministar Horvat bulazni o nekoj elektronskoj platformi i toj nekoj obnovi preko interneta. Bože, zar si nas zaboravio? Molim te Bože, jel možeš ti nešto učiniti i spasiti nas od naših vlastitih dušmanina u vidu ovih političara koje nije briga za hrvatski narod? Zašto hrvatski čovjek pati? Od 1945. pa do današnih dana Hrvati su kao predodređeni za neku vrstu genocida. Svakim danom sve nas je manje. S jedne strane Covid, s druge potresi a s treće hrvatska Vlada. Tri neprijatelja kao neke čudne tri demonske sile. Vlada strašna tama. Nema perspektive. Oni koji su imali gdje otići nikad se više neće vratiti u Petrinju, Glinu i Sisak. Ubio se je onaj čovjek. Imao je oko pedeset i šest godina. Nije se imao čemu nadati. Jesmo li mi vrijedni življenja? Valjda jesmo. Inače, mi Hrvati smo jedini narod na svijetu koji nema ni svog vladara ni državu. Mi smo beskućnici. Bože, kad će završiti ova noćna mora? Trideset godina nerada i nepravde otkrio je potres. Potres je došao kao usud same zemlje. Tko zna. Možda bi bilo bolje da se otvori samo tlo pod našim nogama i sve nas surva u svoj ponor. Možda bi to bio jedini spas. Tamo u daljini ne čujem zvuk vlakova. Vlakovi iz mojih snova sad su tako daleki. Je li moguće da su svi zauvijek otišli? Što mi ovdje tražimo? Tko smo mi uistinu? I koja nam je uopće svrha?

foto HINA/ Miroslav LELAS

Bože, kad ćeš po drugi puta napokon doći na Zemlju? Svijet se raspao kao neke puzzle i sve sad izgleda bez nekog istinskog smisla. Mi smo svedeni na životinje u kavezima, čak nam više ni puko preživljavanje nije ni bitno. Ona malena tekućina u malenim bočicama koju nazivaju cjepivom više nam nije ni bitna jer mi kao hrvatski narod odavno smo eutanizirani.

Zagreb, 15.1.2021. Nives Puhalo🎩🎻🎩