Todorović izbjegava bilo kakvo namještanje stvarnosti za sliku i svjesno teži dokidanju vlastite volje
Od 15. prosinca 2020. do 10.01.2021. godine
Gliptoteka HAZU, Medvedgradska 2, Zagreb
Svijet prigušenih ali nezatajenih suština
(o drevnoj žudnji da se „ja“ integrira u cjelinu, ponešto o detalju, materijalima i slutnjama, problemima vremena, bića i percepcije)
Kombinirana tehnika, kojom nas vabi Predrag Todorović posljednjih godina, u Utiscima i ljuskama rekreira i reartikulira ideju o slojevitosti stvarnosti, njezinom naročitom jeziku i zahtjevima koje se postavljaju u procesu gledanja, doživljaja, percepcije. Ideja da smo baš sve što primjećujemo, poslužila je autoru da nam isporuči viđenje po sebi, pritom iznimno konzekvento provedeno do svoga, camusovska poučka da umjetnikov zadatak nije da osuđuje, nego da odrješuje. Nipošto ne želimo zadrto tvrditi da se puka, mehanička stvarnost u Todorovićevim impostacijama oduhovljuje, niti da je ovdje posrijedi prevlast metafizike nad svim drugim diskursima, no ima nešto supstancijalno i strukturno „zamućeno“ i „neizgovoreno“, nekazano i možda neizrecivo u autorovu pristupu ideji slikarstva uopće. Kad je osvijestio – ima tome dvadeset i kusur godina – da je jezik „novoga prosvjetiteljstva“, u biti, efektan modus za izricanje višeznačnosti, pluri-istina, mnogomotivike, da se postmoderna paradoksalno ograničila vlastitim povlasticama (oboružana diktaturom citata, inflacijom polisemantičnosti i politematičnosti, montažiranjem i kolažiranjem, lakonskim mišungom visoke i niske kulture, (pseudo)scijentizmima i novim/starim dogmama o vlastitim socio-kulturnim vrijednostima), Predrag Todorović tražio je svoju stazu. Znajući da mu je prije svakog puta izabrati druga, odlučio se za nedogmatičan, nepredikativan i neautoritaran izraz. Štoviše, za umjetničko oblikovanje zbilje i njezinih odjeka radikalnom antinarativnošću, ekspresivnom i preciznom refleksijom na teksturu, ali i „gramatiku materijala“. Još od njegova rada „Galaktička Baba Roga“ Todorović se legitimirao kao istraživač gradbenih elemenata uopće, a na slikama o kojima pokušavamo nešto reći – materijala i postupaka velebna je niska. Čudi nas stoga da autor ispod ovih slika nije i izrijekom zapisao svoju svjetonazorsku jednadžbu, koja nam se istodobno otvara i kao tankoćutna šifra: Sve što primjećujem sam ja, zato nema interpretacije i rezolutnih odgovora. Sve što je utisnuto u okvir, utisnuto je u me… doduše, uz uvjet da me utisak ne vara, da me dojam ne laže. A ako to i nije tako, otpast će mi ljuska za ovu sezonu, za ovaj tjedan, za ovaj dan, za ovu sekundu.
I što onda reći o utisku po sebi i dojmu po Peđi? Ovdje smo već na terenu moguće metafizičke rasprave. I pjena posvjedočuje ocean, čega je dio. A taj pak dio tek je djelić nekog drugog djelića koliko i cjeline. I tako u beskraj. Sve postoji istodobno i sve prolazi istodobno. Jučer, danas, sutra svakako su „izumi razumni“, konvencionalne kategorije, ali, pravo budi rečeno, što nam kažu o vremenu? I to vremenu koje nam nije u posjedu, koje je čuvano za nas. Na ta pitanja fizika i matematika ustvari daju onostrane odgovore, ako mi uopće razumijemo te plemenite oblasti ljudskoga duha. Na Todorovićevim slikama, naime, uočavamo približno sličan uvid u ta pitanja: sinkronicitet prizora i percepcije ili pak blagu sumnju što je prije, ako ne i ozbiljnu skepsu što je zbilja po sebi a što predodžbe o njoj. Njegov nedovršeni krajolik daleko je od savršenog klasicističkog pejzaža koji vjeruje u logos, ali je zato iznimno intuitivan. Njega kao da ne zanimaju instituti znanja. On i od krhotina i odbačenih stvari može, želi li, izmaštati svijet, svijet prigušenih ali nezatajenih suština. Svijet koji zaziva neku novu prirodu i osjećajnost, kojega smo dio i pukim statističkim zbrojem i intenzitetom doprinosa uljudbi. Utoliko je Todorovićevo istraživanje odbačenoga materijala moguće razumjeti kao istinit pokušaj humaniziranja stvarnosti u najboljem smislu. Kao pokušaj da se iz dijelova dokuči cjelina ili barem iluzija cjeline. I opet smo na terenu metafizike. Premda može zazvučati preuzetno, možda bismo se mogli zapitati je li autor u posjedu nekoga simpatičnoga psihoanalitičkog klišeja kao možebitnog odgovora na dramu fragmenta u odnosu prema cjelini ili dramu ovostranog koje bi da prijeđe ćupriju – da zakorači u onostrano. U slikarstvu Predraga Todorovića vidjeti nam je i proročke i snovite vizije po kojima je i svemir utisnut u nas, a mi se otišćemo (od „otisak“!) i istišćemo u njega u potrazi za sobom, možda za nekim vidom spokoja. I ponavljajmo svoje rituale unedogled, do roka određenog.
Pribojavamo se da nas tema nadilazi, pa nam je, na kraju, zaključiti: premda su naglašeno antimimetične, Todorovićeve slike stvarnije su od stvarnosti. One, naime, nisu makete stvarnosti, režirane u visokoj produkciji, nego autentična umjetnička zbilja. Istražujući ideju o savezu materičnosti i duha, dvaju korenspodentnih, supostojećih i jednakovrijednih entiteta, fenomenolog i analitik Todorović traga za tajnom doživljaja, za smislovima i svrhama autopoetičkih preokupacija. U njega je utisnuto sve, a njegov otisak je dojam, prvi doživljaj, u svakom slučaju čin protivan aksiologiji. Autora, dakle, ne zanima vrednovati, hijerarhizirati, suditi niti tumačiti. Otud u njegovim slikama tragovi eskapizma i oniričnosti, otud toliko istraživanja materijala, otud ozbiljan udio cementa i plastike, najlona… ukratko, tehničko-izvedbenog pluralizma. Ako je u slikarstvu Predraga Todorovića, u poetičkom smislu, uglavnom riječ o palimpsestu i stanovitoj apoteozi detalja, u duhovno-empirijskom smislu, međutim, riječ je o pobuđivanju i „raspričavanju“ stare, davne i svakako drevne žudnje da umjetnost posvjedoči o danas utišanim suštinama.
Ervin Jahić
Utisci i ljuske, ulomci bivanja
Unatrag posljednje dvije-tri godine Predrag Todorović razvija radove koje povezuje istovrstan poetički postupak, koji ih i bitno, značenjski određuje. Taj se postupak zasniva na izravnom, neposrednom „otiskivanju“ predmetne i prostorne stvarnosti: određena, manje-više zatečena situacija, tako reći niskoga estetskog potencijala – primjerice, pod u ateljeu prekriven najlonom – umjetniku služi kao matrica koja se otiskuje u „mediju“. Navodnici su ovdje, naravno, kako bi naglasili da je medij tek rezultat mentalne operacije koja razlikuje poruku od nositelja. Jer da medij po sebi, kao neka prethodno egzistirajuća tvar ili dispozicija, alkemijska prima materia, ne postoji, pokazuju upravo ova Todorovićeva djela: od slojeva i elemenata koji u konačnici čine ono što vidimo, niti jedan se ne može tumačiti kao puka pretpostavka likovnoga znaka; svi jednako sudjeluju u poruci djela, svi bivaju čimbenicima značenja.
Ono što se na prvi pogled, dakle, prepoznaje kao klasična, skoro pa dvodimenzionalna forma slike, Todorović zapravo tretira kao trodimenzionalni objekt, napravljeni predmet, gotovo skulpturu, čije su sve materijalne sastavnice i faze izrade izvanjštene; i sama blind-rama (koju domeće ne kao prvi, već kao posljednji čimbenik reljefa-slike), i platno, i zidarska mrežica, i zidarsko vapno, pa i ulomci predmetne stvarnosti koja se utiskuje u polje slike. Djelo koje ovim putem nastaje djelomično je blisko ready-made djelu, umjetnosti koja nađeni, često banalni uporabni predmet promovira u simbolički pregnantan oblik, znak. U slučaju Todorovićevih slika-reljefa također postoji dvojnost između gole predmetnosti i snažna simboličkog učinka; teško je odrediti u kojem momentu predočeno prestaje biti opipljivim, realno postojećim objektom, koji svjedoči o procesu vlastitog nastajanja, a u kojem pak počinje bivati slikom, znakom koji stoji umjesto čega drugoga, koji posreduje neku sebi izvanjsku stvarnost. No za razliku od ready-made djela, gdje se ova napetost između doslovnoga i simboličkoga metaforički razrješava, u Todorovićevim slikama-reljefima ona ostaje nestabilna i reverzibilna. Dodir između tijela slike i referentne stvarnosti čitavo vrijeme biva mek i porozan. Bez uočljiva, dokučiva narativnog koncepta koji bi apstrahirao položenost znaka u materiju – po čemu je Todorovićev prisutup blizak informenlnoj estetici, premda nipošto njoj i istovjetan – slika se neprestano vraća vrelu vlastite objektnosti, tehničke doslovnosti, i od njega se ponovno, puna žudnje, udaljava. Usmjerena na sebi izvanjsko, na tragove stvarnosti koja ju obgrljuje i natkriljuje, koju ne može prikazati, ali koju osjeća kao na vlastitoj koži, Todrovićeva slika-reljef je poput jednog od slijepaca koji dodiruju slona iz poznate parabole – zastupnik iskustva koje o stvarnosti svjedoči posredno i fragmentarno, ali samim time ne nužno i neistinito.
Premda raskrivenošću izrade djela nalikuje i na analitički te konceptualni umjetnički pristup, Todorovićeva poetika u osnovi je lirska. Radije nego li za intelektualnu samoanalizu, Todorovićevi radovi ogoljivanje svojih postupaka jednostavno koriste da bi se zbilji primakli bliže, iz neočekivanog rakursa i simultano s više strana, da bi se s njome znakovito povezali. Referentna stvarnost je pritom sasvim efemerna – Todorović se ne bavi ničime velikim i bitnim, ničime stalnim, tek heraklitovski prolaznim, privremenim. Tragovi, ulomci, krhotine, prežici, poneki slučajni uzorak – sve to pripada razinama stvarnosti koja izmiče našoj pažnji, koja je rijetko predmetom ikakvog bavljenja, ali koja se unatoč tome utiskuje u podsvjesne domene, nehotično oblikujući sebstvo i njegov doživljaj stvarnosti. Upravo stoga je Todorovićeva autorska intervencija doista minimalna; osim inicijalne invencije postupka –načina na koji će objekt tehnički nastati – Todorović izbjegava bilo kakvo namještanje stvarnosti za sliku i svjesno teži dokidanju vlastite volje. Sukladno tome, i materijali koje koristi jednostavni su i nespecifični, estetski neutralni; nova likovna kvaliteta koju stvaraju je poverijanska, nespektakularna, opora; spremna na istinu bez uljepšavanja. I dominantna bjelina služi fokusiranju pažnje; osim što neminovno i sama nosi svoju simboliku koja se može i ne mora uzeti u obzir, bjelina izoštrava detalje, tjera oko na primjećivanje površina, tekstura, plitkih volumena i udubina, različitih grafizama. (Na bjelinu se, valjda, oko navikava kao što se navikava na mrak; nakon nekog vremena sljepila, svijet se razotkriva u svojoj raskoši.)
Radovi okupljeni na ovoj izložbi tvore ambijentalnu cjelinu, imajući u vidu prizemni prostor Gliptoteke. Postavljeni su rahlo, što odgovara njihovoj naravi; budući da se ne radi o klasičnim okulocentričnim slikama, već zapravo o radovima koji su ujedno i slike i skulpture, koji su u prostoru i od prostora i nastali te ga svojim sastavom, svojom građom traže i dozivaju, okolna praznina je nužna sastavnica njihova performativa. Reljefi-slike predstavljeni su u nekoliko verzija, čime se ističe proces postupnog razvijanja istovrsnoga poetičkog načela, odnosno njegovi različiti aspekti koji u određenoj verziji dolaze do izražaja. Od djela iz kronološki prvog ciklusa Utisnuto, u kojem gledamo pojedinačne varijante izravnog „utiskivanja“ neimenovane stvarnosti u tkivo, u opnu buduće slike, preko radova povezanih u diptihe i triptihe, koji posreduju misao o nestalnosti i stalnoj mijeni zahvaćene situacije, do Poliptiha koji uvodi interaktivni, kombinatorički moment – njegovi se dijelovi, naime, mogu slobodno preslagivati, čime se naglašava bitna nedovršivost, otvorenost djela prema nepredviđenom događanju. Diptih naslovljen Nedovršeni krajolik jedini se poigrava iluzionističkom dimenzijom slike – ne razlikujući se bitno od drugih radova, podastire zlatnoreznu horizontalnu podjelu kadra, nagovarajući nas na učitavanje pejzaža – zapravo, propituje održivost jedne predodžbene konvencije, koja bi trebala (ali ne uspijeva) apstrahirati nametljivu tvarnost djela. Napokon, tu je i ciklus Ljuski – serija radova koja nastaje sličnim postupkom utiskivanja matrice u pripremljenu podlogu, ali se u većoj mjeri približava kategoriji skulpture. Premda naslov sugerira metaforičko čitanje, niti ovi reljefi nisu više no li fragmentarni otisci bezimene situacije – ne govore ništa više nego li o postojanju pregiba, udubina i izbočina, o neravnoj površini svijeta koji nastava naša svijest.
U cjelini, radi se o seriji Predragu Todoroviću svojstvenih djela, koja posjeduju izrazitu likovnu upečatljivost, ali i konceptualnu pročišćenost. Sklon propitivanju bazičnih čimbenika likovne informacije, onoga bez čega djela jednostavno ne bi bilo, Todorović svaki element ili fazu poetičkog postupka tretira kao mogući nositelj značenja, ne uzimajući baš ništa „zdravo za gotovo“. Sklon redukciji, koristi samo nužno: donosi odluku o materijalu, tehnici i proceduri i potom je sistemski provodi do iscrpljenja. Sukladno, kloneći se isprazne estetizacije, kao sredstvo izraza bira obične, svakodnevne stvari ili sirovine; građevinske materijale i funkcionalne predmete, tu i tamo i odbačene prežitke nekoga udaljenog zbivanja. Tematski, njegova su djela također rudimentarna; referiraju na univerzalna svojstva stvarnosti: izgužvanost, glatkoću, okrnjenost, zaobljenost, prekrivenost, slojevitost… Stanja koja se dohvaćaju više doživljajem no li promišljanjem, no koja su sastavni aspekt egzistencijalne situacije, time i rubna stvarnost društvenih fenomena. Štoviše, upravo tim anonimnim, svijesti nezamjetljivim iskustvima usađeni smo u Realno svijeta; ona su micelij preko kojeg smo povezani s cjelinom, ona čine znanje koje nadilazi moć uma i oka, ona nas vežu uz tijelo i njegovu ranjivost. Ona su ulomci bivanja.
Ivana Mance
