Razgovor sa sveučilišnim profesorom i piscem Nikšom Sviličićem, povodom izlaska njegovog novog romana “Posljednja postaja Ljubav”

Kad osjetim ariju komiške vale, sve muze ovog svijeta se slete u moja prsa

Završio je tri fakulteta, napisao osam knjiga, a posljednji roman je izašao prije nekoliko tjedana „Zadnja postaja Ljubav“. Prof. dr. sc. Nikša Sviličić je za portal Akademija Art progovorio o svojim interdisciplinarnim interesima, životnom motu, slobodnom vremenu. Pa, zavirite malo u svijet raznolikosti bogatog duhovnog života ovog neobičnog „tri u jednom“ sveučilišnog profesora i pisca i… ostalo otkrijte sami

Gordana Igrec

Završili ste tri fakulteta i imate tri doktorata. Čime se danas od svega toga bavite?

Zapravo se posredno i neposredno bavim sa svime što sam studirao i to na interesantan, interdisciplinarno – holistički način. Ipak, s obzirom na to kako mi je „pao grah“, najviše sam u komunikologiji, jer kao profesor na Sveučilištu Sjever i mnogo drugih znanstvenih institucija razvijam interpersonalnu komunikologiju i neke njezine manje poznate „rukavce“. Naravno, istovremeno sam aktivan i u filmu, spotovima i reklamama jer jednom kad se „zarazite“ virusom stvaranja filmskog realiteta – gotovi ste za cijeli život. Također, pišući knjige (prozu), izuzetno mi je korisno znanje iz domene povijesti umjetnosti i muzeologije tako da mogu reći da se, zapravo, sve discipline koje sam studirao i doktorirao bave sa mnom kroz moje aktivnosti i interese.

Koji Vam je studij bio najdraži?

Najdraži studij mi je bila Akademija dramske umjetnosti. Diplomirao sam na Odsjeku za filmsku i TV režiju, a s obzirom na samo 3 (troje!) studenata na godini imali smo privilegiju imati vrlo neformalan odnos s profesorima. Nerijetko bih tako, odlazio doma kod prof. Berkovića na satove dramaturgije i scenarija, što mi je ispočetka bila nevjerojatna fascinacija poznavajući njegov autoritet, lik i djelo, mada mi je kasnije takva „mentorska“ nastava postala sasvim uobičajena i normalna. Sjećam se kako bismo nakon izlaska iz njegovog stana, kada bih odlazio doma s kolegama, nerijetko susretao na stepenicama zgrade i prof. Ivu Škrabala s kojim je Berković često igrao šah. Kad se sjetim tih slika uvijek mi u misli doplove slični motivi i scene iz njegovog kultnog filma “Rondo“ i Steve Žigona, Relje Bašić, Milene Dravić i nekih sretnijih vremena, zanimljivo kako autor teško može izbjeći osobne motive u narativu filma, knjige ili pjesme… Također, studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti mi je ostao u trajnom sjećanju jer je moja generacija iznjedrila čitav niz danas renomiranih novinara, urednika, diplomata, pisaca… tako da sam baš ponosan što sam dio te „zlatne generacije“ 1990/1991. Kad razmišljam o Filozofskom fakultetu i studiju muzeologije pred očima su mi autoriteti kao što je bio prof. Maroević i prof. Šola koji su na izvanredno zanimljiv način znali približiti ljepotu muzealnosti nama mladim studentima, gladnima i žednima znanja. Predavanja smo nerijetko imali u Mimari i moram priznati da nema dana kad se ne sjetim tih vremena, kada smo gutali knjige i diskutirali o umjetničkim periodima, njihovim specifičnostima s jedne, a načinima konzerviranja, muzejskoj publici i strukturi muzealnosti s druge strane. Mislim da sam zaista blagoslovljen ljudima koje sam susretao životnim putevima i znanjima koje sam upijao od njih. Nastojao sam od svakoga ponešto uzeti kao intelektualnu „popudbinu“, koja me i dandanas oplemenjuje u razmišljanjima i odnosu prema vremenu, ljudima, životu i umjetnosti.

Nikša Sviličić muzicira na gitari

Koliko ste knjiga do danas izdali?

Do sada sam izdao osam knjiga. To su, uz dva prozna teksta (romana), mahom bili sveučilišni udžbenici iz domene komunikologije, filmologije, muzeologije i antropologije, dakle svega onoga što sam studirao i doktorirao, a što je predmet mojih interesa i strasti. Postoji neobjašnjivo lijep i zavodljiv osjećaj kad vas nazovu da je knjiga friško tiskana i da dođete po nju u tiskaru, pa onaj feeling kad je uzmete u ruke, i omirišete… Uhhhh… To nije samo miris friškog tiska, to je miris neprospavanih noći, godina truda, istraživanja, proučavanja, ljubavi, strasti, želja, strahova, ma svega… ali sad pod legitimitetom ukoričenih stranica, bar kodom i par obaveznih primjeraka koji se čuvaju u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, za buduće generacije. Taj moment stvaranja me jako uzbuđuje i zaista daje dodanu vrijednost i smisao životu. Prije desetak dana iz tiska je izašla moja nova knjiga „Zadnja postaja Ljubav“, a to me ispunja posebnim zadovoljstvom. Roman sastavljen od pet nevjerojatnih istinitih priča o ljubavi u smrtonosnom zagrljaju pandemije, u vremenu kad maske skrivaju lica, ali razotkrivaju srca. U dobu koje nemilice melje živote i mijenja osobnosti, likovi u knjizi otpočinju svoj suludi ples vrlina i mana na skučenom prostoru dojučerašnjih opsesija i strasti. Vjerujem da će „Zadnja postaja Ljubav“  zbog niza razloga, a ponajviše onog velikog „Lj“ u riječi „Ljubav“ iz naslova, ostaviti timbar u vremenu, što je san svakog proznog djela.

Vi ste i pisac za odrasle. Koja ste sve djela izdali?

Kad kažete „pisac za odrasle“ prva ascijacija našim čitateljima će vjerojatno biti ista ona kao kad se kaže „film za odrasle“, hahahaha… Ako me pitate za moje autorske izdane naslove, to su: Programiranje igranog filma 1 i 2 (Funditus, 2016.), Interpersonalna komunikacija (KK promocija, 2016.), Antropološka paradigma komunikacijskih aspekata prikazivanja, percepcije i vrednovanja muzejskih online sadržaja, u izdanju Instituta za antropologiju (Inantro, 2010)., Interpersonalne komunikacijske vještine (K&K 2020.), Interpersonalna komunikacija (K&K 2016.), “Antropološka paradigma komunikacijskih aspekata prikazivanja, percepcije i vrednovanja muzejskih online sadržaja“ (Inantro, 2017.), „Komunikološko-eshatološka studija o narativno-semiotičkim specifikumima osuđenika na smrt“, (Funditus/Sveučilište Sjever, 2019), Antropološko-komunikološki aspekti tanatologije“, (Funditus/Sveučilište Sjever, 2019.) i tridesetak originalnih znanstvenih radova, objavljenih u prestižnim znanstvenim časopisima diljem svijeta. Također, objavio sam i dva romana; „Druga strana slutnje“ (Funditus, 2018.) i „Zadnja postaja Ljubav“ (Hanza media & Funditus, 2020.) koji su imali lijep odjek kod publike i kritike. Tako je, primjerice, roman „Druga strana slutnje“ od strane 500.000 čitatelja portala „Čitaj knjigu“ proglašena najboljom hrvatskom knjigom u 2018. godini, na što sam posebno ponosan. Upravo sam počeo s pisanjem povijesne sage pod radnim naslovom „Kobna gora“, a to me jako veseli i ispunja kreativnim nemirom, tako da jedva čekam uroniti u mračno 17. stoljeće i ispričati čitateljima što se to dogodilo jednog pradavnog proljeća na „Kobnoj gori“, a vjerujte – priča je fascinantna i temelji se na istinitom događaju.

Kako se snalazite u tom multitaskingu?

Pa ja taj „multitasking“ doživljavam kao dio sebe, kako to lijepo kaže Pierre Bourdieu „ to je dio mog, osobnog corpusa, animusa i habitusa“. Mada bih to nekada jako volio, moram priznati da ne znam razmišljati jednotračno i usko specijalizirano. Uvijek kad nešto proučavam i izučavam tražim holističke spojnice s drugim znanostima jer nikada ne znate, da se metaforički izrazim, kada će se možda rješenje neke kreativne jednadžbe ukazati na potpuno neočekivanoj strani zagrade te iste jednadžbe. To mi se najčešće događa kad pišem ili sviram. Kod pisanja proze recimo, često svjesno isprovociram čitatelja da, nakon što nešto pročita, dobije želju zguglati taj pojam, osobu, događaj ili fenomen, pa tako osvijetli spoznaju s raznih strana i nešto novo nauči. Antički Grci taj su fenomen nazivali „serendipitarnost“ ili „događaj sretnog slučajnog otkrivanja“, a neki ga novovjeki eruditi romantično prevode kao „kamuflirani prst sudbine“. To je nešto nalik onome kad u rječniku tražite neku riječ čije značenje ne znate, pa vam tražeći tu riječ pogled zavedu neke druge, pa umalo zaboravite onu koju koju ste tražili, ali zato naučite i te druge riječi koje ste „sreli usput“.

Kako punite baterije?

Baterije punim odlascima u moju Komižu, na otoku Visu. Po majci, pok. Branki moji su iz Bogdanovaca pored Osijeka, a po tati sam iz mjesta Žena Glava, okrug Podšpilje, općina Komiža, otok Vis, tako da nosim bogdanovačko-ženaglavske gene, hahahaa.. Svaki slobodan trenutak koristim za odlazak u Komižu gdje imam kuću jer kad osjetim ariju komiške vale, sve muze ovog svijeta se slete u moja prsa, pa tako na mojoj terasi s pogledom na otoke Biševo i Sveti Andrija obično otpočne bal kreativnosti. Za mene je to ozbiljan mentalni doping. Iskreno, mislim da su sve moje pjesme, knjige i romani većim dijelom napisani na terasi u Komiži.

Jeste li strog profesor?

Nisam strog, štoviše, nekad mislim da bih morao biti i malo stroži. Interesantno, znam se smrknuti samo onda kad kod studenata osjetim nepoštovanje prema znanstvenoj instituciji koju predstavljam, predmetu kojeg predajem ili sebi kao nositelju predmeta. Također, strahovito sam osjetljiv na „nemušte“ folirante bez pokrića, a obožavam „majstore“ koji me uspiju vješto „zašprehati“ preko pročitanih knjiga, elokvencije, retoričnosti i još ako imaju onu finu dozu proaktivne studentske submisivnosti, tada postižu moj respekt i naklonost. Draže mi, primjerice, kad studenti na ispitu pokušaju vješto i suptilno odvesti vodu na svoj mlin znanja, nego da recimo znaju napamet definiciju nekog znanstvenog metuzalema iz pedesetih godina prošlog stoljeća, čije je teorije vrijeme odavno pregazilo, ali ga se spominje jer je autoritet dandanas, pa kao „opće mjesto“ studenti moraju znati njegov „lik i djelo“. Grozim se takvog dogmatskog, šabloniziranog, pristupa sveučilišnoj nastavi, a obožavam pametno povezivanje nastavnih cjelina s vrednotama i bojama vremena u kojem živimo. To će, vjerujem, potvrditi svi moji studenti s dodiplomskih, diplomskih i doktorskih studija. Naravno, uvijek treba poštovati znanstvenu podlogu, paradigmu i proceduru, ali zagovaram američki način profesure, pri čemu nema „svetih krava“, ali ni „zlatnog teleta“. 

Koja vam je maksima u životu?

Sve što započneš moraš raditi cijelim svojim bićem, predanošću i strašću i vjerom u konačni ishod. Ako ispuniš to „sveto trojstvo“ uspjeh i dobri rezultati te ne mogu mimoići. Ta mi se maksma kroz život pokazala apsolutno točnom!

Kako provodite slobodno vrijeme?

U slobodno vrijeme uvijek nešto učim i dopunjavam svoje (ne)znanja. Trenutno sam opsjednut proučavanjem flamanskog slikarstva. Dnevni boravak mi je primjerice zadnjih mjesec dana zatrpan knjigama o Jan van Eycku i ekspertnim analizama njegovog djela „Portret Arnolfinijevih“ (mada se, zanimljivo, to ulje na platnu u relevantnoj literaturi spominje kao „Giovanni Arnolfini sa ženom“, nadalje, obožavam mističnost Hans Memlinga, a posebno je zanimljivo promatrati njegov genij u slici „Spuštanje s križa“, gledano kroz komunikacijski diskurs vremena i ondašnjeg kompleksnog odnosa s kastiljanskom kraljicom Izabelom Katoličkom. E, to je upravo ono što sam spomenuo na početku razgovora; prava bit i vrhunaravnost umjetničkog djela može se osjetiti samo ako umjetnost promatramo holistički i interdisciplinarno, a ne samo usko gledajući slikarsku tehniku i temeljni, „ground narativ“ slike ili nekog drugog umjetničkog djela. Tu su još i Hugo van der Goes, Robert Campin i Rogier van der Weyden, bilo bi nepravedno da ih ne spomenem, s obzirom da su u ogromnoj mjeri dali boje i sudbinski tonalitet flamanskom slikarstvu. Ono što me opsjeda, proučavajući tako holističkom paradigmom taj period, jest da su svi flamanski slikari u tzv. gotički naturalizam unijeli krajnji realizam pojedinosti, tako da su likovi na njihovim djelima slikani s detaljnim osobinama naravi. Upravo taj meta-element mi je fascinantan s komunikološkog aspekta i nudi potpuno novu optiku na odluku njihovog odabira tehnike izražaja; boja, slikovnog fabularnog narativa i čitavog niza drugih elemenata pri izradi umjetničkog djela. Upravo to nas u konačnici podsvjesno ushiti dok uživamo u nekoj slici, jer nekim ekstrasensom podsvjesno osjećamo koliko moćnih subrazina postoji u recepciji i percepciji nekog znamenitog umjetničkog djela. Huh, toliko sam se zanio da se moram ipak vratiti na vaše pitanje, dakle slobodno vrijeme koristim na konstantni rad na sebi i to mi pričinjava ogroman užitak. Osim spomenute trenutne preokupacije svaki dan sviram klavir, gitaru i violinu barem sat vremena (često i duže jer me to potpuno ispunjava), također dosta pišem (trenutno povijesnu sagu „Kobna gora“ i udžbenik „Persuazivni elementi u interpersonalnoj komunikaciji). Nadalje, aktivno proučavam znanstvenu literaturu o algoritmima interpersonalne komunikacije i elemente mentalizma, što je moj hobi, strast i posao jer na doktorskom studiju Sveučilišta Sjever predajem vrlo sličan kolegij pod naslovom „Algoritmi interpersonalnih komunikacijskih poruka i njihovo dekodiranje“. Inače, otkrivanja skrivenih soba uma su mi neopisivo snažan mentalni afrodizijak, koji me ujedno nadahnjuje i odmara…

Što najradije volite čitati?

Trenutno (po ne znam koji put već) čitam kultnu knjigu „Ključevi psihičke magije“ Živorada Mihajlovića Slavinskog, a na čekanju su mi neki zaostaci koje nisam stigao pročitati kao što je Izvršna vlast (Vince Fynn), zatim „Farenheit 451“ (Ray Bradbury), a jako se veselim kontroverznoj knjizi „Of Mice and Man“ Johna Steinbecka koje me strpljivo čeka u ladici.

Koju glazbu najviše volite slušati?

Odrastao sam na Bitlsima i Simonu i Garfunkelu, tako da dandanas imam sve njihove albume i (doslovno!) znam gotovo sve tekstove njihovih pjesama napamet, mada polako moja „kilometraža“ i „godina proizvodnje“ uzimaju svoj danak u memoriji, pa sve teže to sve držim u glavi. Nadalje, veliki sam fan Balaševićeve glazbe i senzibiliteta, ali samo one s ruba sedamdesetih do početka milenija, kada me jako pogađao svojom poetikom i genijalnošću stiha. Noviji Balašević nije baš po mome ukusu jer od početka milenija sve više ima onih „nca, nca, nca ca“ poskočica, doskočica i čardaša, a iskreno ja nisam baš od tog đira. A tko će ga znati, možda je sve to zbog toga što sam i sam od onog momka iz osamdesetih koji je virio kroz trsku i šaš gledajući u zamamnu lepu protinu kći postao okružen obavezama i životnim realitetima, pa mi se senzor na kompasu emocija, a samim time i feelingom prema njegovoj glazbi možda malo „pošemerio“ … Kako bilo, kad god uzmem gitaru u ruke, neizostavna je njegova „Netko to od gore vidi sve“, sve je rečeno u toj pjesmi. Naravno, jako volim i Olivera, čak sam imao čast dobiti s njim Porina za moju pjesmu „Vjerujem u anđele“ prije desetak godina koju je Oliver napravio besmrtnom.

A koje filmove gledati?

Huh, na ovo pitanje bih mogao potrošiti barem petnaestak stranica, ali rekao bih da trenutno obožavam filmove s DMT elementima (drama, thriller, mystery). Ipak, moja mladenačka ljubav je bio i ostao korifej filmske naracije Billy Wilder. Njegovi filmovi kao što su „Double indemnity“, „Apartman“, „Irma la Duce“ i dr., formirali su moj filmski svjetonazor i rado im se nanovo vraćam. Također, nekidan sam po jubilarni vjerojatno stoti put odgledao impresivnu Grlićevu „Virdžinu“. To je zadnji cjelovečernji igrani film nastao u Hrvatskoj, prije raspada Jugoslavije i rađen je po istinitom događaju. Veže se za sociokulturno antropološki fenomen „tobelija“ ili „virdžina“ kojeg sam i osobno istraživao, dok sam radio kao znanstvenik na Institutu za antropologiju 2010. – 2016. Radi se o nevjerojatno fascinantnoj temi koja je obrađena u nekoliko igranih i dokumentarnih filmova, ali Grlićeva „Virdžina“ je za mene bila i ostala najbolja. Redatelj Jan Luc Godard je jednom prilikom odlično izjavio da je najbolji igrani film onaj kojeg, kad gledaš, misliš – joj, ovo je kao da gledam dokumentarac i obrnuto, najbolji dokumentarac je onaj kad, dok ga gledaš, kažeš – joj, ovo kao da je igrani film. Film „Virdžina“ na najbolji način potvrđuje tu izreku…

Nikša Sviličić u trenucima odmora

Bili ste u inozemstvu. Kakva iskustva ste stekli ondje?

Živio sam u Južnoj Koreji (2001/2002) i bio profesor na znamenitom „KUT-u“ (Korean University of Technology), zatim u USA (2003/2004) godinu kao dobitnik Fulbrightove stipendije i još nekolicina višemjesečnih boravaka izvan Hrvatske, kao student i postdotorand. Apropos Amerike, mislim da mogu reći kako je dobnro poznajem, jer sam je za Fulbrightove stipendije proputovao uzduž i poprijeko, bio profesor na njihovim prestižnim institucijama i nosim naramak predivnih iskustava iz tog vremena. Ipak, nikada ne bih mogao živjeti u Americi, niti jednoj drugoj stranoj zemlji. Iskustva koja sam stekao bivajući izvan domovine su neprocjenjiva, ali moram priznati da nikada nisam dobio želju da ostanem živjeti vani jer se već nakon mjesec dva unervozim, nedostaju mi prijatelji, miris zraka, Zagreb, Split, Komiža. Nema tih novaca…

Da li je dobro da mlad čovjek ode van iz Hrvatske za njegov napredak i razvoj?

Apsolutno! Da sam ja netko tko odlučuje, dao bih bespovratni kredit ili stipendiju mladim perspektivnim znanstvenicima da odu na pola godine ili godinu dana na vrhunske institucije iz domene njihovih interesa po svijetu. Financirao bih njihov boravak tamo, uz klauzulu da se moraju vratiti u domovinu kad im završi stipendija i kroz doprinos zajednici i društvu kroz rad, znanstvene članke, knjige ili patente vrate ulog Hrvatskoj kad se vrate. Za profesionalno oblikovanje mladog znanstvenika boravak na priznatim institucije izvan Hrvatske je vrlo važan i iznimno motivirajući element u njegovom znanstvenom sazrijevanju. U zemljama koje ulažu u infrastrukturu znanja krećete se među motiviranim profesionalcima, posvećenima svom radu koji imaju ozbiljne budgete za svoja istraživanja, radove, konferencije i dr. Nadalje, ozbiljnost znanstvenih procesa je nemjerljiva s hrvatskim standardima, cijeni se izvrsnost i znanje, nikakvih egzistencijalnih problema nemate i možete se u potpunosti posvetiti svom poslu. U tako motivirajućoj sredini, ako govorimo o znanstvenom radu, mnogo je lakše uspjeti nego u zemlji gdje ne znate hoćete li imati dovoljno novaca da platite ratu stambenog kredita u onom mjesecu u kojem imate istovremeno i registraciju automobila.

Što nam novoga pripremate u bližoj budućnosti?

Upravo sam dovršio spomenutu knjigu „Zadnja postaja Ljubav“, pa osluškujem nalazi li svoj put do nahtkasla spavaćih soba čitatelja i hoklica njihovih dnevnih boravaka. Također, izdao sam upravo svoj novi kantautorski album pod etiketom „Aquarius recordsa“ pod nazivom „Duži put do doma“. Njega čine trinaest mojih autorskih pjesama, u điru Bitlsi – Balašević – Simon & Garfunkel, s prstohvatom harmonija nalik ranim Đavolima. Ako volite spomenute izvođače, onda će vam se vjerojatno svidjeti i moja glazba, ako ne – žao mi je, ja sam u tom vremenu odrastao i ostavilo je (pre)jak timbar na moj senzibilitet i sve što komponiram nekako na posljetku završi na lijepoj harmoniji i višeglasju refrena, to sam jednostavno ja. Osim toga, za ljeto pripremam svoju novu izložbu fotografija (naravno, ako ne bude korone), pa nadalje, pišem spomenutu povijesnu sagu: „Kobna gora“ i još paralelno vjerojatno desetak stvari kojih se ovog trena ne mogu sjetiti…

Kako provodite dane u doba korone?

Čitam, pišem, skladam, sviram i razmišljam o tome kako će ljeto 2021. biti najbolje ljeto ikada…