Mali ženski razgovori povodom nagrade “Mato Lovrak” za najbolji dječji roman, “Moj tata Plavac” sa spisateljicom za djecu, “vječnom djevojčicom” – Melitom Rundek

Život je najbolja inspiracija, samo treba otvorenih očiju hodati po svijetu i da, treba se čuditi

“Neki puta čovjek u ludom tempu života sve zaboravi o sebi. Pa ja odem onda na wikipediju i tamo su osnovni podatci o meni, uglavnom ažurirani i točni. Ne piše dosta toga što spisateljica sve je, koliko je suđa oprala i jela skuhala, koliko prašine obrisala. Ne piše kako sam bila sve i sva u životu, i daktilograf, i novinar, i glavni urednik tvorničkog lista, sekretarica generalnog direktora, suradnik u raznim časopisima u rubrikama kulture gdje sam pisala o knjigama, predstavama i filmovima. Ne piše kako sam osnovala specijalnu knjižnicu u firmi. Ne piše koliko sam prepreka u životu preskočila, što sve prešutjela, pretrpjela i šutke odradila, ali o tom možda nekom drugom zgodom, u nekoj knjizi. Rođena sam u Zagrebu i drago mi je da me roda spustila baš na tom mjestu. No, s književnim susretima prošla sam cijelu Hrvatsku pa osjećam pripadnost cijeloj zemlji jer me svuda rado ugoste.”, tako nam je odmah na početku naših Malih ženskih razgovora ko iz topa ispalila „vječna djevojčica“, prof. komparativne književnosti i fonetike i diplomirani knjižničar, te dugogodišnji član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, Melita Rundek. Melita Rundek zaposlena je u Knjižnicama grada Zagreba – Knjižnica Dubrava, gdje je radila na dječjem odjelu i mnogoj djeci pokazala put do prve knjige, ugostila mnoge vrtiće i škole i održala mnoga predavanja o povijesti knjige i knjižnica. Radila je i na drugim poslovima u knjižnici pa onda i na odraslom odjelu. Gdje je stekla mnoge prijatelje-korisnike, organizirala milijun tribina, ugostila mnoge pjesnike, pisce, predavače koji su predstavljali svoj put da se bolje i kvalitetnije živi. Organizirala je u knjižnici i radionicu kreativnog pisanja te upoznala sjajne ljude.

Gordana Igrec

A sada na Vaše knjige, njih sveukupno 25 koliko ste ih napisali. Koja Vam je, dakle, prva tiskana knjiga?

Moja prva knjiga za djecu je knjiga Psima ulaz zabranjen. Ta je knjiga u rukopisu dobila Nagradu ‘Ivana Brlić-Mažuranić’. Izazvala je u startu veliku pozornost. Odmah je ušla u lektiru, u čitanke, napravljena je predstava prema njoj. To je ujedno i moja najslavnija knjiga od čije slave bježim godinama pa sam morala napisati puno drugih knjiga i dobiti i neke druge nagrade. Jedno vrijeme me Nakladnik nije predstavljao imenom nego – Ovo je ‘Psima ulaz zabranjen’. Zapravo mi je na neki način ta knjiga bila i teret i vjetar u leđa.

Melita Rundek

A posljednja?

U ovoj godini koja je jako neugodna godina za sve nas, djecu i odrasle, vrlo zahtjevna godina s nizom problema i ograničenja ipak se svakom, pretpostavljam, dogodilo i nešto dobro. Meni su se pojavile dvije knjige  – Mirko i glavoder i Nevolja jednog cara. Obje su naišle na dobar prijem i dobro im more, kako bi se reklo. Ove godine sam primila i svoju četvrtu veliku nagradu, ‘Nagradu Mato Lovrak’ za najbolji roman za djecu i mlade u 2019. godini za roman Moj tata Plavac. To je moja druga nagrada ‘Mato Lovrak’.

Ipak, koja je Vama najdraža Vaša knjiga?

Pitanje Koja Vam je najdraža knjiga je naravno neodgovorivo pitanje. Napisala sam puno knjiga, dobila sam različita priznanja i nagrade. Mogu pozvati čitatelje da zavire u moj opus i sami procijene koja je to moja najbolja knjiga. Ono što mi je posebno zanimljivo da svatko od mojih znanaca ili suradnika ima jednu od mojih knjiga kao „najbolju“. Pa tako jedni vole knjigu Mirko i 7 prigovora i drže da je najbolja, neki Kupit će ti tata koturaljke, djeca su knjigom godine proglasile moju knjigu Haj, ja sam online, iako je lektira, pa do Hrvača, Letača itd. U popisu izborne lektire nalazi se nekoliko mojih naslova, mislim četiri. Ali, evo, sudeći po reakcijama i mailovima koje primam, ima za svakog ponešto, za svačiji ukus.

No, da li je lakše pisati za djecu ili za odrasle?

Pitanje težine pisanja mi je isto teško odgovorivo pitanje. Pisanje je uvijek i lako i teško. Teško jer se uvijek pitaš jel to to, jesi li najbolje moguće izrazio svoje misli, oblikovao likove, našao prave riječi da se kaže. Pisanje je i velika radost i kad se priča počinje zaplitati ili se stvori pjesma to je izrazito lijep doživljaj. Pisanje za djecu i mlade i pisanje za odrasle je različito jer je različita publika. Iako ja i pisanje za djecu i mlade nastojim strukturirati tako da ima više slojeva, u čemu je majstor bila Ivana Brlić-Mažuranić, tako da može čitati cijela obitelj. Nije mi se jednom dogodilo da mi se mailom javi cijela obitelj. Jedna mama mi je napisala da je u mojoj knjizi prvo uživao sin, a onda je pročitala ona i da joj je to najbolja knjiga koja je pročitala u zadnje vrijeme, a lektira je njenog sina za 6. razred. Također se sjećam maila koji je napisao jedan tata. Riječ je o slikovnici Priča o Vilmi Špigl. Prvo je on čitao mlađem sinu, pa se priključio stariji, pa mama. I tako su stalno, svaki dan, čitali tu slikovnicu i na kraju zakasnili s vraćanjem slikovnice u knjižnicu, ali, tata kaže, nije mu bilo žao platiti zakasninu jer su doista uživali.

No, kad pišem za odrasle, to su drugačije i teme i drugačije pismo. Podjednako i lako i teško, rekla bih. Neke stvari mogu izraziti kroz književnost za djecu, neke kroz knjige za odrasle. Mislim da u meni postoji niz slojeva – sloj djeteta, mlade žene i odrasle osobe, pa kad pišem, zahvatim nešto od nekog dijela sebe.

Melita Rundek na Lovrakovim danima kulture

Imate li uzora u književnosti?

Što se tiče uzora u književnosti, nastojim ga ne imati iako sve pročitane knjige, a ja sam profesionalni čitatelj, ostave traga u tebi, formiraju te jer su knjige kao ljudi, imaju svoje misli i stavove. No, kao spisateljica nastojim imati svoj rukopis, svoj izričaj i ne nalikovati ni na koga. U toj mjeri da neposredno prije pisanja nove knjige manje čitam, osobito domaće autore, da ne bi izvršili utjecaj na mene. Stilski nastojim svaku knjigu formirati drugačije pa pišem šapatom, bez ijednog uskličnika ili napravim roman-zagonetku od stotinu stranica ili se problem s kojim se glavni lik „hrva“ otkriva tek u drugoj četvrtini romana itd. Nastojim, dakle, pisati svoje knjige i one su stilski uvijek različite. To se vidi kod pažljivog čitanja. Imam iskustvo da se ponekad knjige čitaju vrlo površno i da se ne zamijete detalji i nijanse kojima ja jako pridajem značaj. Nisam populist, ali ne pišem ni za uski krug. Tako sam odlučila od samog početka. Pa nastojim birati nove teme i nove izričaje. Ne podilaziti, ali se niti ne zatvarati u uski, akademski krug. Tako da sam i sa čitanošću zadovoljna. U nekim knjižnicama sam najčitanija. Globalno nisam najčitanija, ali sam uvijek u vrhu. To je pozicija s kojom sam zadovoljna, s obzirom da rijetko pišem laku i površnu literaturu.

Što, naime, volite najviše čitati?

Najviše volim čitati autore koji nam donose nešto novo, nešto osvježavajuće. One za koje pomisliš s radošću – kako se ja toga nisam sjetio? To nije prečesto. Kao dijete sam jako voljela svijet Ivane Brlić-Mažuranić, romane Mate Lovraka i Ivana Kušana te dvije cure Alice i Pipi.

Što djeci poručujete kroz svoju književnost?

Jako volim i poštujem djecu, zato dosta i pišem za njih,  jer doista mislim da oni mogu taj svijet mijenjati. Mi stariji smo se navikli na sve njegove mane, nepravilnosti i krivine, što nije dobro. Nastojim odabrati važne teme, bilo da su to ljepote i zamke interneta, problemi komunikacije, čitanja i teško je sve nabrojiti. Moja zadnja nagrađena knjiga Moj tata Plavac primjerice govori o časti i poštenju što je temelj svakog zdravog pojedinca i zdravog društva u cjelini.

Na jednom pitanju sam već odgovorila da nastojim pisati za djecu od 6 do 66 godina.  Da knjigu možemo pročitati puno puta, s raznim brojem godina i svaki put u njoj naći nešto novo. To je nakana, a o realizaciji će uvijek suditi drugi.

Što nam novoga pripremate u bližoj budućnosti?  

Nikad unaprijed ne najavljujem knjige. One se skrivaju dok se ne ispričaju i ne objave. Ne volim da mi pričaju o filmu koji nisam pogledala pa tako ni sama ne volim otkrivati svoje sadržaje.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Načelno imam vrlo malo slobodnog vremena jer me svaki dan zovu na književne susrete diljem zemlje. No, bavim se raznim oblicima kreativnog rada. Imala sam 4 samostalne izložbe slika i sudjelovala u jednoj grupnoj sa svojim glinenim figurama koje se nalaze, uslikane zajedno sa oslikanim zdjelama i tanjurima, i u mojoj slikovnici Djevojka koja je zaspala u tanjuru. Oslikavam odjeću i u stanu sam oslikala više-manje sve što se oslikati može – plafonjere, vrata, prozore, tom nizu nema kraja. Slikanje me jako opušta. Volim sve oblike umjetnosti – film, kazalište, glazbu i ples, npr. Godina koja je iza nas je sasvim drugačija od svih ostalih i donijela je neke druge teškoće i sasvim nepredvidive okolnosti, i zdravstvene, pa se razlikuje od svih ostalih godina.

Melita Rundek u šetnji

A Vaša životna maksima?

Neku univerzalnu rečenicu koja bi potrajala cijeli život nemam. Jer je život stalna mijena pa se treba prilagođavati i mijenjati maksime. Ono što sada, u ovoj dobi i s ovim znanjem znam reći – nepoznato je veliko, a poznato malo.

Do kojih životnih vrijednosti najviše držite?

Na jednom književnom susretu su me pitali što držim svojim najvećim postignućem u životu. I nisam spominjala nagrade i razne medalje nego sam rekla da je najveće postignuće biti dobar čovjek i da mislim da knjige u tome mogu pomoći. Najviše cijenim pametne i dobre ljude. Pamet bez etike je opasna. Ali ni to nije česta pojava.

Do kada ćete pisati, gđo. Melita?

Teško je reći do kada. Naše namjere mogu biti ovakva i onakve, ali nas život može preusmjeriti u svakom trenutku. Jer, kao što sam rekla – nepoznato je veliko, a poznato je malo. O čemu najbolje svjedoči ova godina u kojoj smo se nenadano našli i da nam je prije tek godinu netko rekao prognoze – ne bismo vjerovali.

Odakle crpite inspiraciju?

Inspiraciju za sve oblike pisanja nalazim – u životu. Naravno da je posao pisca i da puno izmišlja, oblikuje likove i situacije od slova, ali život je najbolja inspiracija. Samo treba otvorenih očiju hodati po svijetu. I da, treba se čuditi. Preispitivati. Ništa ne uzeti zdravo za gotovo.

Pišete li poeziju?

Poeziju, kao i prozu pišem od djetinjstva. Svoju prvu pjesmu sam napisala u drugom razredu osnovne škole. Moja prijateljica s kojom sam sjedila je stalno nešto šuškala s „mojom“ učiteljicom, učiteljice su uvijek prekrasne i bolje od svih, pa je mene zanimalo o čemu je riječ i prijateljica mi je odala da piše pjesmice i pokazuje učiteljici. To me zaintrigiralo pa sam za vrijeme velikog odmora i ja napisala pjesmicu i odnijela učiteljici. Pjesmica, iako nastala u kratkom roku i na brzinu, je oduševila učiteljicu i ostale pa je objavljena u školskom listu i tako je zapravo počela moja književna karijera. Kao dijete sam objavljivala i u Modroj lasti nekoliko puta. Pjesme pišem cijeli život, ali nisam to htjela objavljivati. Imam još jako puno neobjavljenih pjesama. (Uz 3 objavljene zbirke). Zato jer mi se činilo da je to lakša forma i da se treba dokazati u zahtjevnijoj prozi. U petom razredu osnovne škole sam napisala svoj prvi roman. Koji je, haha, bio kriminalistički i zvao se Suzy je nestala. Bilo je i detektiva i svega. No, kasnije čovjek shvati, a to je moj savjet svakom tko piše pjesme, da je poezija vrlo zahtjevna forma. Vrlo, vrlo zahtjevna. Na jednoj izložbi sam pročitala jednu konceptualnu rečenicu – Svi pišu pjesme, a malo je pjesnika. No, svakako se treba stvaralački izražavati, istraživati i rasti. Ono što je jedan trend – da se poezija slabo čita. Što je zapravo čudno u ovom brzom vremenu jer je to kratka forma. No, ljudi traže fabulu. Dakle, poezija se malo čita, nažalost, ako nije na fejsu ili na nekom drugom društvenom mediju. Pa onda, posljedično, donosi slab profit nakladniku. Tako da mi nije u planu objava neke zbirke pjesama. Jedno vrijeme me poezija naprosto zavela pa sam svaki dan pisala pjesme. Sad to radim rjeđe.

Melita Rundek sa svojom najvjernijom publikom – djecom

A djeca? Čitaju li ona danas dovoljno knjige ili su u virtualnom svijetu posve zarobljeni?

Djeca su danas bombardirana raznim vizualnim sadržajima i vjerujem da se i rađaju drugačija od nas, knjiških moljaca. Iz svog posla znam da djeca čitaju, djelomice i zato jer moraju za školu. No, sadržaji koji su bili zanimljivi nama, njima više nisu. Mislim da to treba uzeti u obzir. Rekla sam da nisam populist, ali svakako uzimam u obzir da se njihova percepcija promijenila i da ono što je nekad bilo razumljivo samo po sebi, danas više nije. Nastojim za djecu pisati zanimljivo, brzo, često i duhovito. Nastojim uhvatiti njihovu pažnju. Ovaj intervju, kako ga ja shvaćam, je zapravo dosta „za odrasle“ i ozbiljan kao i ova godina u kojoj se nalazimo. Za djecu pa i za odrasle nastojim pisati sasvim drukčije – osnovna namjera je ne biti dosadan! To je i inače moj najveći strah pa nastojim djecu na književnim susretima „škakljati“ ili otvarati ozbiljne teme, ali na vrlo njima pristupačan način. Mnogi misle da ako je nešto jako dosadno i ako ništa ne razumiju – da to mora da je jako pametno i umjetnost. Ne slažem se s tim. Odlikaš sam od kad znam za sebe, bila sam prva na prijemnom ispitu na fakultetu, diplomirala s odličnim uz posao, imam razne medalje i „odlikovanja“ pa mislim da imam pravo to reći. Pametni sadržaji se mogu ispričati na jedan vrlo zanimljiv način. Mnoštvo znanja se da predočiti na uzbudljiv i napet način.Ne znam. Jesam li bila dosadna? Tko zna, i na mene je jako utjecala godina koju jedva

čekamo da ode – naporna, neizdržljiva, gnjavaža. Znam reći, kao u reklami. „Prokulica godina“. Ispričavam se svima koji vole jesti prokulicu, ja ne. Ja volim francusku salatu, ali da, to me niste pitali. Želim svim čitateljima obilje zdravlja i sreće u godinama koje slijede! Čitanje može biti dobro i zabavno i sve više je u modi! Provjerite!

P.S. Za kraj, da ne bude tako dosadno i gnjavaža da dodam par anegdota. Bilo je smiješnih situacija i u knjižnici na književnim susretima.

Ljudi i djeca znaju kako izgledaju estradne zvijezde, razni političari, ali ne znaju kako izgledaju pisci. Meni se dogodilo nekoliko puta da su me prepoznali u gradu i tražili autogram i to bilježim kao čudno. Naravno, uvijek te primijete kad si najmanje uređen, raščupan i kad se moraš ispričavati kako si obučen pa se tako i mogla dogoditi ova zgoda. U knjižnicu je ušao ozbiljan čovjek i tražio me knjigu ‘Ponekima ulaz zabranjen’. Ja sam oprezno pitala jel to lektira i nakon potvrdnog odgovora rekla da je to knjiga Psima ulaz zabranjen. Čovjek je gledao u svoj papirić koji je ponio i odlučno tvrdio da nije, da se knjiga zove Ponekima ulaz zabranjen. Pitala sam, tko je napisao, a čovjek mi je rekao: Melita Rundek. Pa sam ja rekla da je Melita Rundek napisala knjigu Psima ulaz zabranjen, na što mi je čovjek rekao da ne mogu ja sve znati što je Melita Rundek napisala. Kako ja nisam rekla tko sam, nastao je veseli smijeh mojih kolega koji su čovjeku protumačili da sam ja ta Melita Rundek. Pa je uzeo knjigu malo drukčijeg naslova i bilo mu je neugodno, ali smo se srdačno rukovali (bilo je to još vrijeme rukovanja).

Što se tiče anegdota s književnih susreta ima ih stvarno puno, ali ću navesti jednu. Na kraju susreta u jednoj maloj sredini (u sve sredine odlazim i ne pravim nikakvu razliku) gdje je došla cijela škola na susret, mali dječak u prvom redu me pitao: Jeste Vi sigurni da ste pisac? Nisam znala što me zapravo pita pa sam ga molila da pojasni, a dječak je rekao: – Pa svi pisci su mrtvi, a Vi ste živi!

I svi smo se od srca nasmijali.

To da ima i živih pisaca je neobična pojava, ali je tako. Ne znamo do kad ćemo, ali se još nekako držimo, moje kolegice i kolege i ja. Kako nitko ne zna kako izgledaju pisci, pazite što govorite i kako se ponašate. Jer možda je pored vas neki pisac koji će vas opisati u nekoj svojoj knjizi!