HDLU Istre – Spoznaja stanja: tijek i mijena / Mijenja(j)mo stanje…

Propitivanje vrijednosnih kriterija i proklamirane povijesti, reflektiraju se u suvremenoj umjetnosti nepoštivanjem uobičajenih pristupa, tehnologija te plasmana artističkog predmeta

HDLU Istre – članovi i gosti: selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt, kustos projekta: Eugen Borkovsky. Galerija HDLU Istre, Zagrebačka ulica 4, Pula.

Eugen Borkovsky

Selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt
Spoznaja stanja: tijek i mijena
Mijena je stanje / Stanje je trenutak tijeka / Mijenja(j)mo stanje…

Propitivanje vrijednosnih kriterija i proklamirane povijesti, reflektiraju se u suvremenoj umjetnosti nepoštivanjem uobičajenih pristupa, tehnologija te plasmana artističkog predmeta. Odnos između autora, svijeta umjetnosti i publike pod utjecajem je novih spoznaja. Pojam kasni postmodernizam pokušava obuhvatiti novi način doživljavanja Svijeta. Iako je postmodernizam rastezljiv termin, on pokriva vrijeme i situaciju u kojoj živimo. Jer, on odbacuje privilegirani položaj mainstream pravaca i usmjerava pažnja na mnogostrukost iskaza. Očit je prezir prema jednoobraznosti i usmjerenosti na urbane centre moći. Umjesto isključivo estetskog poštuje se instinktivno i lokalno. Naglasak je na igri, a ne na pravilu.

Opažaj svijeta oko nas odražava se na nas putem samo pet osjetila: vid, sluh, dodir, okus i njuh. No, stanovnici Plavog planeta još nisu osvijestili činjenicu da se mijena događa i na/sa stvarima koje iz naše perspektive ne uočavamo. Tek u suvremenosti postajemo svjesni kako se svakim pokretom, svakom pa i najmanjom promjenom, nešto novo događa u cijelom univerzumu: pridodaje se djelić nove realnosti. Načelo neodređenosti, kvantna teorija, teorija relativnosti, fraktali, bozoni, strune, otvorili su nove vizure percepcije. Princip promjenljivosti: konstantna mijena i neprekidni tijek, uviđa se spoznajom da ne možemo točno odrediti položaj i vrijeme događanja, već da možemo tek naznačiti tendencije odigravanja. U suprotnosti s mehaničkim pogledom na svijet, svaki djelić nas i svijeta oko nas pokazuje se na novi način: kao interaktivna univerzumska pojava.  

   Suvremenost je obilježen pojavom mnogih planetarnih problema, nesklada, apsurdnosti. Znanstveni napredak ne pobuđuje optimizam. Uviđamo da je uvjetovan profiterstvom. Već smo odavno svjedoci agresivne eksploatacije i uništavanja Afrike, podmukle borbe za prevlast nad naftnim resursima bliskog istoka, pokušaja novog rasporeda interesa novim oblicima prikrivenog kolonijalizma. Presporo se širi ekološka osviještenost. Svjedoci smo nelogičnosti u medijima, ekonomijama, kulturi, a eskalacija apsurdnosti povezana je sa zdravljem. Umjesto da se terminološki proklamira suradnja, sklad sa prirodom, koja nosi zdrav život, liječničke akcije se opisuju pojmom borbe. Sve je više zabrana, tzv. demokratskih (iako neustavnih) odricanja. Dio nas, nažalost još premali, raspoznaje da su naputci/naredbe najčešće u korist neke povlaštene grupe. Naoko pozitivna ideja globalizacije pretvorila se u interesne, političke proklamacije, a sada i prisile. Ne možemo preskočiti događanja kojima smo okruženi: cenzura osobnog mišljenja, politički pritisci na grupe i pojedince, nametanje GMO prehrane, forsiranje rigidnih religijskih dogmi, prisilno nošenje maski, zabrane komunikacija, putovanja, maltretiranje djece, i sl. Ako se bar malo zagrebe u neovisne medije koji još nisu uništeni, shvatiti ćemo da mainstream glasila djeluju unisono ali ne u korist običnog stanovnika Planete. Veseli da već zapažamo znatni neposluh – kao reakciju na uzurpacije sloboda od strane vladajuće (financijske) elite. U službenim medijima ne nalazimo realne informacije o protestima na ulicama gradova diljem svijeta.

Pogledajte postav izložbe!

   Kapital je posegnuo i za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika zapadnih demokracija. Također i tzv. mladih demokracija koje su postale područja bjesomučne eksploatacije. Pohlepa je previdjela da kapitalizam time odsijeca vlastitu stabilnost. Mnoštvo ljudi je dovedeno na rub egzistencije a upornom i bezobzirnom eksploatacijom bit će ih sve više. Divljanje profiterstva ne staje. Ne slušaju se apeli o tome da nije rješenje u ubijanju ili bacanju na koljena prosječnog čovjeka već u preraspodijeli dobiti. Neuspjeh projekta stvaranja mirnog svijeta, širenje krvavih, prikrivenih interesnih i vjersko etničkih sukoba, izazivaju indignaciju i reakciju umjetnika.  

   Stalni tijek i kontinuirana mijena, kao pojmovi spoznaje, tematski su okvir likovnog projekta. Izložba selektiranih radova predstavlja djela koja propituju temu u nekom od slojeva interpretacije. Prema prispjelim radovima gradio se projekt. U konačnici se dogodilo da je izložba radova projekta usađena u sadašnjost, oslanjajući se na vizualne komentare trenutka ili svjedočenja kontemplacijskih, osobnih doživljaja. Promatraču je ponuđena spoznaja kako subjekt nije, u tijelo i um, zarobljena supstanca, već proces postojanja, uz stalne promjene odnosa energija različitih tvari i okolnosti. Usud se zamjenjuje sudioništvom. Ovime, klasičan pojam božanskog, zauzima energija: njen tijek i mijena. Istrošeni Bog je nestao. Svi mi smo, zajedno sa univerzumom, dio tijeka, pokretači ali ujedno i sudionici mijena.

Slijede komentari o svakom predstavljenom radu / autoru…

Autori u projektu: Darko Brajković Njapo, Barbara Cetina, Slađan Dragojević, Manuela Drk, Robert Fišer, Heda Gartner, Dubravka Kanjski, Branko Kolarić, Miranda Legović, Milan Marin, Slavica Marin, Raoul Marini, Jadranka Ostić, Ivana Ožetski, Tanja Ravlić, Aleksandra Rotar, Darija Stipanić, Goranka Supin, Ivana Škvorčević, Mirjana Tomašević Dančević, Andrija Večenaj, Roberta Vilić, Roberta Weissman Nagy, Andrej Zbašnik, Breza Žižović. Kustos: Eugen Borkovsky

Komentari o radovima:

   Darko Brajković Njapo unutar ovog projekta predstavljen je s dva rada. Oba su objekti, instalacije. Jedan od radova ima dvosmislen naziv: „TIJEKOM IZLOŽBE OVAJ RAD GUBI NA TEŽINI“. Sačinjen je od želatine i s paštom u obliku slova koja je instalirana u blok želatine. Oba materijala pripadaju elementima za kuhanje. No, ovdje se pojavljuju kao artificijelni nositelji odgovornost oblika i smisla. Težina, riječ iz naslova, koristi se pri opisivanju fabule, sižea nekog djela, ali i kao neodređena oznaka materijalnosti predmeta. Sarkastičan ton očit je na početku trajanja izlaganja djela. Kasnije, kad objekt zaista izgubi vlagu, izmijeniti će mu se oblik, a doslovno i težina.

   Drugi rad Darka Brajkovića Njape, naslovljen je „KONCEPTUALNI ART“. Art bi trebalo biti ime bića koje nalazimo ovješeno o nit. Radi se o minijaturnoj čovječjoj figuri koja se pridržava kraja pamučnog konca. Početak niti umotan je u klupko koje ima mnogo zamotaja. Promatraču je dozvoljeno da mijenja dužinu konca. Pozicija  je ovisna o dozvoljenoj dužini konca na kojem biće visi. Rad predstavlja maštovitu vizualizaciju stanja koje prepoznajemo i kod nas samih, običnih ljudi koje je divlji kapitalizam stavio u ovisnost. Očita je analogija s nametnutim, rigidnim situacijama – uzurpacijama slobode. Nametnuto nam je ponašanje poput lutaka na koncu.

   Barbara Cetina predstavljena je radom koji naziva „KUKULJICA/ČAHURA“. U izvedbi autorica koristi nekonvencionalne tehnike i materijale. Na način ready madea kombinira listove slovima ispunjenih papira, tekstilne niti, pigmente. Više segmenata formira u rad koji je sfernog oblika. Površina otkriva nered usred uređenog stanja oblika. Ovaj objekt možemo doživjeti dvoznačno. Kao predmet koji podsjeća na povijesne, etno-oblike, ali i na moguću opasnost koja se skriva u ovoj jajolikoj formi. Organizirani nered ljuskastog pokrivača, sastavljen od elemenata koji zadiru u prostor, može asocirati na ideju virusa koji nam pokušavaju predstaviti kao postojeći, i uz to još i opasan. Umjetnica komentira: Situacija u kojoj smo se našli, tzv. korona kriza, prilika je da se zapitamo je li način života koji smo živjeli bio ispravan. Zašto smo dozvolili da ovisimo o zajednici koja nam nudi samo zabavu i lažno ugodan život… Objekt ima oblik čahure, simbolizira nepoznato iz kojeg se tek treba stvoriti nešto…“.

   Slađan Dragojević predstavlja fotomontažu, kolaž fotografija. Površina je sastavljena od osam horizontalnih i osam okomitih, manjih, crno-bijelih snimaka. Svaki horizontalni red sastavljen je od niza opetovanih fotografija. Kompozicija očito predstavlja, ali i propituje, civilizacijski razvoj prema darvinističkoj teoriji evolucije. Autor rad naziva „LUCY“, prema imenu pronađenog ostatka prethistorijskog čovjeka. Radi se o ženskom biću koje je živjelo prije otprilike tri i pol milijuna godina u današnjoj Etiopiji. Pripadala je grupi hominida Australopithecus afarensis. Kuriozum je da je dobila ime po pjesmi The Beatlesa „Lucy in the Sky with Diamonds“. Autor razvija priču podastirući u horizontalnim redovima uvijek po jednog predstavnika generacija, faza razvitka čovjeka. Tako se od vrha prema dolje niže nekoliko vrsta hominida. Bijelo područje s lijeve i desne strane nizova mijenja se u crveni pojas koji naglašava dva posljednja reda, a koja nude: prvi muškarca s maskom na licu, drugi, posljednji, niz ženskog lika predstavljen u obliku međuslike, fotonegativa. Tako imamo ženske likove i na vrhu i na dnu ove ljestvice razvitka ljudskog roda.

   Čini se da je muškarac s maskom stanovnik ovog našeg, recentnog povijesnog trenutka. Ispod njega, u najnižem slijedu, niz je ženskih lica koje ne razaznajemo jer su u negativu. To postavlja pitanja o upitnosti potrebe prirodne funkcije ženskog bića: rađanje. Odmah nalazimo odaziv u tzv. teoriji zavjere gdje se „proizvodnja“ novih ljudi obavlja na neki drugi način, a ne u tijelu žene. Ovo bi imalo humoran prizvuk da nam se ne čini, shodno ovim nelogičnim restrikcijama u realnom vremenu, kako teorija zavjere više nije samo teorija.

   Manuela Drk predstavlja poliptih naziva „PRESJECI“ sačinjen od kružnih oblika rukom rađenog papira. Autorica se koristi tonovima izbjegavajući snažniji kolor. Pojašnjava: „Proces recikliranja sastoji se od nekoliko faza, a ključna faza za ovaj rad je faza spajanja i slaganja raznih smjesa papira (s dodatkom suhog bilja i mljevenog ugljena), odnosno kombiniranje novih odnosa i slaganje kompozicija. Papir koji je služio svojoj svrsi – novinski članci, kutije za jaja, bilješke na običnom print papiru, stare skice…“.

   Umjetnica se igra djelomično poštujući slučajnost izvedbe. Svaki pojedinačni element nudi ideju pejzaža. Oni su raznoliki, kao da predstavljaju razne vremenske prigode. Oblici na radovima asociraju figuraciju. Tu je ravničarski pejzaž, predio s biljkama ili stablima, čak i ideja arhitektonskog zdanja. Uz ove asocijacije možemo ih doživjeti apstraktnije, kao niz nekih bakterijskih kultura u laboratorijskim Petrijevim zdjelicama. Postavljeni u slijed kao da problematiziraju mikro i makro kozmos jer slične fraktalne oblike zapažamo u pejzažu, ali i u sasvim malim flekama, npr. prolivene kave na stolnjaku. Autorici ne promiču ove senzacije koje podražava kroz višeslojni proces realizacije, ručne proizvodnje papira.

    Na temu ovog projekta, odličan, promišljen rad potpisuje Robert Fišer. Umjetnik postavlja platno na zid, a ispod njega običnu staklenu čašu. Slika je blijeda i jedva se naziru neki oblici, tragovi kolora. Ispred slike/platna čaša je napunjena svijetlim mrvicama. Ovaj rad autor naziva “ČAŠA PUNA SLIKE”. Pojašnjava: “Nasilnim i destruktivnim činom kao što je brušenje boje s platna, slika je postala skupina amorfnih čestica (prah) koje su (ostavljene u čaši) u odnosu s platnom. Čaša zapravo upućuje na to što je bilo naslikano na platnu.“.

   Autor problematizira fenomen slike odvajajući je od njene uobičajene pozicije. Nudi joj novu situaciju. Ovdje je promatrač zanemaren. Platno, plohu, vidi, ali sliku koja se spominje, ne vidi. Ponuđena mu je tek ideja slike u dva formata. U istom vremenu imamo dvije situacije s istom stvari, predmetom. Iako elementi rada emaniraju mirnoću, smješteni u zaustavljeni, zabilježeni trenutak, izazivaju mnoge žustre asocijacije. Od reakcije promatrača koji se osjeća prevarenim do poticanja na razmišljanje. Umjetnik svjedoči suvremenost: nepoštivanje uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana artističkog predmeta. Ovom proširenom slikom provocira, propitujući materijalnost objekta/instalacije koju nudi. Mi i autor pitamo se jesu li amorfne čestice boje i dalje slika jer prah u čaši sadrži sve potrebne informacije koje su bile na platnu. S blagom dozom cinizma, i mi se, kao i autor, pitamo – je li čaša na slici bila prazna ili puna.

   Heda Gärtner predstavlja rad „INTERNAL MONOLOGUE“ izveden akrilnim bojama na platnu. Na radu raspoznajemo gestualne intervencije: nanošenje promišljenog kolora i poteze. Iz određene udaljenosti možemo naslutiti asocijacije nekog pejzaža duboko u slojevima. No, slika pripada apstraktnom području iskaza, k tome još i snažno ekspresivnom. Već iz naziva iščitavamo premisu, intenciju autorice. Ona, na rubu oniričnog, iskazuje osobno propitivanje. I sama komentira: „Unutarnji monolog, promišljanja, spoznaje o vrijednostima, životu, zdravlju, krizi u društvu… i o slobodama“. 

   Rad nudi dramatične reminiscencije. Ne znamo umjetničinu situaciju, ali rad očito proizlazi iz iskrenog i intenzivnog osobnog monologa. No, ovdje se nudi i dijalog. Umjetnica kao da nudi zrcalnu sliku mračnjačke atmosfere u kojoj se, zajedno s njome, nalazi i promatrač. Jer, sadašnjost nikako ne pruža razloge za vedrinu i opuštenost. Priklješteni smo agresivnim zabranama, cenzurom mišljenja i stavova, kontinuiranim plašenjem, stalnim ponavljanjem fraza o tzv. nevidljivom neprijatelju. Asocira nam se da se ne družimo, da smo sukrivci za stanje, da su opasni svi oko nas, ali i mi sami. Volio bih misliti da je ovaj rad ilustracija stanja onog trenutka dok nismo progledali. Prije no što smo počeli shvaćati da je u pitanju perfidna igra našim životima. Radi li se zaista o genocidu ili o prikrivanju dramatične krize kapitalističkog društvenog uređenja, uvjetovane profiterstvom i pohlepom. Ne slušaju se apeli o tome da nije rješenje u ubijanju ili bacanju na koljena prosječnog čovjeka, već u preraspodijeli ostvarenih viškova. Ovaj rad kao da poziva: „Mijenjajmo stanje!“.

   Dubravka Kanjski temu ovog projekta dodiruje problematiziranjem pojma singularnostI. Pojam je teško ukratko pojasniti. Fizika kaže da je to skup točaka (parametara) u kojima promatrana veličina postaje beskonačna, višeznačna i nedefinirana i/ili gubi uobičajena svojstva. Ono što se zna jest da u singularnosti ne postoji nijedna dimenzija (visina, širina, dužina, niti vrijeme). Nije ustanovljeno pojavljuje li se neka nova, iako je opaženo 11 dimenzija koje teško percipiramo ili razumijemo. U sociološkom smislu singularnost se veže uz pojavu umjetne inteligencije. Futurolozi smatraju da će umjetna inteligencija izazvati singularnost iz dva razloga. Prvi je taj da će novi oblici inteligencije drastično promijeniti naše shvaćanje o nama samima kao ljudima. Drugi je da će umjetna inteligencija omogućiti razvoj novih tehnologija. Rezultat bi bio razvoj robota (nanoboti) koji mogu raditi bez ljudi, molekularnih strojeva koji se sami obnavljaju. Prijeteće zvuči posljedak: kreacija tehničkih entiteta s većom inteligencijom od ljudske. Transhumanistički pokret vjeruje u dobrobit i neminovnost promjene ljudskosti, civilizacije na našem planetu.

   Dubravka Kanjski nudi vizualni eksperiment, kako sama kaže: „Rezultat digitalno manipulirane  fotografije pejzaža“. Ona kompjuterski obrađuje snimak do mjere kad on prestaje predstavljati prepoznatljivo. Tako se pred nama pojavljuje aktivizirana kružna formacija digitalnih zapisa. Izuzimanje kolora dodatno dramatizira doživljaj. Pojavljuje se oblik koji asocira na više aktivnih situacija u prirodi. Od ciklona I tornada do vrtloga vode u odljevu kade. Ovdje su dotaknutI i pojmovi mikro i makro kozmos. Situacije/energije slično se ponašaju, ali s raznolikim intenzitetima. Prirodne fraktalne formacije (višedimenzionalno ponavljanje oblika), koje teško zamjećujemo u okolišu jer nismo senzibilizirani, ovdje se pojavljuju grupirane u artificijelnu fraktalnu tvorbu. Pitamo se prikazuje li fotografija realnost ili apstrakciju. Oba odgovora su istovrijedna: ovisno o poziciji, stanju i senzibilitetu promatrača.

   Branko Kolarić predstavlja diptih naziva „COOL GRAY“ i „WARM GRAY“. Umjetnik koristi industrijski tekst, vjerojatno s ambalaže. Čini se da je u pitanju igra uočenim sličnim grafičkim oznakama. Na jednostavan način, bez ičeg suvišnog, ovi tehnološki zapisi nude provokaciju koja tjera na razmišljanje. Iz zapisa saznajemo da je za svaku od naslovnih boja korištena druga smjesa elementarnih boja/sastojaka, čime se određuje tipologija rezultata mješavine. Razliku u tonovima likovnjaci i tiskari zapazili su eksperimentom ili slučajnim miješanjem, manipulacijom kemijskih tvari, pigmenata.

   Rad možemo doživjeti u prenesenom značenju. Kao da autor aludira na genetski i/ili politički inženjering. Danas već počinjemo shvaćati da mnoge situacije, zagledamo li ih podrobnije, nose posljedice spomenutih manipulacija. Riječ manipulacija ima znakovite sinonime: obmanjivanje, zbunjivanje, strategija, zloraba, pridobivanje, ispiranje mozga, izrabljivanje, prevara, kontrola, zaluđivanje, taktika… Svi ovi pojmovi sasvim su nam jasni i poznati iz domaće i svjetske politike. Ne preza se od manipulacija. No, u sasvim recentnom vremenu pojavljuje se opravdana sumnja u situacije na koje nas se agresivno prisiljava. Tu su nametnuti strogi gabariti života, rigidna pravila ponašanja: izolacije, maske, ograničavanje kretanja i druženja, testovi, mjerenje temperature, prijetnja cijepljenjem… Ovo oduzimanje slobode, kao i mnogo puta u povijesti, s razlikom da je sada u pitanju nevidljivi neprijatelj, neće potrajati zauvijek. Ljudi se ipak bude, iako presporo. Problem su uvijek žrtve, umiješane ili kolateralne, svejedno.

   Prolaznost se može evidentirati zaustavljenim trenucima tijeka. Miranda Legović svojim objektivom bilježi upravo to. Radi se o kadru, isječku motiva pa je, na prvi pogled, ovo moguća rasterirana apstrakcija. No, raspoznajemo napuštenu teksturu na kojoj nalazimo ostatke neke pisano-slikovne informacije. Ponuđeno je promišljanje o nizu vremenskih odrednica. Podloga, sada zapuštena, bila je nekad nova i u funkciji. Vrijeme ju je načelo hrđom. Vjerojatno je da je više puta obnavljana, prebojavana. No, ovaj valoviti metalni zastor ipak biva napušten. Rad  podsjeća na suvremenost u kojoj su mali obrti ili male kvartovske trgovine zatvorene zbog neisplativosti. Zapušta se urbani koncept života. Nestali su obrti, mnoge uslužne djelatnosti, omiljeni restorani, kavane. Preselili su u kićaste, artificijelne, mega prodajne komplekse, najčešće izvan centara gradova. Veliki koncerni ugušili su manje, živopisnije, omiljene lokale. No, funkcija, život ove pregrade na fotografiji, nastavlja se i na zatvorenom objektu. Na horizontalno postavljenoj valovitoj podlozi zapažamo ostatke zalijepljenih plakata. I njihova efemernost nudi misao o tijeku, mijeni, privremenosti u vremenu.

   Sasvim jednostavan motiv odiše prošlošću. Horizontalnom kompozicijom i ritmiziranim ponavljanjem dijelova motiva podcrtava se tijek. Signirani trenutak stanja motiva senzibilnom promatraču naprosto titra nestalnošću vremena. Na jednostavan način autorica prezentira pregršt impresija o privremenosti podloge i informacije. Izrez kadra prepun je izvještaja o prolaznosti. Na djelu su tijek i mijena. 

   Marin Milan predstavlja rad naziva „I PAD JE LET“. Naslov rada otkriva intenciju autora. Iako pomalo prepoznatljivo upitna, njegova ptica nudi osobno propitivanje, ali i druge interpretacije. Ljudski vijek poznaje tijek i mijenu u jednostavnijim, proizvoljnim i površnim sekvencama. Let i padanje svakako su manifestacije tijeka kretanja koje podrazumijeva mijenu.

   Ovaj rad, izveden tehnikom fresco na platnu, možemo doživjeti na najmanje dva načina, koja ovise o poziciji promatrača. Ukoliko ga doživljavamo postavljenog onako kako je autor zamislio, onda je figura postavljena s glavom dolje. Tada je moguća percepcija pada, sunovrata, leta prema dolje. No, ukoliko se postavimo u poziciju da smo iznad rada, onda se gestualna radnja na platnu doživljava kao svojevrsni prelet, kretanje s jedne strane na drugu.

   Iako pad, padanje, spuštanje, doživljavamo kao nešto blisko negativnim značenjima, ovdje možemo polemizirati. Umjetnik, ali i promatrač, koji želi biti pozitivan, mora pristati na kompromis. Ovom humorno-dramatičnom izjavom „I pad je let“ autor  na neki način nudi oporavak svima nama. Jer svi smo tijekom života povremeno u nekom opadanju energije, događaja, emocija. Umjetnik nudi, predstavlja, moguću verziju mijene/tijeka, a doživljaj prepušta percepciji promatrača.

Autori s nazivom rada

Darko Brajković Njapo: Konceptualni ART
Darko Brajković Njapo: TIJEKOM IZLOŽBE OVAJ RAD GUBI NA TEŽINI
Barbara Cetina: KUKULJICA / ČAHURA
Slađan Dragojević: LUCY
Manuela Drk: PRESJECI
Robert Fišer: ČAŠA PUNA SLIKE
Heda Gärtner: INTERNAL MONOLOGUE
Dubravka Kanjski: IDEOGRAMI SINGULARITETA
Branko Kolarić: COOL GRAY
Branko Kolarić: WARM GRAY 1
Miranda Legović: BEZ NAZIVA
Marin Milan: I PAD JE LET
Slavica Marin: GRAD
Raoul Marini: Moje su небо везали žicom
Jadranka Ostić: BEZ NAZIVA
Ivana Ožetski: DIHOTOMIJA
Tanja Ravlić: NATURE FORMS
Aleksandra Rotar: PROLEGOMENA 2020
Darija Stipanić: NEDOSTATAN
Darija Stipanić: NEODGOVARAJUĆI
Goranka Supin: GDJE JE NESTAO ČOVJEK
Ivana Škvorčević: MENTAL SPACE 2020.
Mirjana Tomašević Dančević: POGLED S ČETVRTOG KATA
Andrija Večenaj: KEFA I.
Andrija Večenaj: KEFA II.
Roberta Vilić: OBJEKT II.
Roberta Vilić: OBJEKT III.
Roberta Weissman Nagy: GO WITH THE FLAW
Breza Žižović: I BI BITI
Andrej Zbašnik: INTUITIVNO-ENERGETSKA ANATOMIJA PROSTORA; PETLJA 1.

   Slavica Marin predstavlja objekt/instalaciju koja nudi više značenja. Naziva ga „GRAD“. Ukoliko se oslonimo na građu ovog rada, možemo nazrijeti ekološku problematiku, koja nije strana ovoj autorici. Ona često svojim nastupima i radovima javno progovara o toj zanemarenoj temi.

   Pogled na ovaj Slavičin rad i/ili dijelove rada nudi ideju makete urbane arhitekture. Zelenila nema. Stanovnici grada jako su odvojeni od prirode. Zbijene višekatnice različitog su, često neprijatnog kolora. Tu je i razlika unutar pojedinih grupa. Čini se da su neka zdanja kvalitetnija, raskošnija, a neka skromnija, pustija, čak oronula. Ovo nas podsjeća na realnost. Nejednakosti u društvu uzrokovale su ogroman jaz između bogatih i siromašnih. Kapitalizam potiče ovu razliku. Srednji sloj je eliminiran. Kapital je posegnuo i za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika zapadnih demokracija. Također i tzv. mladih demokracija, koje su postale područja bjesomučne eksploatacije. Pohlepa je previdjela da kapitalizam time odsijeca vlastitu stabilnost. Mnoštvo ljudi dovedeno je na rub egzistencije, a upornom i bezobzirnom eksploatacijom bit će ih sve više. Divljanje profiterstva ne staje. Ne slušaju se apeli o tome da nije rješenje u ubijanju ili bacanju na koljena prosječnog čovjeka, već u preraspodijeli ostvarenih vrijednosti.

   Raoul Marini: predstavlja neobičan rad. Izveden je hrabrim kombiniranjem postupaka, tehnika i materijala. Raspoznajemo ready made, intervencije na grubom okviru, djelomično napeto platno, sliku na platnu i sofisticirani, otisnuti grafički list. Važni su i zapisi slovnim znakovima koji su ispisani na vidljivom elementu rada – okviru, i to na dva pisma: latinici i ćirilici. Tu nalazimo i naziv rada: „Moje su небо везали žicom“ iz pjesme „Nebo“ Električnog orgazma. Iz drugog zapisa, „Ja jes(t)ću snove umjesto hleba“, također ispisanog kombiniranjem pisama, shvaćamo da je i jezik kombiniran: ijekavski i ekavski.

   Rad nudi nekoliko interpretacija. Najočitija je figura žene čije je tijelo u zraku, izvijeno i u nemogućnosti kretanja. Vidimo trake kojima su joj vezane ruke, tijelo, noge, čak i kosa. Ona nosi djelomično transparentnu opravu, nije sasvim naga. Ispod nje zapažamo upaljene svijeće. Ovaj asortiman asocira neki ritualni postupak ili mučenje. Pokraj opisanog, vezano grubom žicom, zapažamo grafiku koja nudi ideju akta. Ovdje se figura jedva raspoznaje i ne nalazimo nikakva ograničenja, blokade tijela, kao na prethodno opisanom dijelu rada. Ovdje se akt slobodno stapa s pejzažem, izvedenim s više stupnjeva transparentnosti boje, litografijskim postupkom. Ovaj kontrast stanja objekta asocira pitanja slobode i sputanosti, neslobode.

   Autor komentira: „Ta dihotomija jedna je od najčešćih u svijetu umjetnosti, a i općenito u današnjem načinu života – s jedne strane nitko nam ne brani ništa, a s druge strane nemamo mogućnost djelovanja“. Rad i komentar odaju umjetnikovo problematiziranje suvremenosti. Ne možemo preskočiti događanja: cenzura osobnog mišljenja, politički pritisci na grupe i pojedince, nametanje GMO prehrane, forsiranje religijskih dogmi, prisilno nošenje maski, zabrane komunikacija, putovanja, maltretiranje djece i sl. Ne slušaju se apeli o tome da nije rješenje u ubijanju ili bacanju na koljena prosječnog čovjeka, već u preraspodijeli dobiti. Dio nas, nažalost još premali, raspoznaje da su napuci/naredbe najčešće u korist neke povlaštene grupe.

   Jadranka Ostić predstavlja rad „BEZ NAZIVA“, skulpturu manjih dimenzija. Mogli bismo je svrstati i u objekte s obzirom na sastavnice. Umjetnica dovodi u sraz dva elementa – glineni, rukom modelirani oblik od terakote, i metalni industrijski predmet, manja kvaka koja služi za zatvaranje kutija, zasuna, vrata. Terakota kao da je najprije formirana u ploču/plohu da bi zatim uglovi bili zavijeni tvoreći trodimenzionalni oblik. Ovo uvijanje završava tek nakon umetanja metalnog elementa, koji tim činom postaje zarobljen u glinenu formaciju. Ta blokiranost potvrđuje se pečenjem. Glineni dio rada je razigran, nalikuje leptiru zbog krilaca koja iskazuju dinamiku. Djeluje organski, iako iz nekih pozicija izgleda skoro simetrično. Keramički dio ostavljen je u obliku spontanog nastanka, modeliranja i u naturalnom tonu gline nakon pečenja. Metalni dio, tijekom procesa nastanka rada, poprima tamniji ton željeza, koje je obrađeno visokom temperaturom.

   Ova kombinacija artificijelnog predmeta umetnutog, zarobljenog u spontano, organsko oblikovani glineni oblik djeluje začudno. Umjetnica krhkiji materijal nadređuje tvrđem. Jer metal se neće izmijeniti ukoliko se keramički dio rada razbije. Jadranka kao da šalje poruku da priroda/pravda uvijek pobjeđuje. Ovo nas okreće našoj zbunjenosti i nesnalaženju u recentnom vremenu, iako smo čvrsti. Jer krhki, ali ulašteni birokrati, zarobljuju nas na perfidne, ali sada i sasvim otvorene, načine. Sve je više zabrana, tzv. demokratskih (iako neustavnih) odricanja. Veseli da već zapažamo znatni neposluh – kao reakciju na uzurpacije sloboda od strane vladajuće financijske elite i medicinskog klana. U službenim medijima ne nalazimo realne informacije o protestima na ulicama gradova diljem svijeta, ali oni svakim danom postaju sve jači.

   Titranje, vibracije, treperenje formi prisutno je u radu koji potpisuje Ivana Ožetski. Rad naziva „DIHOTOMIJA“,  pojam koji označava podijeljenost neke cjeline na dva jednaka, ali ne preklapajuća djela, često suprotstavljena, odnosi se na opći dojam pri pogledu na diptih pred nama. Intenzitet ovog rada izvedenog drvorezom i otiskivanjem titravog tijeka na papirnatu podlogu poziva nas u transcendentalno. Uvijek iznova bivamo fascinirani jednostavnim pokusima spontanog grupiranja čestica izloženih magnetnom djelovanju ili uočavanjem fraktalnih ponavljanja oblika, usklađenog rasta ili grupiranja živih organizama u prirodi. Očito, sinkronicitet postoji, ali nismo ga svjesni.

   Ovim je radom predstavljen trenutak univerzumskog događanja na putu od reda ka kaosu i/ili obrnuto, ali uvijek aktivno prisutno. Kao da nam umjetnica prenosi doživljaje iz mikrokozmosa. Zapravo, slične se vibracije događaju i u svemirskim prostranstvima, ali ih mi, sa svojim skromnim osjetilima, ne možemo percipirati. Može nam pomoći intuicija, ali i oslonac na kvantnu fiziku, koju aktivna titravost rada dokazuje.

   Umjetnica komentira: „Jedan od poznatih parova u kojima se manifestira dihotomija u čistom obliku je “dobro i zlo”. Glavni problemi koji se pojavljuju pri razmatranju ovog para jesu što je dobro/zlo? Relativnost dobra i zla. Može li biti jedno bez drugog? Boje korištene u diptihu neminovno asociraju na, i danas vrlo aktualan, opis društva iz Stendhalove knjige: društvo u kojem pregaziti drugoga kako bi se pojedinac popeo korak više na društvenoj ljestvici nije neuobičajeno, niti se na to gleda kao na nešto loše; reklo bi se čak da se takvo što smatra znakom spretnosti i vrline jer svaki onaj koji se uspije probiti na društvenoj ljestvici, bez obzira na sredstva, drugima postaje uzor“.

   Tanja Ravlić predstavlja videorad naziva „NATURE FORMS“. Rad je snimak performansa na otvorenom, autorica izjavljuje da se radi o koritu rijeke Cetine. Na ekranu zapažamo vodu – riječni tok, stabla i zelenilo, ispred kojeg je tijelo djelomično obavijeno maramom. Kamera je statična, sva radnja predstavljena je u jednom kadru. Čuje se šum rijeke, vjetra u krošnjama i povremeno ptičji cvrkut. Autorica, performerica, veći dio videorada stoji pasivno s rukama u zraku kojima pridržava veliku crvenu tekstilnu formaciju. Vjetar se nesmetano poigrava tekstilom na sličan način kao i s granama i listovima stabala u pozadini. Nakon prepuštanja vjetru, autorica spušta ruke i dalje pridržavajući rubove tekstila. Vjetar je i dalje aktivan, jedino se vijorenje mijenja u suradnji s akterkom. Prema kraju akcije, autorica mijenja pozicije ruku, prekrivajući se crvenim tekstilom, nudeći vjetru još jednu priliku za igru.

   Zapuhe vjetra, osim zvuka, određuju savijanje grana i oscilacije lišća na način sličan titranju struna u mikrosvijetu. Sličnom uzbibanošću vjetar se poigrava crvenom maramom, tekstilnom podatnom formom, kojoj neprestano mijenja ton i prozirnost. Slično površini vode, ploha tekstila uvija se, gužva, pa opet ravna. Ovisno o napetosti, zgužvanosti, tijekom lepršanja na vjetru, tkanina povremeno obavija dijelove tijela performerice. Materijal katkada postaje djelomično transparentan. Ostali dijelovi, nabori, efemerne površine, mijenjaju tonalitet.

   Pred nama je osobni zapis, svojevrsna mantra, tjelesnog svjedočenja stalnih mijena i stalnog tijeka. On je zamišljen i ostvaren pasivno, bez agresije ili znatne intervencije. Javlja se asocijacija tibetanskih molitvenih zastavica: prizor stoljećima nepromijenjen: mnoštvo zastavica koje vijore na vjetru, prema budističkim odrednicama – za dobrobit svega što živi. Oslobađanje loše energije i prihvaćanje plemenitije, one koja nudi opuštanje u skladu s naravnim. Čini se da prepuštanje tijeku, kojeg ovdje, u glavnoj ulozi, tumači vjetar, a izaziva i vizualizira Tanja Ravlić, rezultira nizom promjena koje su za univerzum neznatne, ali za autoricu i promatrača bitne. Pokazuje se da prepuštanje prirodnom tijeku može rezultirati snažnim dojmom i poukom. Potrebno je bar povremeno osluškivati naturalne vibracije. Dosjetljivošću autorice one su ponuđene svima koji pogledaju ovaj odličan i neambiciozan videorad.

   Dramatičan rad predstavlja Aleksandra Rotar. Ona ga naziva „PROLEGOMENA 2020“. Naziv djeluje upozoravajuće, prijeteće jer prolegomena znači nešto unaprijed rečeno, podsjetnik, prethodna napomena, a brojka iz naziva sugerira dramatično vrijeme. Uz to, na radu nalazimo sijaset situacija koje zahtijevaju podroban pregled.

   Slika/kolaž/print na ceradi obiluje znakovitim detaljima. Tu su pripadnici životinjskog svijeta: skakavci, srne, mačke, sove, golubi, psi. Prisutan je izbor oružja: pištolj, puška-samostrel, meta, luk, strijele, nunčake, štapovi za tuču, nož. Tu je i kuhinjski ribež u nekoliko varijanti ili zagledan s više strana. Negdje u pozadini zapažamo prikaz eksplozije atomske bombe postavljen horizontalno. Negdje između pozadine i prednjeg plana crtački je zapis koji prikazuje (najvjerojatnije) žensku osobu, a izveden je poput krokija, šturim gestualnim crtežom. Jedna je ruka prinesena licu pa se čini da osoba briše suze ili briše ranu na nosu, dok je druga spuštena u krilo ili se pridržava za pod.

   Svi elementi ovog rada su nam znani, ali je začudan izbor ili raspored unutar površine rada. Aleksandrino nacrtano biće, kao glavni stanovnik slike, okruženo je atribucijama u rasponu od benignih, benevolentnih do krajnje burnih. Autorica poseže za prozaičnim elementima koje uklapa u rad pa sve dobiva dramatičnu notu. Ribež za povrće, iz accessoires-a kuhinjskih potrepština, progovara izvjesni feminizam, ali ovo nije glavna odrednica. U ovom kontekstu, ribeži više asociraju na urbane višekatnice kao oznake civilizacije. Svugdje na radu zapažamo okrugle mete, ciljeve gađanja oružjem, što je u neskladu s mačkama, zečevima, srnama ili pak golubovima koji nose ideju mira i slobode.

   Autorica ovim radom kao da vizionarski predmnijeva budućnost. Ona nije zadovoljna stanjem zapadne civilizacije koja se, izgleda, odlučila na samoubojstvo. Ili, možda „samo“ na prorjeđivanje stanovnika Plavog planeta. Umjetnica nudi dramatičnu projekciju recentnog stanja košmara i izgledne budućnosti. Bilo bi dobro da percipiramo situaciju i promislimo ovu upozoravajuću slikovnu poruku.

   Zanimljivim diptihom predstavlja se Darija Stipanić. Njeni slikarski radovi izvedeni su kombiniranim tehnikama, akrilom, crtežom olovkom i voskom. Pripadaju umjetničinu ciklusu „Crno–bijeli svijet“. Ona ih, svakog posebno, naziva znakovitim imenima: „NEDOSTATAN“ i „NEODGOVARAJUĆI“. U oba autoričina komentara o radovima na prvo mjesto postavljeno je pitanje birokracije. Birokracija je termin koji označava vladavinu administrativnog osoblja u uredima državne uprave, ali i drugih organizacija. Danas se riječi birokracija (administracija) često koriste u pogrdnom smislu kao sinonim za neefikasnu javnu upravu te lošeg, sporog i nemotiviranog činovnika.

   Na radovima zapažamo znakove: na jednom nalazimo strelice, a na drugom točke. Oba možemo svrstati u administrativni, birokratski asortiman. Tim se znakovima pridružuje još zapisa slovnim znakovima koji označuju formatiranje kompjuterskih dokumenata. Radovi očito predstavljaju kritiku mašinerije administrativnog sustava države. Pojedinac, klijent, biva maltretiran prikupljanjem potvrda za drugu potvrdu. Svi smo zamoreni „šetanjem“ iz ureda u ured, u pokušaju ishođenja bilo kakvih zahtjeva koje, opet ukrug, traži ta ista administracija.

   U birokratski način djelovanja svrstalo se mnoštvo medija, novinari i urednici. Svi oblici vlasti država osnivaju, prisiljavaju ili kupuju vlastitu medijsku birokraciju koja poslušno plasira željene oblike informacija. Svjedočimo tome i u ovo vrijeme prisila, cenzura, neuvjerljivih stožera koje mediji opslužuju izmišljotinama, poluistinama ili podobnim/poslušnim konstrukcijama. Kontrola i zabrane postaju svakodnevica i u tzv. demokraciji. Proteste građana na ulicama gradova diljem svijeta ne prikazuju državni mediji, zvani javni servisi. Unatoč zabranama i ometanju mrežnih signala, još se uspije probiti neka realna informacija.

  Djelatnici, birokrati, zasigurno vide šupljine i laži ali, kao i policajci na cesti koji maltretiraju prolaznike radi nametnutog pravila o nošenju maski, šute i poslušno izvršavaju naredbe. I oni su na neki način ucijenjeni statusom i poslom. No, nadamo se da će državne birokracije i represivni aparat jednom progledati i pridružiti se ljudima na cesti. Pretjerana birokratizacija društva stavlja pravila iznad čovjeka i uglavnom se odnosi prema njemu kao prema objektu. Autorica decentno i ciljano, na likovno zanimljiv način, iskazuje vizualne komentare stanja.

   Goranka Supin svom radu daje znakovit naslov: „GDJE JE NESTAO ČOVJEK“. Zaista, u ovo vrijeme restrikcija, prikrivanja istine i manipulacije informacijama, i sami dvojimo pitanjem iz naslova ovog rada. Na planu vizualizacije problema umjetnica odlično, na vrlo jednostavan način, ali bez patetike, predstavlja stanje. Postiže to akrilnim bojama kojima otiskuje horizontalne nizove stiliziranog ljudskog oblika. Većina nizova je isprekidana, ili mijenjanjem tonaliteta – crno i bijelo, ili izostavljanjem figure. Tako su nizovi prekidani prazninama. Također, primjećujemo da je dio likova otisnut punom bojom i u cijelosti, dok su neki djelomični, zamrljanih silueta ili samo ocrtani.

   Rad možemo usporediti s našim osobnim iskustvima. Kao u životu, neke se osobe gube, nestaju, neke su mračne, neke svijetle, a neke su zasjenjene. Prevladavajuća količina tamnih figura može označavati stanje: negativnu strukturu koristoljubivih poslušnika, prosječne većine. Nešto su rjeđe sasvim bijele, koje možemo percipirati kao osobe pozitivnih osobina. Zanimljivo i provokativno je pojašnjenje umjetnice koja, kao autorski komentar svog rada, navodi stihove Gorana Bareta i Plaćenika: „Kakva je to istina / Kad s druge strane je laž / Izvrnute vrijednosti // Strah, samo strah / Neostvareni snovi / Radiš ono što ne voliš // Gdje je put ka sreći…“.

   Ivana Škvorčević predstavlja rad naziva „MENTAL SPACE 2020“. Pred nama, ili oko nas, je zvučna instalacija. Autorica kaže da, „svojim kretanjem, svakog dana stvaraš novi prostor u sebi i oko sebe“. Nakon ove izjave, ona dalje govori, mami, navodi na kretanje sa zadacima (puzanje, stajanje, čučanje, ustajanje, širenje ruku, oslanjanje na zid, doticanje zidova, koračanje unazad, sjedanje na klupu, hodanje…). Pred kraj ove svojevrsne verbalizacije prostora, ona naviješta izlazak te nas u konačnici oslobađa obveza. Time propituje pojam (naše) prisutnosti, doživljaja. Umjetnica nudi izlaženje, ali i mogući nastavak bivanja u njenom, a sada moguće i našem, imaginarnom prostoru. Čini se da ona zapravo traži prisutnost.

    Izgovorenim tekstom strukturirana je praznina. Ponuda je: pretvaranje praznine u mjesto određeno individualnim koracima. Sugestije govore o umjetničinom mogućem apstraktnom, ali željenom mjestu u koje nas poziva. Na temelju njenih sugestija možemo doživjeti, možda čak i vizualizirati, lokaciju. Ona nam nije nametnuta agresivno i uporno kako to čine dirigirani mediji, već nas umjetnica motivira da prostor sami oblikujemo u svojim mislima. Jer i iluzija je energija čiji tijek i mijena vibriraju oko nas i u nama. Iluziju možemo doživljavati shodno intuiciji, trenutnom stanju ili stupnju spoznaje jer i mi smo dio tijeka, pokretači, ali ujedno i sudionici mijene. 

  Umjetnica performativnom verbalizacijom, tekstom koji izgovara, okuplja apstraktni prostor do trenutka/gabarita dokle se čuje njen glas. Ukoliko ostanemo u dometu njenog glasa, zašli smo u njen prostor. Bez obzira na to vodi li nas autorica ukrug ili po linijskoj trasi, upućuje nas na osvješćivanje prostora na fizički način. Ona nudi radnju u apstraktnom prostoru, čime utječe na stanje slušača. Navodi nas da oblikujemo neko svoje moguće okruženje. Naravno, trebao bi to biti prostor bez nelagoda, prisila. Prostor u kojem bismo se osjećali svoji i mirni.

   Bilježenje momenata mijene stanja lokacije u tijeku vremena tematska je okosnica rada Mirjane Tomašević Dančević. Radi se o diptihu, dvije fotografije s iste pozicije koje su izvedene s vremenskim odmakom. Autorica u naslovu pojašnjava situaciju, a u podnaslovu ovlaš definira doživljaj prostora: „POGLED S ČETVRTOG KATA/trokuti, elipse, pravokuti“.

   Pred promatračem je svjedočanstvo promjena. Predstavljene su dvije fotografije bez naznaka artificijelne dorade ili iskazane ambicioznosti kadriranja. Zabilježena su dva sasvim obična, svakodnevna pogleda. No, autorica zapaža promjene. One su osvjedočene mijenom koja se opetuje u prirodi, u kojoj se, prema ciklusima, mijenjaju oblici rasta. Kadrovi pred nama nude ideju geometrijskih oblika, ali ih ne naglašavaju ili izdvajaju. Oni su jednostavno tu, a autorica ih zapaža i spominje. No oni ne nude dramatiku. Priča se događa kad se pojavljuje šetač sa psom. On u ovom vremenu predstavlja ostatke slobode jer se smije kretati, ali ne radi sebe, već radi potreba kućnog ljubimca. Zaista je demokracija spala na niske grane.

   Autorica kaže: „Vodim Dnevnik pogleda s četvrtoga kata“. Čini se da je njen senzibilitet i prije nudio slična kontinuirana zapažanja mijena u okruženju. Izdvajanje baš ovih fotografija inicirano je recentnim okolnostima. U komentaru spominje situaciju vezanu za prisile zatvaranja i nekomuniciranja nametnutih zbog neotkrivenog, nevidljivog neprijatelja. Moguće je da je spoznaja besmislenosti ovih naredbi i uzurpacija sloboda nagone na podrobnije zagledanje okruženja. Ove socijalne blokade, nemogućnosti kretanja i mišljenja (cenzure u mrežnom prostoru i medijima), uzrokuju bespomoćnost i indignaciju kod mnogih stanovnika Plavog planeta.

   Zanimljiv konceptualni rad predstavlja Andrija Večenaj. Njegove radove možemo doživjeti kao diptih, ali ih autor plasira kao dvije samostalne cjeline. Naziva ih „KEFA I.“  i „KEFA II.“ Ponuđeni rezultati procesa vizualiziranja nude više značenja. Jedna od prvih asocijacija je zanimljivo dizajnirana građanska vaza s trajnim suhim biljem. No, moramo se pažljivije posvetiti radu. Premise i porijeklo oblika odvode nas do neuobičajenog, ali odličnog zapažanja autora. On uzima unutarnju, osnovnu ambalažu u kojoj dobivamo raznolike, najčešće tehničke predmete. Ona nikad nije ukrašena, svedena je isključivo na funkciju čuvanja predmeta od tumbanja prilikom transporta i plasmana. Za razliku od unutrašnjosti, komercijalna dekoracija naglašena je na vanjskom pakiranju koje potrošač, kupac, vidi. Ono je uvijek dizajnirano bombastično, marketinški šareno, zavodnički primamljivo. No umjetnika intrigira hladno, proračunato, funkcionalno oblikovanje. Uzima otisak takvog predmeta pa u njega, ili direktno u originalne predmete, ulijeva gipsanu smjesu. Nakon vezivanja, stvrdnjavanja gipsa, odstranjuje ambalažu od koje su preuzeti oblici. Autor komentira: “Tim činom trivijalan oblik ambalaže pretvara u unikat, stavlja ga u prvi plan, u izložbeni prostor i uzdiže iznad primarnog industrijskog proizvoda koji je štitio“.

   U nastavku realizacije objekata/skulptura umjetnik u dobiveni odljev aplicira prirodne grančice sirka. Zanimljivo je da umjetnik, na rubu cinizma, promišljeno bira prirodnu aplikaciju na izliveni predmet. Biljka sirak, od kojeg se izrađuju metle, unosi humorne asocijacije. Autor ovime spaja odbačenu ambalažu sofisticiranih predmeta i neznatnu, jeftinu, biljku. Estetika oba elementa, jeftine unutarnje ambalaže i metle, zanemarena je i u potpunosti oblikovana unutar funkcionalnih gabarita. U konačnici, puni volumen gipsanog oblika (ambalaže) u skladu je s nitima, linijama biljnog porijekla. Umjetnikov postupak rezultira odličnim, provokativnim, višeslojnim radom.

   Propitivanje plohe i tijela, dvo i/ili trodimenzionalnosti, okosnica je radova koje potpisuje Roberta Vilić. Ona ih naziva „OBJEKT II.“ i „OBJEKT III.“, a u realizaciji koristi slikarski, crtački postupak uz kolažiranje otisnutim slovnim znacima. Iako prevladavaju plohe, na njima nalazimo decentne prodore u prostor. Autorica najprije plošne podloge radova, prekriva crnim akrilom. Na njemu nalazimo tragove poteza kistom te slojevanje, koje rezultira nejednakim zacrnjenjima. Na tu površinu kredom su ucrtani oblici kvadrata. Na jednom radu pri sredini, a na drugom blizu donjeg ruba, aplicirani su manji listovi bijelog papira na kojima zapažamo otisnuto slovo „O“. Papiri su pričvršćeni samo jednim bridom pa izlaze iz plohe rada prodirući u prostor.

    Ove dvije prostorne slike iskazuju promjenjivost materijala i dojma. Papir je podložan izmjenama stanja. Od napisanog teksta na njemu pa do podložnosti kaširanju i modeliranju. I jednu i drugu podatnost papira svjedoči njegov prodor u prostor koji od slike čini objekt. Dojam, percepciju, može zavarati udaljenost od rada te iščitavanje slovnog oblika. On može biti i nula i slovo „O“. Autorica određuje da se radi o slovu i komentira: “U ovome istraživanju pokušala sam problematizirati pojam objekta. Je li primarni objekt podloga/papir sa svojom prostornom dimenzijom ili crtež na tom istom papiru koji predočuje objekt? Intervencija unutar slike kolažom postaje objekt unutar samog objekta, oblikovan papirom“.

   Ovi radovi, osim propitivanja plošnosti i prostornosti, navode na pitanje je li ovo apstrakcija ili figuracija. Iluzija kvadrata, kao i jasan oblik slova, pripadaju kategoriji prepoznatljivog. Ostajemo negdje na polovici definicije. Možemo zaključiti da je ovaj rad/ovi odlična autorska vizualizacija postavljenih pitanja.

   Na temu ovog projekta, Roberta Weissman Nagy odgovara radom naziva „GO WITH THE FLOW“, izvedenim digitalnim načinom. Scena pred nama oscilira između akcije i pasivnosti. Boje su izuzete, ali kompjuterska grafika obiluje tonovima koji nude intenzivna događanja na površini rada. Rad je podijeljen na dva plana. U pozadini nalazimo umjerene tonove bez naglih previranja. Neki segmenti ukazuju na moguće izviranje prednjeg plana iz zadnjeg pa je sugerirano kretanje. Prednji elementi su oblikovno znatno živahniji, kao da titraju unutar formi. Čini se kao da su nakupine formirane kao tri oblikovne figure. One se međusobno nadovezuju ili, bolje reći, prelijevaju iz jedne u drugu. Razlijevanje oblika artikulirano je stupnjevima zatamnjenja i graničnim područjima gdje završavaju. Teško je ustanoviti začetak akcije. Sve figure s donje strane izlaze iz kadra. Slijeva na desno oblici rastu da bi desni oblik gore i desno izašao iz scene. Kompozicija je ipak stabilna. Rad djeluje kao isječak koji se može nastavljati dok god ideja i kreativna energija umjetnice to žele.

   Kompoziciju možemo doživjeti i kao faze mutiranja bića u nekom odnosu. Posebno u recentnom okruženju gdje nas na silu bombardiraju mikro bićima, tkivima, smrtima, biomehanikom i sličnim domenama. Ipak, čini se da je na radu asociran neki mikrokozmos, rezultati eksperimenta u laboratoriju, mali djelići tkiva. Stječe se dojam crno-bijele fotografije isječka zemljopisne karte, snimka iz velike visine zamagljenog oblacima. Ali moramo se riješiti pokušaja da figurativno čitamo ovaj rad.

   Ovo je kompjuterska grafika apstraktnih karakteristika. Čini se da iskazuje umjetničinu situaciju, njeno intimno promišljanje situacije. Kako u naslovu nalazimo ideju neke pritajenosti, tako možemo pretpostaviti da je autorica, promišljajući i izvodeći ovaj rad možda slušala Beethovenov „Violinski koncert“. Oblici, tonovi, strukture, tamno, svijetlo, umrljano, linije, uslojeni su u formatu likovnog rada. U glazbi se stavci, tonovi, akordi, solo dionice prelijevaju i traju, teku, jer za zvučni doživljaj potrebno je vrijeme. Na vizualnom radu, koji vidimo u trenutku, kao da je tijek trajanja cijelog koncerta, simfonije, formatiran u oblik.

   Iniciranje i bilježenje instinktivnim činjenjem izazvanog tijeka i mijene kao likovnu informaciju, artističko djelo, nudi Andrej Zbašnik. Rad naziva deskriptivno „INTUITIVNO-ENERGETSKA ANATOMIJA PROSTORA – PETLJA 1.“. Pred nama je rad formata A4 bogat rezultatima aktiviteta. Kao tehnike iskaza, umjetnik koristi crtež i kolaž. Zapažamo slojevanje, tri plana. U pozadini je „črčkanje“ različitim kemijskim olovkama, sve su u plavim tonovima. Na ovu podlogu autor intervenira ljepljivom trakom, grubo paranom na krajevima. Ona je tonirana i djelomično transparentna pa se, kroz ovaj svojevrsni okvir, nazire crtež podloge. Na sve ovo, preko cijelog formata, ali ne izlazeći iz njega, umjetnik uvodi kontrolirane gestualne poteze flomasterima u plavoj, crvenoj i crnoj boji. Njihov raster znatno je rjeđi od intenzivnih tragova kemijskom u donjem sloju. Iako ponegdje spontani, oni sačinjavaju organiziraniju rešetku prateći ritam, tok samoljepljive trake. 

   Linije koje, prateći format, kružno opisuju područje intenzivnog crtkanja, uvode ideju magnetskog polja kružne petlje, što autor spominje u naslovu. No on ne ilustrira elektromagnetski eksperiment, već do asocijativnog vizualnog zapisa dolazi spontanim činjenjem. Umjetnik komentira: „Petlja je jedan način formiranja i ukalupljivanja strujanja energetskih frekvencija i kao takva ona predstavlja tijek i mijenu sa zadanom predispozicijom… Smatram da se suvremeni prostor u svim svojim dimenzijama i pojmovnim institucionaliziranjima, eksponencijalno širi i percipira unutar spektra raznih informacijskih kodova koji su sami po sebi konstantno u mijeni i tijeku. Prostor je i intuitivan, energetski, metafizički i racionalan, fizički. Ovim radom i pristupom izražavam prostornu petlju, intuitivno-energetsku anatomiju prostora, kao permanentni proces mijene i tijeka unutar apstraktnog likovnog idioma“.

   Stalni tijek i kontinuirana mijena, kao pojmovi spoznaje, tematski su okvir likovnog projekta. Ovaj rad korelira sa znanstvenim spoznajama, no Andrej Zbašnik dolazi do ovog vizualnog rezultata kroz instinktivno činjenje.

   Radove manjeg formata predstavlja Breza Žižović. Na njima nalazimo uvodnjene tonove boja, linije, površine… Autorica nas navodi ka čitanju: “Tijek i mijena likovnog jezika; od točke do crte; od crno-bijelog do boje; od svijetlog ka tamnom.“. Postaje jasno da tijek i mijenu iskazuje likovnim sredstvima u tehnici akvarela. Iako su formati mali, na njima ipak nalazimo gestualne zapise. Oni jesu kontrolirani, ali se umjetnica potrudila minucioznim uvođenjima kolora dramatizirati situacije. Tako je asocirano kružno kretanje, presretano zastojima nakupinama boja, linijama, mrljama. Unutar i izvan krugova također nalazimo slikarske intervencije s već opisanim načinima i rezultatima. Ovdje je korištena i rasterirana površina podloge. Svime time postignuta je dimenzionalnost i aktivitet iskazanog.

   U naslovu rada „I BI BITI“ umjetnica se poigrava riječima koje nose uvriježena značenja: „i bi“, koje se pojavljuje u religijskim, dogmatskim spisima, kao posljedica odluke u Knjizi postanka: „I bi svjetlost“. Drugi glagolski oblik „biti“ najpoznatiji je iz Hamletova monologa. Iskaz „biti ili ne biti“ ukazuje na vječno pitanje je li bolje živjeti i suočavati se s problemima ili ih se osloboditi umiranjem. Ova dilema provlači se kroz cijelu povijest čovječanstva. Umjetnica spajanjem ove dvije fraze ipak afirmira život, iako se on događa u svojevrsnom kruženju, ali uvijek kao tok, tijek, i uvijek uz promjene, mijene. Vratimo li se radovima, u slobodnoj interpretaciji može se kazati da je osnovnim, skromnim likovnim sredstvima iniciran dojam koji može, uz opće postulate tijeka i mijene, označavati nastajanje, rast, razvoj. Time se percepcija radova može proširiti s viđenja i doživljavanja ka promišljanju.

Impressum:

Naslovnica/plakat: foto: Miranda Legović, oblikovanje: Iva Gašparić
Postav izložbe: Eugen Borkovsky
Lektura: Doris Pandžić, Nina Bašić
Fotografije: autori, Eugen Borkovsky, Nina Bašić
Organizacija/koordinacija: HDLU Istre; Milan Marin, predsjednik; Nina Bašić, tajnica