Smatram da nam je u životu važan i humor i emocije
Rodom Slavonac sa zagrebačkom višedesetljetnom adresom i svjetskim prebivalištima jer gotovo da nema zemlje na našoj okrugloj žalosno-smiješnoj lopti u kojoj mu nisu igrane predstave. Profesionalan pisac Miro Gavran odmah je otvoreno i jednostavno za portal Akademija Art progovorio o svojem stvaralaštvu kao i o slobodnom vremenu, ali i o životnim vrijednostima do kojih najviše drži. Profesionalna biografija mu je podugačka i ne bi sve stalo u par redaka, ali ipak iz poštovanja prema najizvođenijem suvremenom piscu u Hrvata donosimo neke faktografske podatke: Vjerojatno je jedini živući dramatičar u svijetu kome su u čak pet zemlja organizirali kazališni festival njemu posvećen, na kome se izvode predstave nastale isključivo prema njegovim dramama i komedijama, a koji je pod nazivom GavranFest djelovao u Slovačkoj u Trnavi od 2003. do 2009., potom se 2013. održao u Poljskoj u Krakovu, od 2016. djeluje u Češkoj u Pragu, 2019. se održao u Njemačkoj u Augsburgu, a 2020. u Srbiji u Beogradu.
Gordana Igrec
Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu .
Debitirao je 1983. godine s dramom KREONTOVA ANTIGONA u Dramskom kazalištu GAVELLA u Zagrebu u kojoj je na umjetnički snažan način progovorio o političkoj manipulaciji. Tri godine potom dramom NOĆ BOGOVA tematizira odnos umjetnika i vlasti u totalitarnom sistemu. Potom piše ciklus drama u kojima najvažnijom temom postaju muško-ženski odnosi. Kreirao je velik broj kompleksnih ženskih likova. Njegove junakinje su istodobno i snažne i emocionalne. Do sada je napisao pedeset kazališnih tekstova: KAD UMIRE GLUMAC, SVE O ŽENAMA, SVE O MUŠKARCIMA, LJUBAVI GEORGEA WASHINGTONA, ČEHOV JE TOLSTOJU REKAO ZBOGOM, KAKO UBITI PREDSJEDNIKA, SHAKESPEARE I ELIZABETA, ZABORAVI HOLLYWOOD, ZABRANJENO SMIJANJE, TAJNA GRETE GARBO, VESELI ČETVEROKUT, TRAŽI SE NOVI SUPRUG, PARALELNI SVJETOVI, NORA DANAS, HOTEL BABILON, NAJLUĐA PREDSTAVA NA SVIJETU, MUŽ MOJE ŽENE, PACIJENT DOKTORA FREUDA, PAROVI, OTELO SA SUSKA, LUTKA, SLADOLED, PIVO, KUĆA IZ SNOVA, SVAKI TVOJ ROĐENDAN, SAVRŠENI PARTNER…
Premijerno je igran diljem svijeta: Rotterdam, Washington, Moskva, Rio de Janeiro, Pariz, Buenos Aires, Waterford, New York, Mumbai, Bratislava, Prag, Ljubljana, Sarajevo, Krakov, Beograd, Budimpešta, Los Angeles, Podgorica, Sao Paolo, Atena, Augsburg, Beč, Sofija, Riga, Vilnius, Antverpen, Tirana, Priština, Hyderabad, Rim, Maribor, Novi Sad, Mostar, Brno, Trnava, Bautzen, Zagreb, Varšava, Sao Paolo, Bangalore, Bukurešt, Novosibirsk,Tallinn, Beč, Tel Aviv, Sydney, Salzburg…
Objavio je deset romana: ZABORAVLJENI SIN, KAKO SMO LOMILI NOGE, KLARA, MARGITA ILI PUTOVANJE U PROŠLI ŽIVOT, JUDITA, KRSTITELJ, PONCIJE PILAT, JEDINI SVJEDOK LJEPOTE , KAFKIN PRIJATELJ i NEKOLIKO PTICA I JEDNO NEBO. Objavio je dvije zbirke kratkih priča MALI NEOBIČNI LJUDI i PRIČE O SAMOĆI te jednu pjesničku zbirku pod nazivom PJESME.
U ranim proznim tekstovima opisuje život u hrvatskoj provinciji, oslikavajući male ljude, svojevrsne antijunake, koji zadržavaju pozitivan odnos prema životu, čak i kada se suoče s nepravdom i s velikim teškoćama, što se najbolje ogleda u romanu ZABORAVLJENI SIN iz 1989.godine, čiji je glavni junak dvadesetogodišnji mladić s poteškoćama u razvoju.
Kao četrdesetogodišnjak počinje ispisivati psihološko-egzistencijalne romane insipirirane Biblijom na način da biblijske junake približava senzibilitetu suvremenih čitatelja, tako da ga rado čitaju i vjernici i ateisti, pronalazeći u tim romanima univerzalne humane poruke.
Njegove knjige se objavaljuju na svim krajevima svijeta: Peking, Beč, Petrograd, Oslo, Istambul, Pariz, Prag, Bratislava, Sofija, Santiago de Chile, Ljubljana, Skoplje, Amsterdam, Priština, Tirana, Tokio…
Miro Gavran je s puno emocija i humora napisao deset knjiga za djecu i mlade: SVAŠTA U MOJOJ GLAVI, KAKO JE TATA OSVOJIO MAMU, ZALJUBLJEN DO UŠIJU, SRETNI DANI, OPROŠTAJNO PISMO, IGROKAZI S GLAVOM I REPOM, POKUŠAJ ZABORAVITI, IGROKAZI ZA DJECU, PROFESORICA IZ SNOVA i LJETO ZA PAMĆENJE.
Gavran je dobio tridesetak književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, a među njima i Nagradu CENTRAL EUROPEAN TIME 1999. koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus u Budimpešti u Mađarskoj te Nagradu EUROPSKI KRUG 2003. za afirmaciju europskih vrijednosti u svojim tekstovima.
Dvostruki je dobitnik Nagrade Večernjeg lista za kratku priču, a za tekstove „Moj dobri otac“ i „Spašavanje medvjeda“.
Usto je četverostruki dobitnik Nagrada za dramsko djelo “Marin Držić” Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove Kad umire glumac, Zabranjeno smijanje, Nora danas i Najluđa predstava na svijetu.
Za roman „Kafkin prijatelj“ dobio je 2012. godine Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Roman „Zaboravljeni sin“ uvršten mu je 2002. godine na IBBY HONOUR LIST u Bazelu u Švicarskoj, dok je za roman „Profesorica iz snova“ dobio 2007.godine SPECIJALNU NAGRADU na Međunarodnom festivalu književnosti za mlade u Sofiji u Bugarskoj.
Za knjigu za djecu „Svašta u mojoj glavi“ dobio je Nagradu „Ivana Brlić Mažuranić“, a za „Sretne dane“ i za „Ljeto za pamćenje“ dobio je dvaput Nagradu „Mato Lovrak“.
Napisao je i scenarije za televizijske filmove Djed i baka se rastaju i Zabranjeno smijanje.
U Vilniusu, u Litvi, prema njegovoj komediji „Papučari“ snimljen je 20013. film „Kako ukrasti ženu“ na litavskom jeziku .
Gavran je napisao i tri libreta za mjuzikle: „Pacijenti“, „Byron“ i „Veli Jože“ te jedan za operu: „Kraljevi i konjušari“.
Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu.
Radio je kao dramaturg i kazališni ravnatelj Teatra ITD. Od siječnja 1993.godine živi i radi kao profesionalni pisac. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo se proučava na brojnim sveučilištima diljem svijeta.
Jedan je od rijetkih europskih dramatičara koji je imao premijeru svoje drame u najznačajnijem američkom kazališnom centru „EUGENE O’NEILL THEATER CENTERU“ u Waterfordu 1999. godine, a riječ je o drami „Kraljevi i konjušari“ .
U veljači 2005. godine sarajevska sveučilišna profesorica Gordana Muzaferija objavila je monografsku knjigu Kazališne igre Mire Gavrana u kojoj je na tri stotine stranica analizirala trideset četiri Gavranova teksta pisana za kazalište.
U proljeće 2007. godine njemačka izdavačka kuća ANTON HIERSEMANN STUTTGART iz Stuttgarta koja proteklih šezdesetak godina u suradnji sa Institutom za kazališne studije Sveučilišta u Beču, svake treće godine objavljuje izbor najboljih svjetskih dramatičara, uvrstila je čak tri Gavranova teksta u svoj izbor, a riječ je o dramama Kreontova Antigona, Ljubavi Georgea Washingtona i Noć bogova.
Godine 2013. Miro Gavran je proglašen počasnim gradjaninom Malog Lošinja. U tome gradu se od 2014. svakoga ljeta održavaju DANI TEATRA GAVRAN U MALOME LOŠINJU.
U travnju 2014. godine Miro Gavran je izabran za člana Ruske akademije književnosti u Moskvi, dok je u svibnju iste godine izabran za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U studenome 2016. godine Gavran je postao članom Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, čije je sjedište u bugarskom gradu Varna.
Godine 1996. od predsjednika Republike Hrvatske dobiva ORDEN REDA DANICE HRVATSKE S LIKOM MARKA MARULIĆA, godine 2001. osnovan je Fan Club „Miro Gavran“ u Novoj Gradiški.
Bio je hrvatski je kandidat za Nagradu ANDERSEN za 2016.godinu, najznačajniju svjetsku nagradu za dječju književnost. U siječnju 2016. godine dobio je SREBRENU MEDALJU Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Slovačke za dugogodišnje djelovanje na području slovačko-hrvatske kazališne i književne suradnje, dok je u kolovozu iste godine dobio ORDEN KNEZA BRANIMIRA S OGRLICOM od predsjednice Republike Hrvatske za zasluge u promicanju ugleda hrvatske književnosti u domovini i svijetu. U studenome 2017. Hrvatski kulturni klub iz Zagreba dodjelio mu je GODIŠNJU NAGRADU ZA PROMICANJE HRVATSKE KULTURE U SVIJETU, dok je u prosincu iste godine dobio u Beču prestižnu europsku nagradu „Dr. Alois Mock Europa Preis“. U ožujku 2018. godine dobio je ZLATNI ORDEN ZA ZASLUGE U REPUBLICI AUSTRIJI od predsjednka Republike Austrije.
U rujnu 2018.godine Academia Cravatica iz Zagreba imenovala je Miru Gavrana prvim hrvatskim veleposlanikom kravate.
Od 2015. godine održava se svake jeseni u Novoj Gradiški književno-kazališna manifestacija LET S GAVRANOM, a prve godine je upriličen i medjunarodni simpozij MIRO GAVRAN – PROZNI I KAZALIŠNI PISAC te je godinu potom objavljen istoimeni zbornik s tekstovima šesnaest autora iz četiri zemlje. Godine 2019. Miro Gavran je proglašen počasnim građaninom Nove Gradiške.
U proljeće 2019. godine u Mostaru u Bosni i Hercegovini održani su „Dani Mire Gavrana u Mostaru“.
Od svoje dvadesete godine živi u Zagrebu. Oženjen je glumicom Mladenom Gavran, s kojom je 2002. godine osnovao Teatar GAVRAN. Njihov sin Jakov je glumac.
Nakon ovog profesionalnog upoznavanja najbolje je uz šalicu kave ili čaja zaviriti u svijet Mire Gavrana. Uđite, ulaz je slobodan.
Sa svojim pričama o samoći, Miro Gavran / snimio: Grgur Žučko
Nema književnog žanra u kojem se niste uspješno okušali. Kako Vam to polazi za rukom?
Podjednako volim romane i kratke priče, kazališne drame i komedije, mjuzikle, filmove, knjige za djecu, pa čak i poeziju. Jednostavno rečeno: pišem ono u čemu umišljam, da bih mogao uživati kao čitatelj ili kao gledatelj. To što sam mijenjao rodove i žanrove, pomoglo mi je da nikada ne dodirnem zasićenje u pisanju.
Kako gradite te prelaze od fine, tankoćutnosti do odličnog humora?
Smatram da nam je u životu važan i humor i emocije. Naš život je satkan i od dramatičnih i od duhovitih i od sjetnih trenutaka. Pišući nastojim ono što sam zapazio u stvarnosti kao bogatstvo našega života prenjeti na papir. Unatoč dobroj pripremi koju poduzimam prije pisanja svakog svog teksta, ono najvažnije u procesu pisanja, događa se mimo plana, intuitivno, tako da to nakon što biva napisano, ne umijem više ni ponoviti ni objasniti kako sam došao do toga.
Kada ste postali svjestan da želite biti pisac u životu?
Kada sam imao šesnaest godina. Završio sam prvi razred srednje škole i tog ljeta bio sam u nekom specijalnom raspoloženju… pojavile su mi se ideje za kratke priče, uzeo sam jednu veću bilježnicu i u nekih mjesec dana ispisao pet ili šest priča. Osjetio sam radost kreiranja, radost u pripovjedanju… i kako je tada počelo, evo, nikako da prođe ta „bolest“ , već više od četrdeset godina. Još uvijek uživam u pisanju kao kada sam bio srednjoškolac ili student.
Koja Vam je Vaša knjiga najdraža?
Najteže pitanje… prvi roman mi je bio „Zaboravljeni sin“, a zadnji „Nekoliko ptica i jedno nebo“… pisac je najviše vezan uz prvi i uz zadnji roman… ali između ta dva romana je i moja „Judita“ i „Krstitelj“ i „Kafkin prijatelj“… Neka moji čitatelji kažu koji im je od tih romana najdraži.
Odakle crpite toliku inspiraciju?
Iz svakodnevnog života i iz mašte. A najčešće se te dvije stvari isprepletu…, a ponekad se poduhvatim i biografija i povijesnih događaja koje poželim preoblikovati u svoje priče.
Što Vam znači da ste najizvođeniji suvremeni hrvatski pisac?
Za dramskog pisca je jako važno da njegova djela dopru do scene i da ih on može vidjeti u interpretaciji dobrih glumaca. To je iznimno poticajno… neki talentirani dramatičari odustali su od pisanja za teatar samo zato što su predugo čekali da vide svoje tekstove na sceni. Ja sam imao tu sreću da sam sa dvadeset i dvije godine debitirao u profesionalnom teatru i da su me prije tridesete godine već zaigrali i neki inozemni teatri… praktički sam premijerno izvođen na svim kontinentima.
Kako doživljavate uspjeh svojih djela u Europi i svijetu?
Tome se radujem iz više razloga: radujem se jer glumci i publika u mojim pričama otkrivaju svoje svjetove, radujem se jer se time afirmira i hrvatska kultura, a radujem se i iz jednog prozaičnog razloga: naime to mi omogućuje da od toga živim i da se mogu posvetiti novim tekstovima.
Što strana publika pronalazi u njima, prema Vašem mišljenju?
Isto ono što i hrvatska publika: čvrste priče, jasne karaktere, humor, emociju, brze dijaloge… nadam se i uvjerljiv prikaz naše svakodnevnice.
Kako se uskađujete sa sinom Jakovom i suprugom Mladenom koji igraju vaša djela?
Imamo sličan pogled na umjetnost, tako da se s lakoćom usklađujemo kada se zateknemo u poslu na istoj predstavi.
Što je teže pisati humoristična djela ili drame? Napisali ste i zbirku poezije. Što je za Vas poezija?
I kod drame i kod komedije autor mora osmisliti fabulu, likove, primjeniti prikladne dijaloge. Tu ne bih pravio razliku u težini pisanja. A poeziji sam, na žalost, najmanje vremena posvetio, tako da sam objavio samo jednu zbirku pjesama u kojoj sam odabrao nekih stotinjak pjesama nastalih u tri i pol desetljeća. Poezija je najzgusnutiji književni način izražavanja naših najtananijih osjećanja.
Kako punite baterije? Kako se odmarate?
Šetnje, plivanje, čitanje, druženje s prijateljima i s obitelji, pa čak i putovanja koja me u pravilu zamore, ali na neki posredan način pripreme za pisanje.
Što nam novoga spremate?
Upravo radim na komediji „Na kavici u podne“ to je priča o majci i sinu… režiram je sam, a u njoj glume moja supruga Mladena i sin Jakov, dakle u pitanju je 100% obiteljski proizvod. S premijerom ćemo izići čim se ova pandemija utihne… A ljetos sam počeo raditi i zabilješke za novi roman čiji će naziv biti „Portret duše“. Nadam se napisati ga do završetka 2021. godine, ali u tom poslu su prognoze nezahvalne, naime neke tekstove sam jako dugo pisao, a neke jako brzo.
Do kada ćete pisati?
Dok me to veseli. Ni dana duže, ni dana kraće.
Koja Vam je maksima u životu?
Ne čini drugome što ne želiš da drugi tebi čini .
Do kojih vrijednosti držite najviše u životu?
Ljubav, poštenje, prijateljstvo, pouzdanost, upornost… volim tihe, nenasilne ljude, sklone humoru, koji svoja mišljenja ne naturaju drugima… volim ljude intelektualno radoznale, ljude dijaloga bez obzira djelim li s njima svjetonazor.
