U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo GORDANA ČAMPARA

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Proročića predstavljamo književnika Gordana Čampara

Bozidar Proročić

GORDAN ČAMPAR

Gordan Čampar, književnik i novinar, rođen u Zatonu kod Bijelog polja, živi i stvara u Podgorici. Objavljene knjige PREGRŠT SUZA I DVA PISMA /poezija/, S KOLJENA /zapisi/, NA KOLJENO /zapisi/, ETO /poezija/ MJESEC U MASLAČKU /proza/, autor feljtona SJEĆANJE NA ŠEHER SARAJEVO PRIJE GRMLJAVINE i APLAUZ ZA LEGENDE. Glavni i odgovorni urednik časopisa INTERVJU, novine ZATON i portala www.odgovor.me. Član Udruženja novinara i književnika Crne Gore.

DA RATA NE BUDE

Poodrhtava voda
a kiše negdje putuju.
Mazim pogledom
i kamen ovaj i brda surova
gdje ratnici naši
kosti ostavljahu.

U smiraj rata nekog
kad sunce sa neba sađe
kad oblak bježi
da svjedok bio ne bi&#39.

Otac sa ordenom na grudima
sa sinom na rukama
sa lelekom
dolazi domu bez vrata.

I opet neki rat.
I opet neka crnina.

U nadi da toga

ne bude skoro.
Bogu se molim
da ispuni mi želju.

EVO ME

Evo me, opet tu
pored hrida, kraj obale mora
gdje nas je nekad budila zora
mahao nam mjesec, grlilo nas sunce.

Evo mene, opet tu
K’o nekad, ogrnut srećom
sad šinjelom satkanim od briga
što s’ korakom, vuče se do gliba.

Evo me, opet tu
pogledom okačenim na pučinu
u graktanju galeba bijelog
ja tražim utjehu i lijek

Evo mene, opet tu
i tražim one tragove u pijesku
što stope tvoje male i moje
pravile su do kasno u noć.

Evo mene, opet tu
samo, nema tebe
pobjegao mjesec, zakasnilo sunce
samo šinjel, na ramenu čami.

JADI

Posulo me nebo
prašinom od zvijezda
snovi pobjegli
k’o đavo od krsta.

Ja ni sam sebe nemam
pogotovu drugog, kuda,
sakriti od slutnje
a kamoli jada.

Raširim ruke
molitva se otme
da zamolim Boga;
,,Ne budi me više“.

KRAJ

Nije kraju, kraja
kad’ lasta odluta
neg’ je kraja ,kraju
kada se ne vrati.

VITO
/posvećeno Vitu Nikoliću/

Kada bi’ stisak
mogao ti dati
usahloj ruci
za utjehu.

A krilo pluća na uslugu,
samo toliko,
da ruka ne prospe
mastilo kraj pera.

Ili bar ruku
pa nek’ ona piše
stradanja više
života jednog.

Da tako još jednom
skoči ti pogled sa Starog mosta
i njime zagrliš
tvoju Neretvu.

Da se nakašlješ
bilo na Kosi ili Brezoviku.
Izgubiš konja

jer si ga tak’o.

I šapneš tiho gluvom na uvo
da ime tvoje slučajno ne daju
ulici nekoj bez kaldrme
bez fenjera i adrese.

I na kraju, kraja prije…

Da bude što više onih
što na tebe liče;
Potpisom krivim
i stihom od jeze.

ZATON

Oprosti, sinovima svojim

što su zbog neke priče bez kraja

i neke ljubavi bez mjere,

zaboravili;

da uz miris šljiva i šapat Lima

dočekuju svitanja tvoja.

Moj Zatone.

U IME ONIH ŠTO SU TE VOLJELI, A NIJESU IMALI VREMENA NI ZA SEBE!