Živimo u državi koja voli prkositi stvarnosti

Hrvatska ima najveću incidenciju zaraženih u EU. I polako tone u lockdown, ma kako ga krstili djelomičnim, privremenim, light i sl. Potrajat će do bar do 21. prosinca.  A još jučer smo bili prvaci, nitko tako vješto nije kormilario kroz koronakrizu, još jučer su premijer i šef Nacionalnog stožera nervozno odbijali i spomen lockdowna. Vrijeđalo je to njihova dosadašnja postignuća, impliciralo njihovo možebitno nesnalaženje u krizi. Do jučer su nas uvjeravali da ni lockdown ni policijski sat nisu opcija, da o tome nema govora. No, kako hrvatska vlada uvijek čini obrnuto od onog što govori, od sutra, de facto imamo lockdown. S posljedicama knockdowna.Trebamo li od ponedjeljka očekivati i policijski sat?

Živimo u državi koja voli prkositi stvarnosti, zbog činjenice da njezina vlast, čak i u najkriznijim vremenima, ima potrebu uvjeravati nas u neku paralelnu stvarnost koju, navodno, živimo, makar to ne osjećamo, ne vidimo, ne percipiramo. Ali, to je razumljivo jer se radi o “stvarnosti” koja je njihova, ali ne i naša.

“Svijet voli pobjednike”

U toj, njihovoj stvarnosti, Hrvatska je još pred ljeto pobijedila koronavirus, sasvim slučajno netom pred parlamentarne izbore s kojima je HDZ požurio (jer, svijet voli pobjednike…) kako bi kapitalizirao učinke prvog, ne baš dramatičnog vala pandemije, u kojmu su dnevne brojke novozaraženih bile dvoznamenkaste, a od posljedica covida-19 umiralo se samo uz veliki komorbiditet zaraženih.

A kako smo virus pobijedili davno, jedini u svijetu, mogli smo se opustiti dok su se drugi pripremali za novi, jesenski val, koji je donio eksponencijalni rast novozaraženih, a nažalost i od korone preminulih. Začudo, iako smo virus pobijedili, pa ležerno otvorili granice i pripustili turiste iz svih dijelova svijeta na naše obale i na naše more, s koncem ljeta bolest je ekspandirala i kod nas, trijumf pobjede postupno se pretvarao u ironiju sve očiglednijeg poraza, i naposljetku smo ušli u krug najgorih europskih pandemijskih slučajeva.

Dnevni broj novooboljelih sad već prelazi četiri tisuće, a preminulih od covida svakodnevno je 50-ak. Mjesecima je vlast obmanjivala svoje građane, lobotomirala ih tvrdnjama da smo najbolji, ili, hajde, da ne budemo tako prepotentni, među najboljima, zaraza je apsolutno pod kontrolom, ništa dramatično ni alarmantno se ne događa, a čak i brojke padaju, pa i kad rastu…

“Domoljubni mimohodi” i vladina “jamstva”

Toliko su se trudili relativizirati ekspanziju zaraze, da su svim relevantnim znanstvenim preporukama ( tko pita Ivana Đikića “za zdravlje”, tko je uopće taj?! ) zdravom razumu usprkos, iz pukih politikantskih razloga odobrili Kolonu sjećanja u Vukovaru, a da bi prisnažili svoj pobjednički optimizam, još je potvrdili i kolonom u Škabrnji. Ali, ni to nije bilo dosta, pa su nam dali i “dodatna jamstva” da zdravlju nacije više ništa ne prijeti, i “domoljubnim mimohodom” Torcide splitskim ulicama, a koja je, uz potporu vlasti, pokaznu vježbu za Vukovar i Škabrnju odradila prethodno proslavom svoga 70-tog rođendana.

Tko nama može biti ravan?! I u zdravlju i u bolesti uvijek smo prvi. Po samohvali, manipulaciji, iracionalnom nepriznavanju stvarnosti jer se loše reflektira na rejting vlasti. Toliko smo htjeli biti prvi, da smo po onoj Coelhovoj o dovoljnom intenzitetu želje, to konačno i postigli. Sada, napokon doista i jesmo prvi.

U demonstraciji gluposti, neodgovornosti, populizma i jeftinog politikantstva, u inferiornosti u upravljanju državom, ergo, i zdravstvenim sustavom. A kao prvaci u friziranju stvarnosti koja zrcali uspješnost i kreativni potencijal samoljubive vlasti, sposobne odgovoriti svim izazovima, sposobne vješto, kako nam mjesecima tvrde, balansirati između ekonomije i zdravlja, gle, sad se odjednom suočavamo s raspadom sustava i šatorima za covid-pacijente. Nevjerojatno kako su se odjednom namnožili. Baš čudno, a sve smo činili kako treba, u svemu prednjačili, sve najbolje znali i činili…

Vapaj poduzetnika

Pa u prvom valu bili smo među najuspješnijim, sve smo sjajno vodili, krizu kontrolirali, odgovorno se ponašali, preporuka Stožera pridržavali. I što se dogodilo? Stožer odjednom više ne kontrolira broj zaraženih, ne uspijeva ući u trag i pratiti kontakte oboljelih, ne nalazi način kako smiriti revoltirane liječnike i zdravstveno osoblje, pa im nemušto obećava nagrađivanje, ne bi li ih odobrovoljio i prigušio njihovo sve glasnije nezadovoljstvo.

Poduzetnici najavljuju prosvjede i blokade prometa, traže obeštećenje, ne žele biti jedini koji će snositi ceh krize. Kako navodi čelnik udruge Glas poduzetnika, Hrvoje Bujas, u pitanju je 100 tisuća radnih mjesta, a ako Vlada na ovim mjerama ustraje, bit će ih u pitanju i više.
Članica smo EU, imamo pristup određenim fondovima iz EU, pa dajte, poziva Bujas Vladu, transferirajte ta sredstva, ne u nekakav bujajući javni segment društva, već u ovaj privatni segment, koji se sada nalazi na koljenima i koji ne želi biti jedini koji će plaćati ceh ove krize.

Lako za 21. prosinac, veli Bujas, što je s 21. siječnjem, 21. ožujkom, što je s 1. travnjem, tko zna koliko će sve ovo trajati. Dajte nam da prodišemo, smanjite namete, smanjite PDV, napravite ključne reforme, neka profunkcionira pravosuđe, smanjite birokraciju…- vapio je, u ime poduzetnika, Bujas.

Policijski sat 

No, vlast je nepopustljiva. Nema dogovora s poduzetnicima, nema više olakšica.  Vlada koja nema petlje zabraniti mise, hodočašća, procesije, koja prema Crkvi ide ponizno i snishodljivo, reduciranjem vjerničke pastve na misi i utišavanjem crkvenog zbora, građanima prijeti drakonskim kaznama, na licu mjesta. Država, koja od proljeća licemjerno manipulira krizom samo za svoje potrebe, za nepoštivanje mjera koje je sama najdrastičnije gazila, i ekspanziji zaraze svojim egoističnim, nepromišljenim potezima najviše pridonijela, sada bi građane udarala po džepu!

Građane treba disciplinirati, izolirati i , prekrše li mjere, na sud transferirati. Nema popuštanja. A ne budu li se pokorili propisanom” kriznom kodeksu” Stožera, koji se selektivno primjenjuje samo na “sitnež”, bit će bogme i policijskog sata.

Sad već znamo iz iskustva, kad Plenković i njegova družba kažu da nešto ne dolazi u obzir, to će nas sigurno pogoditi. Pitanje je samo kada. Nije li tako premijer “skidao ” i ministarske glave koje je, prethodno, gorljivo branio i štoviše hvalio. A onda ih dekapitirao. Zato se Tomislavu Ćoriću, ministru “ugroze okoliša i nacionalnih interesa”, koji je danas spašen s rubnih 76 ruku združene maškarane klike na vlasti, nije preporučljivo opustiti. Vidite što se dogodilo nama, građanima, kad smo se opustili i podlegli vladinim opsjenarima koji su nas odveli ravno u knockdown. Što još mogu poručiti naciji, a da ih shvati ozbiljno?

Davorka Blažević, tris.com.hr