S jedne strane zabrane a s druge ljudi su se klanjali zlatnom teletu zvanom Crni petak koji bismo mogli nazvati i Ludim ili sumanutim petkom
Naime taj crni petak je još jedno smeće uvezeno sa zapada gdje kad krenu popusti ono krdo od blesavih kupaca prvo čeka u redovima pa kad prodavači otvore vrata trgovina i trgovačkih centara ovo krdo bivola prodre u te trgovine, razvlače onu odjeću a neki se u toj svojoj vlastitoj praznini i potuku zbog komada odjeće ili bilo kojeg drugog predmeta. Kapitalizam i globalizam su vrlo opasni. Ne kažem da ljudi ne kupuju ali barem onda da kupuju razumno i pristojno. Koliko puta sam iz tramvaja znala gledati horde žena kako ulaze i jure po onoj Zari u Ilici, premeću tu robu i stoje u redovima na blagajni. Prije ovog virusa se bezglavo kupovalo i sada uz ovaj nesretni i umjetno stvoreni virus koji je netko jako zao pustio iz laboratorija ljudi i dalje bezglavo kupuju. Strašna duhovna praznina je kao crno grotlo koje se ne može popuniti materijalnim već samo duhovnim ali ljudi to na žalost ne razumiju iako idu u crkvu, iako uče, studiraju ali ništa ne razumiju. I dok se kupuju kućanski proizvodi, kompjutori, mobiteli, obuća, odjeća hrana u knjižare ulaze tek rijetki. Ljudi ne kupuju knjige niti ih posuđuju a kad ih i kupuju to su uglavnom kuharice a ako ih posuđuju u knjižnicama onda posuđuju kriminalističke ili ljubavne romane ili čitaju samopomoć. Hrvati jedva da i pročitaju jednu knjigu godišnje a kad ih se pita što čitaju onda ti ni ne znaju reći ni ime autora ni naziv knjige koju navodno čitaju.
Gledam te sumanute ljude kako trče po trgovinama i kako pokušavaju zaliječiti svoje uskogrudnosti, praznine, nezadovoljstva i depresije tako da peglaju kartice. Ova godina je čudna i zato sam ovih dana pročitala Golu godinu i Mećavu nepravedno zanemarivanog ruskog pisca Borisa Andrejeviča Piljnjaka za kojeg na žalost mnogi ne znaju. Pa evo moje književne preporuke Hrvatima da pročitaju i Golu godinu i Mećavu. Naročito je aktualna Gola godina upravo sada u vrijeme ove praznine i depresije koja je još više povećana ovom pandemijom. I mi živimo u ovoj goloj godini gdje smo se opet sjetili jednog starog i zaboravljenog lijeka kojim su hercegovačke žene dezinficirale stanove tjerajući viruse iz kuća van upravo kao i ove ruske žene koje su to također činile u ovom ruskom romanu. Ali ljudi ne žele ni čuti za Piljnjaka i njegovu Golu godinu, oni trče i klanjaju se kupovini i novcu. Naša čudna gola godina traje i ljudi su sve više duhovno prazni i depresivni. Na televiziji puštaju reklamu gdje su ljudi ispod površine vode. U Hrvatskoj se govori o depresiji ali se ne govori o njezinim uzrocima. Nema pomoći. A onda svi zaključuju stvari s onog rečenicom: “To je tako”. Dok jefni bezglavo kupuju na autobusnom ali i željezničkom kolodvoru je sve više prosjak. Povremeno viđam onog starog prosjaka Miću i uvijek mu dadnem poneku kunu ili onu staru prosjakinju koju viđam kako hoda Savskom ili Vodnikovom. I mene obuzima sve veća depresija jer ih par mojih novčića ili još par novčića dobrih, mladih studenata koje im također daju ti mladi ljudi ih neće spasiti. Te ljude mogu jedino spasiti stacionari koje bi mogla izgraditi ova naša hrvatska Vlada i Bandić. I u tim stacionarima bi mogli živjeti naši beskućnici i raditi nešto za opće dobro i tako biti u toplom, čisti, oprani i siti. Bandića nije briga za beskućnike, on je opet oprao novce za žičaru za koju kažu i da je još k tome i neispravna.
Uskoro će Božić i nova godina. Tko zna hoće li nam i nova 2021. godina biti još golija i turobnija od ove.
Zagreb, 28.11.2020. Nives Puhalo
ilustracija cartoonaday.com
