DANIEL NAČINOVIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

DANIEL NAČINOVIĆ

Daniel Načinović, rođen 1952. u Labinu. Prvom knjigom pjesama  – Tu i tamo nedjelja – javio se 1976. godine. Izborom poezije i proze Blagoslov barke uvršten u ediciju Čakavskog sabora „Istra kroz stoljeća“ (XII. kolo, 2007.); čakavski su mu stihovi iz knjigâ sabrani u florilegiju Čakavski versi (2009.). Biobibliografska knjiga, uz kritičke osvrte, razgovor i autorove interpretacije stihova (DVD), Daniel Načinović – Književni portret, objavljena je 2018. Novele: Obale, masline i trgovi (1980/1999.). Duhovna lirika: Pjesme duše na studencu (2006.) Objavljuje knjige za djecu; bavi se prevoditeljskim i novinarskim radom. Noviji naslovi: Zastor i zvijezde (tekstovi za scenu, 2014.), Lo Schiavone (pjesme na talijanskome, 2018.)  Akordature (poezija, 2020.). Kantautorski CD-i: Ostaj zbogom, moja vilo i Bouquet.

Zastupljen u više domaćih i inozemnih zbornika i antologija. Nagrade: „Ivana Brlić Mažuranić“, „Antun Gustav Matoš“, „Drago Gervais“,  „Crikveničko sunce“; Nagrada Grada Pule, Nagrada Grada Labina za životno djelo i dr.

Član Društva hrvatskih književnika. Živi u Puli.

DANIEL NAČINOVIĆ

KUTIJE

Sve su već kutije prazne?
To nije i ne može biti.
Za prvu znadem, za drugu znadem,
za treću… Ne, ne mogu kriti.
Ide tu znanost… pa iluzionisti,
ide politika,
gatanja silna;
idu i priče razne:
da nekoć je više kutija bilo,
da bolje je kad ih je manje…
Nešto je nestalo u kataklizmi,
štošta su izjela i zatajenja,
krivȍklet ljudski i atavizmi.
Al’ kutije su prazne!
I peta i šesta, i toliko ljeta…
Gledam nad gradom kutije skaču
i eno debela smiješi se Luna!
kao da veli:
„Otvaraj kutije – imaš i svjetlo…
Jedna će bar biti puna!“

(Iz knjige pjesama „Akordature“)

ŠTO IMA STOLAR POD JASTUKOM

Što ima stolar pod jastukom?
Jest predmet od drveta.
Jesu i noževi.
Stolar ima blanju pod jastukom;
jer, što li su drugo snovi
do li iverje od čista mirisna drveta,
što leti,
možda do zvijezdâ,
kao ostatak velikog,
raskošnog stabla.

(Iz zbirke „Što ima stolar pod jastukom“)

OPEL OLYMPIA*

Bêla i luštra, pobirajoć va stokla grona od pini,
va druge, pomalo, kako da je blizo neki funerol,
prez preši zdolon do mora se puže obraćajoć nove
gumi z belo fašo a njejna antena oblaki takeva:
Opel Olympia z dugega paseva. Timun od dreva
jedini ne tice, samo na đire “tu-tuut” se cuje
a z vedrega neba padajo po ceste žuti klarineti
kada sunce z sikiro presece kanat od škrgati;
zgor muljȁ letijo beli foulardi, vićoli zeleni
i plavajo do bovi karvovi štramaci.
Opel Olympia do muljȁ je prišla pasevajoć preko kori
od banani i prvo nego ca će je pojes usta od ferryboata
neki je skokno s trampolina va sol a voda je zapljusnola
stokla stavljajoć va mot makino od rikordi
i tonke metlice ca hitajo vajer krela od krepaneh farfali.
“Partenca! Partenca!” blešći na pitone spomenik od lati
i me pita:
“Môli, ca biš se peljò?”

*) Pjesma je pisana labinskom čakavicom, „po labinjonski“.
(Iz zbirke „Rhapsody in Ca“)

NEGDJE U SONETU STANUJE SLOBODA

Negdje u sonetu stanuje sloboda
jer ju veže nacrt slovne discipline;
jer kroz sonet mjereć vrijeme netko hoda
u gibanju ritma što ko šuštaj mine.

Sonet je sa stijene i rasuta voda
vrh koje se penjač zahvaća o kline,
dok sonetov hodač i ne dira poda
nit apogej stavlja magli u visine.

Bez pritajnih misli obujmljuje stvari,
doticajnih sfera zagonetku žića,
sokoleć ljepotu otajstvenih čari.

Napeti je akord sonet al’ da kvari
kontrapunkt tad ne bi imale pokrića
tritrajuće strune zapitanog bića.

(Knjiga „Akordature“)

RIJEČ PAS, KAŽU, NE UJEDA
Motiv identifikacije 2 (Varijacija na temu)

Riječ pas, kažu, ne ujeda.
Ne ujeda pas, kažu, riječ;
ni riječ, kažu, ne ujeda psa.
U slovima i ušima pojmovi,
imena, nomina, names.
Iskustvo to tako govori
i William to reče James.
Can-can role-parole
a dog le chien
das Hund aka canis
brek, pes & собака
Nonparolacanismordetmodernamdefunctam,
postmodernaecanisdumcaudammordetsuam.
Ne ujeda pas kao psa ili sap ili aps ili spa?
Stog mijenja se pas/čovjek optika
u ozračju spljoštenih pojmova
kroz palačinke satova
na sedlima Dalijevih atova,
pod paljbom antisemiotika.
.adejuenužaksapčejiR
www.riječpasneujeda/vauvau
Gdje bugenvileja nadvisuje
od tučenog ogradu željeza;
dok sjenku tražim ukraj da stanem,
eno ga natpis vareni
gdje laje mi:
Cave canem!

(„Akordature“)

OSTAVI MI PRAZNO

Ostavi mi prazno
na dnu.
Dv’je-tri crte.
Pozdrav, jer ja drugo
ne bih znao reći.
Ponešto o sreći.
To,
da ti si lijepa
i da ti se divim.
S tobom da sam bio
i da navijek živim.

(Zbirka „Krotitelj riječi“)

MAČAK U TRAVI

Ova mrlja na zelenoj podlozi,
ovo može biti skladno gibanje elemenata,
ili sasvim običan mačak u travi.
Sve je svemu sasvim dovoljno;
i, ne bi trebalo da ovuda
baš danas
prođu pospani kosci.
Ni kosci, ni avioni,
ni zablude, ni poezija.
Ništa. Ništa. Ništa.
Mačak u travi,
to je veličanstveno širenje svemira,
puno straha, mira i humora.
Pod nečujnim koracima,
što zvone kao šumor dalekih galaksija
u ušima kukaca, lišća i prašine,
lagano se povija trava.
Ali oblaci,
nestašna djeca Sjevera,
odjednom nastanjuju rubove azurna beskraja,
i s neba padaju
stabla,
titrajući svojim svetim ticalima –
visoki nebeski jablanovi!
Što li će stabla
– pitat će mačak –
ako na granama ne žvrgolje ptice?
I dolaze ptice, uranjajući u sve uznositije mačeve.
Izjutra,
pjevajući,
izdaleka dolaze kosci.
I poskoči Sunce,
i zablista rosa,
i nestade mačak!
I vidje Bog da je dobro.

(„Što ima stolar pod jastukom“)

Daniel Načinović u pjesničkoj antologiji u redakciji Tomislava Marijana Bilosnića