Vanja Tumpić – Moja borba s bolešću / pogledajte online izložbu!

Vanja Tumpić stekla je novu snagu za borbu s bolešću u koju ulazi sa zavidnim optimizmom koji se, poput odgrnute koprene pomalo izdiže iznad novih kompozicija, koje, između ostalog, zrače i neskrivenom empatijom prema likovima koje slika, odnosno toplim odnosom prema svojoj okolini, točnije čovjeku

Mladen Lučić

Vrijeme je Corone, a proljetni lockdown pojačan zagrebačkim zemljotresom unio je novu dimenziju u naše živote i svakodnevnicu; u naš odnos prema zajednici, prijateljima, obitelji te naravno i prema bolesti. Postali smo svjesni naše krhkosti, slabosti i ranljivosti. Ništa više nije kao prije. Opasnost nepoznate bolesti postala je realnost, počeli smo psihički patiti, bojati se te zazivati zdravlje i život. Međutim, ta novonastala i iznenađujuća situacija neke od nas nije pretjerano uzbudila jer nisu odviše trebali mijenjati svoje navike i ponašanje. Radi se o ljudima koji su godinama naučeni živjeti s bolešću te je novo normalno iz njihove perspektive sasvim normalno. O bolesti, točnije o svom odnosu prema njoj, u svojem novom ciklusu progovara zagrebačko – rovinjska slikarica Vanja Tumpić. Njene slike nose posebnu težinu jer su nastajale nedavno, u vrijeme pandemije koja u Vanje ima drugačiju percepciju utemeljenu na osobnom iskustvu te je možda bila i indirektnim povodom njihova nastanka.

Vanja Tumpić
Moja borba s bolešću
Knjižnica Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, Zagreb
od 30.11.2020.
Katalog izložbe OVDJE

Radi se o svojevrsnom intimističkom dnevniku ispričanim toplim i iskrenim jezikom te premda se radi o figurativnim platnima naglašeno narativnog predznaka, autorica o svom zdravstvenom stanju ne govori eksplicitno, pa čak ni asocijativno niti metaforički. Njezine slike jednostavno govore o stanju duha koji dugo nije želio priznati znakove tijela, odnosno oglušivao se o simptome bolesti, a sada je činjenice prihvatio te konačno dočekao izvjesno oslobođenje od permanentnog pritiska višegodišnje neizvjesnosti. Kako se mijenjalo Vanjino mentalno raspoloženje tako su se dešavale i promjene u njezinom slikarstvu. Nakon duže apstinencije, umjetnica se vratila svom slikarskom izričaju na tragu svog ciklusa o Gospođi K, započetog prije desetak godina. Međutim, njene kompozicije sada su rađene u vedrijem duhu, slobodnijeg su prosedea i opuštenije atmosfere. Te nove slike i dalje karakterizira jednostavna, gotovo dječja stilizacija i osobna autoričina inačica bad painting manire, kao i intenzivan, otvoreni kolorit blizak fovističkoj paleti koji tim platnima priskrbljuje dodatnu notu ekspresije intimističkog ozračja. Sve su slike manjeg formata (40 x 50 cm) što dodatno osnažuje njihov karakter intimnog zapisa, a rađene su nepretenciozno i impulsivno, laganim potezima akrilnih boja.

Ikonografski se radi o nizu pojedinačnih ili grupnih portreta na kojima defilira niz likova različitog karaktera i raspoloženja, a potkrade se i koji autoričin autoportret. Atmosfera je pretežno opuštena, rasterečujuća, a na nekim platnima gotovo i pastoralna. Ipak, neke slike, poput nekog recidiva, još su zaodjenute tjeskobom i otuđenosti, a najčešći protagonist takvog raspoloženja je sam autoričin lik. Evidentno je da ove slike pričaju o svojevrsnom rastanku s vlastitom nesigurnošću i potištenosti te da se u autorice, sa stanovitim oprezom, ponovo budi životni optimizam. Ako se prisjetimo nekih ranijih Vanjinih radova, evidentno je bilo često konfrontiranje gotovo monokromatskih zagasitih kompozicija meditavnog predznaka s naglašenim i vedrim kolorizmom nesputane ekspresije. Vanja je de facto oduvijek stanje svog duha prenosila na slikarsko platno koje joj je u stvari bilo svojevrsna ispovjedaonica, ali i sredstvo bijega iz svakodnevnice ka nesputanoj slobodi misli i osjećaja. U njezinom novom ciklusu nema više mjesta prigušenim tonovima, potištenosti i sputanosti kako je bilo donedavno. Pomirivši se s činjeničnim stanjem, Vanja je stekla novu snagu za borbu s bolešću u koju ulazi sa zavidnim optimizmom koji se, poput odgrnute koprene pomalo izdiže iznad novih kompozicija, koje, između ostalog, zrače i neskrivenom empatijom prema likovima koje slika, odnosno toplim odnosom prema svojoj okolini, točnije čovjeku. U današnje vrijeme Corone Vanjina priča predstavlja mogući putokaz kako da se rješimo naših novih strahova, prihvatimo životnu realnost i s opreznim optimizmom uđemo u borbu s nevidljivim neprijateljem, ali prije svega kako da rasčistimo sami sa sobom za što nam je potrebna mentalna snaga kakvom je Vanja nadišla svoje nedoumice, tjeskobe i strahove.

Vanja Tumpić rođena je 29. 02. 1972. u Zagrebu. Završila je Školu primjenjenih umjetnosti u Puli. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (odsjek slikarstvo), u klasama profesora Eugena Kokota, Zlatana Vrkljana i Zlatka Kesera. Ima status samostalnog umjetnika pri Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Vodila je likovnu radionicu u Pučkom učilištu u Zagrebu. Član je HDLU-a, HDLU Istre i Likovne kolonije Rovinj. Živi i radi u Zagrebu.