U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo Amru Tahirović

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo mladu crnogorsku pjesnikinju Amru Tahirović

Božidar Prororčić

AMRA TAHIROVIĆ

NJEN LIK

Sjećanja blijede kao valovi o hrid razbijeni,
gube se u dubinama plavim i tonu do dna,
gledam bistru vodu, a svuda obrisi njeni,
i molim da sve je dio ružnog sna.
Nestaju suze poput sunca u sumrak,
nečujno, polako s morem se stapaju,
tješeći se valu govorim kroz zrak
da još vidim nadu u nebeskom sjaju.
Svuda lik njen u cinoberu, ko od krvi vajan.
Sanjam li ili je duša u očaju nesvjesno?
Zvjezdanim prahom posut lik, a nimalo sjajan;
vrisnula bih, grizem usne, divlje, bijesno.
Gledam bistru vodu, a stranac pogled mi uzvraća,
ćutim i prezirem i sa lica otirem kapi znoja,
što duže sam tako nepomična, noć biva sve kraća,
i polako blijedi lika njenog boja.
Sanjive zvijezde se povlače u svoja skloništa,
mjesec se umoran skriva i prozračnu oblači odoru.
Još uvijek sam tu i, otupjela, ne osjećam ništa,
tu, pred Posejdonovim domom dočekaću zoru.
Muči me lik njen, da li je privid ili je utvara,
razum se muti baš kao voda krvlju obojena,
pa buknu plamen iz davno dogorjelog žara;
more ukrašavam bojom što curi mi iz vena.
Smežurana koža, otekle oči i opala kosa,
laka sam i prozirna kao morska pjena;
na morskome žalu stojim naga, bosa
i shvatam da ja sam ona mrtva žena.
Utvara sam i sjena, krvavi sam lik,
pomutila vodu krvlju rasječenih vena,
ugašena zvijezda, neostvareni pjesnik;
nije ružan san, ta mrtva sam žena.

NA RASTANKU

Odlazim opet-opet zauvijek
jer nikad ostati neću,
niti prestati da se vraćam.

Slike se bolne usporeno kreću,
pred očima ona-
u tom trenu shvatam;

Jednom čovjek bira;
ili biva srećan il’ za nečim žali,
prihvati na silu il’ zauvijek pati.

Sjećanje jedno ne da mira,
ja potajno žalim!
U zjeni: na rastanku, rastužena mati.

POSLEDNJE ZBOGOM

Ostala je neka knjiga izderanog omota,
pokloni puni ljubavi i jako krupne sitnice.
Posljednja slika, oči u boji crnog somota;
nepoznata ličnost i dobro poznato lice.

Pred sam kraj, žig u znaku beskonačnosti
ovjeri dan namijenjen za zaljubljene,
a to su zakoni svijeta, vrlo grubi i prosti;
kad previše vole, surovo stradaju žene.

No, devet godina odavde kad se život udalji,
doći će trenutak da ispunimo obećanje;
kada se poklopi datum, cedulju meni pošalji,
bićemo valjda srećni i boljeće znatno manje.

Ništa više, osim snova i onoga u čemu sniva,
možda poneka pjesma i hladna strana postelje,
možda je i srce moje, ali to tako biva;
velike ljubavi postanu neostvarene želje!

TVOJE RUKE

U dvije ruke cijelo moje biće,
oči crne vatrom žudnje gore.
Dan već stiže, blijeda zora sviće.
Nemirna se tijela protiv grijeha bore.

Dvije nježne ruke oblacima plove,
u strastima tonu i razum i stid.
Meki prsti kradom miluju mi snove,
naga leđa klize niz užaren zid.

Ruka bijela, vrela drhteći zaluta,
san ni stići neće, sva se sunca bude.
I kao da smo tek na pola puta,
zadihana njedra neprestano žude.

Ustreptali pogled vatru razbuktava,
svjetlost već na licu obasjava kapi,
na tvojim grudima naslonjena glava,
a nezasito tijelo za dodirom vapi.

Dvije ruke bedra snagom griju.
Poljubac spuštaš na usne mi žedne
da sa tvojih ljubav nepresušnu piju
i gledaš u oči, još djetinje, čedne.

NISAM ONO ŠTO ŽELIŠ DA GRLIŠ

Srećan put, daleka su ta vremena
u koja žuriš tako odlučno.
Ne mogu ova umorna ramena
da nose taj teret, vuče me na dno!

Ti nastavi dalje putem odabranim.
Srećno, neka te svako zaobiđe zlo.
Ja ću ići ovim putem dobro znanim
na kojem mogu osjetiti tlo.

Zbogom, visoka su ta nebesa
pod kojima snivaš, ka kojima hrliš.
Još uvijek sam biće od krvi i mesa,
nisam ja ono što želiš da grliš.

Srećan put, široka su ta prostranstva
koja osvajaš, kojima se krećeš.
Nisam ja dio tvojega božanstva,
ja sam ono što odavno nećeš!

Amra Tahirović je rođena 1. lipnja 1997. godine u Rožajama. Završila je Osnovnu školu „Mustafa Pećanin“ i Gimnaziju „30. septembar“, kao dobitnica diplome Luča. Studentjca je Fakulteta političkih nauka u Podgorici, smjer Medijske studije i novinarstvo. Pjesme piše od svoje desete godine. Svoju prvu zbirku pjesama ,,Ranjeni stih” objavila je 2014. godine, a 2016. drugu po redu zbirku ,,Susreti u bijelom”. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada. Radi kao novinarka za portal Standard.

Poezija Amre Tahirović satkana je u središtu njenih emocija. Fascinantnog lirskog naboja poezija same autorke nam pruža uvid u sva njena razmišljanja i povremenu kompleksnost u trenucima kada je nastajala. Autorka kroz svoj mladalački polet sublimira vječite poetske teme i traganja za smislom njenog postojanja kroz prizmu ljubavi, rasterećena od tradicije. Borba sa rastancima kao u pjesmama ,,Na rastanku“ i ,,Poslednje zbogom“ postaje opsesivna igra pjesnikinje koja traga za iskonskom nježnošću, snovi koji dominiraju su samo njen povremeni bijeg od stvarnosti. Pjesnička komponenta u pjesmi ,,Njen lik“ govori kao njen (alter ego) iz kojeg komunicira sa Svijetom. U svojim stihovima drži ključ razuma u vječitom preispitvanju lirskih impulsa kojima vlada. Pjesnikinja svoja lirska promišljanja i subjekte u pjesmi ,,Tvoje ruke“ daje vlastiti naboj (logos) metodičkom kontemplativnošću razbuktava svoj vlastiti habitus. Pjesnikinja hoda tankom linijom između ljubavi i ,,očaja“ ,,otupjelih osjećanja“ ljubavi i razmišljanja dakle svega onoga što čini život. Amra Tahirović ne dozvoljava odsustvo emocionalnih uvjerenja već ih pretače u svoje zbirke čineći tako jedan performans koji krasi sve njene zbirke. Njeni stihovi ne ostavljaju ožiljke ne bodu, (povremeno bole), ne opterećuju i ne osuđuju. Zato njena poezija potiče iz harmoničnog sklada đe autorka svim svojim bićem i poezijom nadjačava standardne poetske forme. Amrin poetski univerzum ostvaruje onu hajdegerovsku tezu po kojoj su pjesnici najsvjesnija (najemocionalnija i najintriganntnija) bića na Planetu.