Te devedeset i sedme

Te devedeset i sedme kad sam završila prvi srednje s roditeljima sam otputovala sam u daleku Australiju. Bili smo tamo puna dva mjeseca i kad se toga sjetim to mi je zapravo bilo najljepše putovanje u životu bez obzira na strah od aviona.

Tada sam prvi puta ugledala ona svjetla velegrada kakve imamo samo prilike vidjeti u australskim i američkim filmovima. Melbourne je predivan i tolerantan grad. Plaža St. Kilda je predivna. Sunce, more, surferi, ogromno nebo i oblaci. Kvart Northcote u kojem živi moja teta Ljilja je i dalje predivan zaključujem po ovim slikama koje mi povremeno šalje preko Whats Appa. Široke prometnice, visoki nebodery u Cityju, zeleni tramvaji, simpatični Australci. Evo prošle su godine. Iako sam sanjala da se i moj Zagreb na neki takav način planski proširi i izgradi na žalost to se nije dogodilo. Kozari bok je i dalje pun blata, Sava je i dalje zaboravljena, Novi Zagreb šuti u magli a novi kvartovi koji su nikli izgledaju sivo, dosadno i bez identiteta. Projekt Manhattan je propao. A nove zgrade koje su devastirale Trakošćansku i moju Ogrizovićevu ulicu su samo škatulje koje su projektirali neki bezveznjaci kojima se je pogodovalo od strane gradonačelnika. Ah predivni Melbourne mi je i dalje u mislima. A mi imamo propale projekte, nakazne škatulje koje ne možemo niti zvati zgradama koje su niknule tamo gdje su nekada bile one lijepe trešnjevačke kućice s lijepim vrtovima i trešnjama.

Ali evo glavno je da mi imamo Hrvatsku.

Lijepa naša Hrvatska.

Zagreb, 19.11.2020. Nives Puhalo

Slika: Bojan Dolenec