DRAGO ŠTAMBUK u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Drago Štambuk

Drago Štambuk rođen je u Selcima na otoku Braču. Gimnaziju je završio u Splitu, a Medicinski fakultet s odlikom u Zagrebu. Specijalizirao je internu medicinu i gastroenterologiju, zatim hepatologiju, a u londonskim se klinikama bavio kliničkim istraživanjem bolesti jetre i kopnice (AIDS-a), te brigom za oboljele. Među najznačajnijima su mu rad na HGP-30 cjepivu protiv sindroma stečene imunodeficijencije, te rad na liječenju iste, osobito s AZT-om.

Od 1991. diplomatski predstavlja Republiku Hrvatsku u Velikoj Britaniji, potom je veleposlanik u Indiji i Šri Lanki, Egiptu i brojnim arapskim zemljama. Od 2001-2002. studijski boravi na Harvardskom sveučilištu gdje proučava odnos principa i interesa u procesu donošenja političkih odluka, temu općega dobra i etiku u međunarodnim odnosima. Doživotni je Fellow Harvardskog sveučilišta. Od 2005. do 2015. veleposlanik je u Japanu i Republici Koreji, zatim u Brazilu, Kolumbiji i Venezueli. Od siječnja 2019.veleposlanik je u Iranu i Pakistanu.

Objavio je više od 70 knjiga poezije, eseja, prijevoda i florilegija. Utemeljitelj je svehrvatske jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva na kojoj u rodnim Selcima na otoku Braču od 1991. kroz jezične dionice (ča-kaj-što) primjenjuje, u praksi, ideju koineizacije i integracije hrvatskoga jezika. Više od 35 godina autor je i promicatelj “zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što”. Osnovao je Vladimir Devidé Haiku Award u Osaki 2010. za najbolji haiku na engleskom. Riječ je o jedinoj međunarodnoj književnoj nagradi koja nosi ime hrvatskog autora.

Drago Štambuk

ALAT BOLA

Tvoja je ruka nestvarna ptica,
osmijeh dahan – nebeski znak.
BÌlo je hitro sahat od zlata,
no gdje je srce, čija smo lađa?

Ljubav je bašta i crni bor,
ona je snaga u krilu i kljunu;
božanski um i srebrn sud –
pelikan nesit, zaumni čun.

Prebriši munju, ljubavi nježna,
zarobi maštom posljednji dah.
Otvori vrata k nebeskom tronu,
srh vrh srha tek sniježeć je mrak.

Predaj mi cvrkut, nestvarna ptico,
budi mi ljubav u zadnji čas.
Zanosni dnevi sa puta tâmnog
nek nose k Bogu tvoj iglen plâst.

Bengalko lijepa,
tuga me shrva
dok cijediš mlijeko
iz svoje dojke
u čaj namjerniku.

Pitat će me doma
kakvog li je okusa čaj
s mlijekom ljudskim
i ja ću im reći
da je to čaj
nemjerljiv s bilo kojim
drugim čajem.

Među rižinim poljima
na putu za Malanchu
izađosmo iz kola
na mjestu Gabrićeve smrti
da se pomolimo
za njegovu asketsku dušu.

Moj Očenaš na hrvatskom
usuprot Očenašu na engleskom.
Kano crna i biljela rijeka
što teku jedna u drugu,
kao noževi koji se zabadaju
u korice jedan drugom.

Krv u rižinim poljima,
mlijeko ljudsko u čaju,
duša na nebu.

Nas trojica na cesti
izgubljeni u potrazi
za neuhvatljivim
djelima ljudskim.

                                Zapadni Bengal, 14. prosinca 1997.

CROATIAM AETERNAM

Gospa s djecom govori hrvatski
i vrata zadnjih, zatvara, vremena.
Tko posljednji uđe
na živo će se drvo osloniti,
rukama izljuštit grom od munje,
prozrijet elemente
i razumjet razluke ljudske.

Biti izabran u repu vremena,
kada gasnu narodi i zvijezde,
milost je veća od prvorođenja.
Nekad zborismo o predznacima,
sad sve ukazuje
na odsudni čas nastavaka.

Tko mogaše ikada slutjeti
da Gospa je vrh naše sudbine?
Neuništiv snijeg,
otkrivenje nakana povijesti.
Kraljica otokâ i kopna, stella
maris, sjajna nad sporim lađama.

O gipke hadrijanske struje,
unjišite me, unesite krhko,
pod mjesečno krilo zaborava.
Plahim, ospite, poljupcima
dok blaga sipi svjetlost
sa hrvatskih zvijezda.

                                London, svibnja 1987.

99.

Otočiću ispred Dubrovnika, Daksa, naša istobitnosti. Usne koje pjevahu Te Deum pred smaknuće – tvoja su istovjetnost, zemljo voljena. Istobitnost kao pjev prekinut pucnjem u srce koje se dizalo poput jutarnjeg vala na obzorju. Daksa, široka si, duboka kano domaja, velika kao cijeli svijet. Jer iz tebe krene odani pozdrav Bogu, slava njegovom imenu, ljubav nad svim ljubavima. Pucnjevi su plotun u prazno, u zrak neranjiv i bezosjetan. Mislim na zlatara koji ti bje na ramenu i mrava na rukavu, travku na cipeli, prašinu na obrubu habita. Pucanj ih ne dotakne, ne svrne, nit odriješi od tebe i vezanosti za tvoj lik. Zlatar će odletjeti, mrav na kamen se uspeti, travka se osušiti, prašina otrest prilikom pada na lice, s obrazom čistim poput morskog zrcala ispred Dubrovnika. Zanijemit će svijet, a Rajska će djeva podići i prenijeti svoju djecu, ljepotno mrtvu, tamo gdje stoluju i šute tužni angjeli.

Drago Štambuk, Theurgia, Školska knjiga, Zagreb, 2017.

EXODUS

Tu sreću se bȉlâ mora i ruke ljubavi;
Jadran plavetni i mreškava Jonija drhtanja
vežu u čvor nerazorivog saveza, pod krunom
izlaska na pučinu baštine. U Otrantu stječu se
usne, a duša hrvatska napinje jedra. Naša tijela,
dva mora, otrudnjela od obilja soli, grle se,
prepliću. Vilinski moreuz, tjesnac spasenja,
skuše u redovima kano Grci u Marathonu. Usnice
tešču u grumenje modrog zlata, sol krijesta taloži
obruče oko hridinastih srca. Narod neumrli,
poput puka iz Bijele nedjelje, plovi. Ograđen
fantomskim i stvarnim otocima, hrvatskogrčki
rukohvat, sloga starih i novih Argonauta.
U kolijevci zibajućoj prelijeva se, ostarjela
morja, ciklopsko neparno oko. Trnova kruna
o štapu Kraljevstva. Maslinasta Cvjetnica.
Ljubljeni gradovi, puče moj, krv tvoju puštaju
eda potrne. Namjenjuju joj spokoj dna i sinji
pepel požarâ, u otklonjenim smirajima hrvatske
svijetle smrti.

JAME

Nastavak ste tamnih kutova
naših duša. Snijeg kostura
i njihov klepet – bijele su
tipke na hrvatskom glasoviru.

Kad udaram prstima po crnim
tipkama – znam što radim.
To bijele moje kosti u vršcima
prstiju pobijaju glazbu

koja zaustavlja hod i propinje me
na prste stopala; po prstima,
duž tarsusa, tibijom i bedrenom
kosti, sacrumom uz kralješnicu,

put lubanje i iznad tjemena
izvlači me u svemir,
u tamnu noć stoljeća,
teških poput tužnih ljubavi.

Bože, iz ovih punih jama
izvedi nas na svjetlost dana
i bijeli put. Zastri noć i mrklinu
za nama, ne daj nam pasti
u ista gvožđa.

Zaštiti nas očinskom ljubavlju
i isprazni sve hrvatske jame.
Kosture naše u srebro i zlato okuj,
pohrani u riznice Velebita

i podrume katedrala,
uz očuvana tijela svetaca
i blaženika, u Kotorski zaljev
i podnožja otoka – da učvrste

nam temelje svojom nepropadljivošću
i podupru rast. Rast hrastova
i jela, čempresa i borova,
lipa i breza, vrba i topola,

nek hrane nam rast
koji izvija se k tebi, Oče
Svemogući, Bože jedini.
Stvoritelju neba i zemlje.

I svega vidljivoga i nevidljivoga.
Da iz zemlje postanemo
nebo i zrak, iz tvarnoga da
pređemo u netvarno, prozirno,

blago svjetlo. Da okupamo
lica svoja u tvojoj milosti
i zaklopimo vjeđe s prstima
iz tvog srca, zlatne
sjene svetoga poljupca,
iz tvoje nepojmljive blizine.

Drago Štambuk, Indija 1995 (sepia)

Drago Štambuk u pjesničkoj antologiji u redakciji Tomislava Marijana Bilosnića