VESNA PARUN JE OTOK KOJI JE ODLEBDIO I POSTAO DALEKA ZVIJEZDA

Skica za sjećanja i misli o Vesni Parun

Tomislav Marjan Bilosnić, na Šolti, 12. travnja 2019.

Svoja sjećanja i misli o Vesni ću početi ovako: Vesna Parun je Otok koji je odlebdio i postao daleka Zvijezda.

Prošlo je mnogo godina, točno pola stoljeća i jedna godina više otkako smo se sreli i upoznali, pa mi je danas o mnogim detaljima teško govoriti, nešto iz razloga protekla vremena, ali i razloga što su neki u ono doba bitni pojmovi, pa i same činjenice, zanavijek zaboravljeni, pokopani i nestali u promjeni odnosa i zbilje. Samo je poezija ostala netaknuta, ne iz razloga sve manjeg interesa za nju. Poezija baštini vitalitet prirode, pa izbije, razgrana se, razlista, rascvjeta kada se tome najmanje nadamo. Pjesme uskrsavaju i u rigidno ideološkim i ravnodušno globalnim, kao i u svim mogućim drugim depersonaliziranim stanjima u svijetu. Ljudski glas kao trava, izniče i na grobovima.

Budite sigurni da se Vesnin glas danas čuje u Grohotama i dalje s otoka Šolte. Došao sam ovdje o tome s razgovarati s Vesnom Parun. A trebao sam ovdje, odlukom Društva hrvatskih književnika, biti već na prvim Danima Vesne Parun 10. i 11. travnja 2012. godine, ali snovi koji nisu sazdani od naših želja i nadanja, već nas samih i onih drugih koji nas prate kao anđeli, odlučili su drukčije, pa je u Grohote, u mjesto posljednjega počinka velike hrvatske pjesnikinje, otišao moj vrli kolega i prijatelj Jakša Fiamengo, s pravom jer je i on poput Vesne uvijek tražio ono čega nema, što je pokazao družeći se s pjesnikinjom i posljednjih dana njezina života.

S Vesnu Parun upoznao sam u Društvu književnika Hrvatske u Zagrebu, u proljeće kulturološki kultne 1968. godine. Od tada svi naši susreti mahom su se događali u proljeće, što tek sad primjećujem sjećajući se tih susreta, listajući listine, knjige i bilješke, ono što je ostalo kao kakav-takav trag naših susreta. Tog prvoga susreta Vesna je bila u velikome književnom, muškome društvu kojemu je držala priču o jednom kaljskom ribaru. U sjećanju mi je samo ostao lik Augustina Stipčevića i Novaka Simića, Stipčevića što se rumeneći u licu potiho, ali s velikim zadovoljstvom smijuljio, i Novaka, koji je pokušao nešto replicirati Vesni, ali je namah bio prekinut, Vesninom vulkanskom erupcijom riječi punom slika, od koje mi je ostala u pamćenju ona kad je s otvorenim cinizmom okarakterizirala svoje kolege pisce kao mlitavce, dok mi se taj kaljski ribar iz njezine priče doimao poput kakva Odiseja koji je, u zoru, na izlasku sunca, tamo iz pravca zadarske Fontane, podiže na svojim rukama u pozdrav tom istome Suncu.

Potom sam je sreo u jesen iste 1968. godine tijekom odsluženja vojnog roka u Banja Luci, u Domu kulture, gdje je boravila posredstvom mog prijatelja, slikara Josipa Granića. Tom prilikom samo sam je slušao, shvaćajući kako Vesna uvijek govori pjesmu, pa i onda kada psuje. Mislim da je to bila njezina gromoglasna životna i pjesnička faza. Ona je mogla ono što mnogi ni među pjesnicima ne mogu, vjerovati da je sve poezija. Ptica kao i običan zgužvani list papira, bilo ispisan ili tek pripremljen za pisanje. Ljubav i mrlja na ubrusu, sve je za nju bilo sazdano od slika, od metafora, od simbola, čije se značenje svodi na jedan jedini i jedinstveni obrazac, a to je poezija koja teče nezaustavljivo i u svemu. Tako živjeti sebe, samo sebe, nije nimalo lako, najmanje kako se čini dokonom promatraču. Bila je Otok usamljen u svemiru, s nadom da će postati zvijezda. Danas je to ona zvijezda koja prva prosine nad Grohotama, stvarna Zvijezda tamnog hrvatskog lirskog neba.  

Uslijedio je susret u Šibeniku, u doba kad je ansambl šibenskog Festivala djeteta pripremao njezinu predstavu za djecu i mlade „Mačak Džingis Kan i Miki Trasi“.S ansamblom i tom predstavom proputovao sam Mostar, Sarajevo, gdje je predstava snimljena i za televiziju, Tuzlu, Brčko, Sombor i sva druga mjesta koja putom spajaju točke naše turneje, o čemu sam napisao i putopis dvosmisleno naslovljen „Zeza(me) otvori se“ pomalo i parunovski nazivajući ga putosklisom. Na putu Vesne s nama nije bilo, bavila se sobom, sanjala je svoj život, bez kolebanja išla je svojim putom, a nas ostavila da pratimo njezinu predstavu.

Ne bih mogao kazati kako se Vesna, bar ono što je meni bilo poznato i vidljivo, bilo s kim javno intimizirala kada su u pitanju kolege, pjesnici, prijatelji, poznanici, jer je njezin odnos s drugima uvijek ovisio isključivo od njenoga raspoloženja i njezine volje. Bila je sebi dovoljna, a bez drugih nije mogla. Nisu je mučile i zanimale spletke, dogovori ispod stola, udruživanja, društveni i politički interesi i probitci, pase na tom planu i nije dala splitati u bilo kakav „savez“ bilo s kime. Vesnu je zanimala poezija, to vječito nerješivo pitanje nju je mučilo, tako da je u toj muci uživala. Poput svetca na iskušenju. Zaboravljala je na svoju, rekao bih gorku sudbinu, nimalo nije marila za materijalno i prolazno, što je za nju bio i sam život. Razlog njezina bijega od svega, poglavito od institucija, i bilo kakvog spomena odlučivanja, iz dna duše mrzeći samo jednu riječ „morati“, bio je strah od te bezdušne  kohorte za svoje umjetničko blago, za njezine vreće pune ispisanih papirnatih listina.

Danas su preda mnom dvije Vesnine knjige s posvetom“Apokaliptičke basne“ i „Olovni golubovi“. U „Apokaliptičkim basnama“, izdanje Prosveta, Beograd, 1976., napisala mi je posvetu:

Posveta Vesne Parun

Tomislavu, ljutom lavu,
Bilosniću – slavuj ptiću:
Riči, viči, repom miči;
Pjevaj, zijevaj, okom sijevaj!
Tuđe žene ne dotiči.
Tuđe mane – ne zalijevaj!

Vesna Parun
Zagreb, 24. ožujka 1997.

U „Olovnim golubovima“, Slovo ljubve, Beograd, 1975., posveta je:
„Tomislavu, da mi pozdravi galebove“
Vesna Parun
Zagreb, 21. III. 1976.

Još je Vesninih knjiga s posvetama koje mi je napisala. I pisama, također, što je meni danas nedostupno. Međutim, od svih posveta meni je najdraža ona koju ovdje ne mogu citirati, ne sjećam je se na pamet, ali pred očima mi i danas javno, kao da se ovoga časa zbiva, lebdi slika trenutka Vesninog ispisivanja posvete. I to je bilo u ožujku, za prve dane proljeća, kada smo se obično susretali u Zagrebu.

Riječ je o zbirci naslovljenoj  „Stid me je umrijet“, August Cesarec, Zagreb, 1974. Prvi otisci knjige tiskani su u noći 21. ožujka 1974. godine. Bila je to prva godina kada sam pozvan na Goranovo proljeće. Dan je bio hladan, a pred večer je počeo padati snijeg. Negdje iza pola noći, kada su već sve birtije u središtu Zagreba bile zatvorene, našao sam se na tadašnjem Trgu Republike (Trgu bana Josipa Jelačića) s beogradskim pjesnikom Adamom Pusloićem. Generacijski zanimale su nas slične pjesničke teme, bar za razgovor, koji se poslije kuhanih vina nastavio na otvorenom uz kiosk ispred hotela „Dubrovnik“. Padao je snijeg, onako kako romantičari zamišljaju (i doživljavaju) padanje snijega. Na trgu nikoga nije bilo osim nas dvojice. I Ilica je, dok se moglo vidjeti, bila pusta, bez žive duše.

A onda, u jednome času, dolje ispod „Name“, kao na filmskome platnu, ukazala se sjena osobe u lelujavu kretanju. Ili se to meni, poslije toliko ispijenih pića tog dana, samo učinilo. Ne bih sa sigurnošću znao reći. Obris sjene osobe koja nam se približavala u kovitlacu pahulja sve se više izoštravao, a ubrzo potom dobivati i boju. Gornji dio osobe izgledao je poput trokuta, a donji slično stošcu. Trokut je činila velika crveno-crno prošarana marama prebačena preko glave s koje je padala na široka ramena. Glava je bila umotana tako da lica nisam nazirao, kao što je na isti način bilo umotano tijelo u kaput koji mi je sličio šinjelu, kada sam ga pogledao iz blizine u trenutku kada je nepoznata osoba krenula pravo prema Pusloiću i meni.

I prije nego sam mogao znati o komu je riječ, ne skidajući marame, dapače još je čvršće pritišćući uz lice s lijevom rukom u crnim pletenim rukavicama, čuo sam, čim je desnom rukom mahnula na pozdrav, kako nam se osoba obraća meni poznatim zvonkim i širokim, ali pomalo kreštavim glasom, kao da u njemu šume i pjene se valovi mora nad kojim se čuju uznemireni galebovi.

  • Dački, baš je lijepo što vas vidim. Eto, vi ćete poslije mene, biti prvi koji će te je vidjeti.

Bila je to Vesna Parun, koja je ispod kaputa, negdje s predjela srca izvukla zbrku pjesama „Stid me je umrijet“, knjigu još toplu od tiskarskoga stroja, koja je mirisala po papiru kao da  je sačinjen od kore breze, boji, koja kad je crna u pitanju uvijek ima miris nafte i pustinje. Knjiga je imala nešto i od onoga što imaju sve stvari, sva bića koja nastaju ili se rađaju u vremenu poslije pola noći, a to je miris toploga kruha, pa je Vesna nama tako i nudila knjigu. Baš kao toplu  štrucu kruha. 

Doista, knjiga nas je grijala u toj hladnoj zimskoj i snježnoj zagrebačkoj noći na prvi dan proljeća. Sve je djelovalo plinovito i nestvarno kao para koja se širila oko nas s Vesninih usana, koje su užurbano u vrućici govorile o to njezinoj novoj knjizi iz koje nam je čas čitala pjesme, pa govorila o tome gdje su, kad i kojim povodom nastale, čas opet o radosti što knjigu konačno ima u rukama, jer knjigu nikad nije tako lako tiskati kao napisati, da smo se mi zaboravili i formalno pozdraviti, pružiti ruke, zagrliti, ili to sve nije bilo važno u tom času listanja prvog uvezanog primjerka zbirke „Stid me je umrijet“.

Kada je konačno čula da se već sutra vraćam u Zadar, Vesna se odlučila za gestu koju pjesnik pjesniku ne može zaboraviti, a niti bi to zaboravio bilo koji ljubitelj knjiga i poezije; odlučila se taj prvi tiskani primjerak svoje nove zbirke pokloniti baš meni, i odmah na pultu kioska uz kojega smo se skupili da bi se koliko toliko zaklonili od snijega što je sve jače vijao, počela pisati posvetu. Tražila je olovku gotovo zapovjednim i povišenim tonom, kao da joj se žurilo, ni rukavica nije skidala, već je po okoštalom i sleđenom papiru na drugoj stranici knjige, ispod naslovnice, čvrsto upirući kemijskom olovkom koju je prethodno grijala svojim dahom, ispisivala posvetu, ne onim svojim čitkim i lijepim rukopisom, već nekim pomalo od leda deformiranim slovima, slično kao što će mi mnogo godina kasnije posvete pisati Zlatko Tomičić kada su mu se prsti već kočili od tzv. vikinške bolesti.

Svaki put dok mi je ispisivala posvete na svoje knjige, shvaćao sam kako joj snagu za preživljavanje dana za danom daje to što uvijek iznova od svakoga susreta, dodira s ljudima ili stvarima, odmah pokušava napraviti pjesmu. Ako to ne napravi, bez obzira na pozitivno ili negativno iskustvo, strepila je da će biti zaboravljena, da će biti bačena u kakvu staretinarnicu, u staro željezo, kako se kaže. Iz životnih, prije svega političkih iskustava imala je za to itekakvih razloga, iako treba priznati da u ono komunističko doba nije bila jedina sa stigmom među hrvatskim pjesnicima. Ali, ni kod jednog „obilježenog“ pjesnika nisam sreo ni vidio takav entuzijazam kao kod Vesne Parun. Do kraja ostati u poeziji, bio je način borbe protiv ideološki stereotipnih vlastodržaca.

Ali vratimo se posveti na zbirci „Stid me je umrijet, tiskanoj u istoj biblioteci, s istom opremom i naslovnicom, kod istog izdavača, kao i moja zbirka „Apsolutni labudopjev“. Još jednom smo se sreli kod istog izdavača i istog urednika, ovaj put Ernesta Fišera, a to je „Zrinski“ u Čakovcu, gdje Vesni tiskana knjiga „Sto soneta“, a meni zbirka „Koji jedu ribe“. I baš u slučaju Vesninih soneta, iako ni za što kriv, dok je Vesnu bilo „stid umrijeti“ mene je bilo „stid živjeti“, zapravo bilo mi je žao i držao sam to nekom vrstom nepravde ujevićevskoj „kocki vedrine“. Igor Mandić, s kojim sam se, također, u to doba družio i prijateljevao, Vesninu je zbirku ocijenio izrazito negativno naslovivši svoj tekst „Sto promašaja“. To i danas držim Mandićevim promašajem, jer Mandić nije shvatio kako postoje pjesnici, takvi umjetnici čiji nam i mogući trenutni „promašaji“ pogađaju cilj, jer su u pitanju ljudi puta, ljudi cilja, ljudi vrline poput Lao Tsea, kakva je bila Vesna Parun.

Kad ovo govorim, ne zaboravimo danas i jednu gotovo neprepoznatljivu činjenicu da se Vesna Parun kroz život neprestance javno i bučno kretala kao osoba s velikim značenjem onoga Ja, i to u doba kad ta riječ gotovo nije postojala u javnoj, političkoj, kulturnoj, uopće društvenoj uporabi, dapače, bila je u svakome slučaju upitna. Kao Ja mogao se glasati samo Vođa, svi ostali bez izuzetka glasali su se u množini, bili su „mi“, odnosno društvene radne mase. Takva je sudbina teško bila prolazna, poglavito za pjesnike integriteta jednog Tina Ujevića ili Vesne Parun. Glede toga, Vesnina sudbina u tadašnjem jugoslavenskom društvu, još upitnije u hrvatskom okrilju, bila je vrlo slična sudbini ruske pjesnikinje Ane Ahmatove u sovjetskoj zbilji, s čijim sam se tragovima sreo u Taškentu. I njene su pjesme bile osobne tako da su počinjale s „ja“, kao da lirika i može biti išta više od osobnoga žara, kao da se čovjek i može iskreno drukčije oglasiti osim individualno. Onaj tko izgubi svoje ja, izgubio je sebe.

Usput svim „ Vihorima“  i „mrakovima“, Vesna nikad nije bila apatična. Takvi ništa ne stvaraju. Bol ju je mogla izazvati na opori, pa i vulgarni cinizam, ali ne i odvesti u apatiju koja je, zapravo, svojevrsni gubitak smisla života. Njezin konkretni cilj bile su njene pjesme. Spasiti ne sebe, već svoje Ja. Svjesna snage svoje poezije možda je ( tko joj može suditi) ponekad i odbijala racionalno spoznati političku snagu društvene okoline. Usuproć tomu na se doslovno gadila svojih kolega, a nije ih bilo malo, koji su zbog mira u kući, pristajali na kompromise, konformizam, posebice ako je uza sve nudio i kakvu sinekuru. Pred takvima se nije skanjivala, niti im je ostajala dužna. Ona njima na riječima, oni njoj (ne)djelom, jer njih ni Vesnine objede, ali ni njezine pjesme nisu preobražavale, već su uh usmjeravale putom zavisti, jala, a nerijetko i otvorene mržnje.

O ljubavnoj lirici Vesne Parun pisao sam esej pod naslovom „Skrovito srce bilja“. Riječ je o zbirkama „Zore i vihori“ (tiskana u godini moga rođenja, 1947.), „Crna maslina“ (1955.), „Vidrama vjerna“ (1957.), „Ropstvo“ (1957.), „Pusti da otpočinem“ (1958.), „Jao jutro“ (1963.), „Vjetar Trakije“ (1964.), „Pjesme“ (1964.), „Konjanik“ (1966.), „Stid me je umrijeti“ (1974.) i „Olovni golub“ (1975.). Prije objelodanjivanja ovog teksta u mojoj knjizi „Vrijeme i riječi“, s podnaslovom „Pjesnički portreti“, tekst o Vesninoj ljubavnoj lirici tiskan je u odlomcima u časopisima „Republika“ (Zagreb), „Odjek“ (Sarajevo) i „Riječi“ (Sisak), da bi ulomak iz teksta bio objavljen, na traženje Vesne Parun, i u knjizi iz njezinog Izbora iz djela, kojega je priredila Karmen Milačić, a objelodanila zagrebačka Školska knjiga 1955. godine.  

U Zagrebu smo se susretali na različitim mjestima i prilikama. Jednom sam je, još u početku poznanstva, posjetio i u stanu u Badelovoj ulici do koje nije vozio ni tramvaj. Tada sam od nje dobio i njezin mali akvarel s temom nekog plavog mediteranskog cvijeta. Ne sjećam se koje je cvijeće bilo u pitanju, kao ni u kojoj mi se od arhiva zagubio taj akvarel. S Vesnom sam uz zagrebačke susrete, povremeno kontaktirao pismima ili razglednicama, a u jednom ili dva navrata poslužio sam i kao njezin poštar noseći Vesnina pisma njenoj imenjakinji i prijateljici u Zadar, gospođi Vesni Matanić, s kojom se družila i kod koje je u Zadru odsjedala. Jedno od tih pisama ostalo je i u mom posjedu.

Nažalost, mnogo toga drugog vezanog za Vesnu nestalo je, ali ona me neće koriti za takve stvari kao što je učinio Tadijanović u dane svoje stogodišnjice, iako je i Vesna, slično Tadijanoviću poput velikog mačka Džingis Kana stalno nosila i premještala svoje papire. Razlika je, što je Tadija kolekcionirao i svoje i tuđe dokumente, svaku vrst zapisa vezanoga za svoje ime, a Vesna je skupljala samo svoje papiriće, svoje zabilješke, ono što je bio dio njezina stalnog monologa. Ne znam, to mi je sad teško kazati. Zato ću završiti rečenicom  kojom sam i počeo: 

Vesna Parun je Otok koji je odlebdio i postao daleka Zvijezda.