NARANČA ILI DLAN VESNE PARUN

Tomislav Marijan Bilosnić

NARANČA ILI DLAN VESNE PARUN [1]

Riječi su pune naranči
gledajte kako padaju
U oblacima spazih naranču
svoj dragi otok

Pjesme su naranče
neven u mojim kosama
Čitav sam život ljubila naranču
koju nisam vidjela od mora

Svemu su krivi mornari
što odlaze
za plodovima
Istok bijaše plav od naranče
i zapad narančast
kao moje ruke sklopljene
oko zrna jantara

A sad poput gologa stabla
stareći pišem i gledam
u vrt našega srca, radostan
kad narančasta jedra po njemu plove…[2]
Ovo dugo pismo riječima
razdvoji nas kao ocean

Ni bol se više ne vraća
naranča je daleka lađa
u san utopljena
Riječi su pune naranči
bol koja se kotrlja obalama

U prostor zanjihan
stihove zabadam
u naranču na dlanu
daleke ruke mornara

[1] „Naranče Federica Garcie Lorce“, Zadar, 2020., str. 92.

[2] Vesna Parun: Ja koja imam nevinije ruje (Sonet o naranči), Naklada ZORO, Zagreb – Sarajevo, Profil Multimedija, Zagreb, 2010., str. 137-138.

Prilozi posvećeni Vesni Parun, a objavljeni u knjizi “Za Vesnu” u Grohotama na Šolti.