NA GROBU VESNE PARUN NA ŠOLTI

Tomislav Marijan Bilosnić

Na grobu Vesne Parun na Šolti ruže.
Na grobu oganj.
Nad kamenom pločom pravde, čempresi mačevi slobode.
Staklo „na tamnom zidu“ mauzoleja. Preobraženje govora u riječ.
Crkva svetoga Stjepana u Grohotama u „zelenom okviru smrti“,
u dubokom neskladu s jezikom žene u crnom.

Kad kažem otok, kažem Vesna Parun. Zlarin, zla-rimski Brač i otok svetica Šolta.
Kad kažem more, kažem Vesna Parun. More bura i oluja, izudarano more, i more srebra boje masline. „Masline stare poput starih žena“.
Kad kažem ptica, kažem Vesna Parun. Bijela jedra krila, zujanje i cvrčanje, cvrkut i šum, slavuj i vuga, vivak i lasta, sjenica i vrapci – „neba sjaj“.

Na otok se dospijeva ploveći ili leteći. Ime otoka ime je sunca, znak kružnice, bitne cjeline svijeta, vizija svemira. Pjesnička stvarnost, realitet u snu. Vječna tajna vječne sreće. Pjesme čežnje otočke su pjesme. Spasenje kroz ljubav.

Temperamentne pjesme, pjesme su mora. „Tužno more“.
Pjesme spoznaja ptičji je pjev. „Možda ćemo biti ranjene lastavice“.
Pjesme otoka, pjesme su izdvojesnosti, izopćenosti, vode, dubine, kretanja, pjesme nagonske, pjesme cvrkuta, različitog intenziteta tonova između osjećaja i misli, ljubavne su pjesme. Ti „koja si mudra kao bezbrižnost.

Na Zlarinu Vesna je rođena. Brač je luka njene nasukane ljubavi. Šolta otok vječnosti. Otocima blaženih vlada Apolon, na Bijeli otok Ahilejevo tijelo prenosi Tetida. Zeus je sa svetog otoka Minosa. Atlantida je otok. Heziod pjeva o otocima. Zlarin Lezbosa dostojan. Sapfa bogumilske govori riječi. Vesna samo ono što je bilo novo: „Val sam / ali more to ne zna“.  Irski bogovi dolaze s otoka na sjeveru Svijeta. I sama Irska je otok. Središte svijeta je kao i svaki drugi otok –  Rava. Bijela božica Roberta Gravesa živi na otoku. Graves bira Mallorcu, Vesna se ženski dvoumi između Brača i Šolte, unaprijed odbacivši Zlarin.

Iz mora dolazimo, ono je kretanje, preobrazba;  more je dubina, sve što je podsvjesno, i opet tajna, koju samo poezija može držati u podčinjenosti. Ono je Postanak, dakle sama Riječ. Poezija valova, brodova, mornara. Ništa bliže  i ništa sličnije ljudskome srcu od mora.  „Išli smo rubom. S jedne strane noć / a s druge voda“.

Ptice je ekstatičnost, slika naše duše, našega sna; ona je veza otoka i neba. Ptica je glasnica života, poezije, same spoznaje Sveopći duh. Ptičji jezik zaumni je jezik poezije, nebeskih, zvjezdanih i rajskih sfera. Vesna je znala jezik ptica, jezik svake slobodne ptice. To je dar njezine poezije. Dar njezina govora koji se nije dao zatočiti ni u jednu od krletki. Lastavica s maslinovom grančicom,  Afroditina ptica golubica, ili kakav Levingstonov galeb znaci su blizine otoka, sigurnih obala. „Zatvaran oči nevidljiva ptica pjeva“,

I danas, kada se nad Šoltom čuje kliktaj galeba, pod krovom cijuk lastavice ili u grmu pjev kakve ptice, to Vesna uzlijeće zajedno s dušama svih otočnih predaka. „Pokušava da razjasni ponovno  sve što smo nekoć / U njezino ime nazvali / Životom“.

Jednom sam, u tekstu „Skrovito srce bilja“, uz ljubavnu liriku Vesne Parun, zapisao i ovakvu misao: „Parunova je u svakoj ptici, biljci, vodi i zvijezdi, ali i u svakom kamenu, panju i pepelu iznalazila sunčane, mjesečne, krijesničke ili fosforne  svjetlosti ljubavi“. Dakle, Vesnu muči problem odnosa između ideja svijeta i stvari u svijet. Njezina pjesnička vjera gotovo je bez primjera u hrvatskoj poeziji.  ( „Dom“ – Nije ni moj / ni tvoj / ni bilo čiji / on se samo premješta / od gnijezda / do sjene / od sjene  do mirisa“). Čuvstvo joj je bitnije od činjenice.

Njoj je svaka riječ metafora. Sklopovi riječi ptičja su jata. Cvrkut bezvremenih bića. Grozdovi slasti i strasti. Svakoga je dana saplitala pletenice, riječi su joj bile vlasi. Pjesnikinja Tisuću i jedne hrvatske pjesničke noći. Uvijek ponovno stvaranje. „Pjesnici su ili vatrogasci, ili palikuće“.

Prizivanje same sebe u Parunovoj poeziji elemenat je iznenađenja, u svakome stihu ona se pojavljuje sama, njezino jastvo ni u čemu ne želi biti grešno.  A pjeva omadski osobno, nagonski emotivno, afektivno razorno. Umjesto posveta ona se uvijek sklanjala u početku, na izvoru. U jeziku i iz jezika, ako ne može riječima, onda krikom, kliktajem, žarkim suncem koje je i u mraku i u svjetlosti. „Dva jedrenjaka, dva oblaka laka, / jedan bijel, drugi tmast“.

I mirisi, i glazba, i boje, unutarnje su osjetljivosti Vesnine poezije. Jedinstvo ideja, formi, oblika, stilova, a uvijek u množini. Samo ono što se zove poezijom, kreacijom, oblikom duha i njegovim objašnjenjem. „Ja sam crna kvrgava maslina / izrasla u tom tramvaju broj jedanaest / i raste još uvijek, odavno…“). Snažna i svoja. Konkretizirana i transcendentalna. Intimna i socijalna. Nemirna i melanholična. Sa stvarnim motivom, a pesimistična. Kod Vesne bol i radost zove na pobunu. Sve može, tek onda kada se ništa ne mora. „Svaka ljudska sudbina kozmički tkano / vlakno, / na njemu ispisan je sa oba kraja / tvoj put.“

Mreža Vesnine individualne senzibilnosti prekriva sve oko nje, za života kuda se kretala, danas u kamenu Šolte, i kroz nju mogu proći samo ptice kao svijetla zvijezda njezinih unutarnjih magijskih riječi. „Ruka moje majke kao jedro bijelo, krilo blage vuge“. Na grobu Vesne Parun na Šolti „Putuju bunari, puni teške vode, u neznanu luku. / Pjesme moje majke, ivančica bijela, vodi me za ruku“.

Pjesnikinja prolaznosti izvan je dosega smrti. Pjesnikinja Vesna Parun bila je i ostala u moralnoj ulozi čovjeka. Pjesnikinja ljepote nepomirljiva svojim položajem. I ja, nad njezinim grobom poput „Usnulog mladića „ – „Udišem miris ljeta u nasadima / i puštam da me opaja nagost bilja“.