Kristina Rismondo – Totemi i snovi

Umjesto zaposjedanja prostora pune plastike, Kristina Rismondo nastavila se zanimati za planarnu adiciju šivanih objekata, što je rezultiralo preobrazbom totema u neku vrstu “oltara”

Nikolina Šimunović

Plemena grupacije Aranda – koja su izvorno nastanjivala središnja područja Australije – imala su pojam «alcheringa», a koji su rani antropolozi pomalo nespretno preveli kao «sanjanje» ili «vrijeme snova». Arandama je «vrijeme snova» predstavljalo mitsku prošlost u kojoj vrijeme nije bilo uspostavljeno linearno, a zemljom su hodala mitska bića kojih su se Arande sjećale u formi totema.  Spominjem ovo da bih naglasio kako su snovi i totemske forme na neki način pripadali istom kompleksu simboličkih oblika, odnosno formi koje su prvotna društva – poput onog plemena Aranda – smještala u zajedničke izvore mitske kozmogonije. Kozmogonijski se mit, opet, u svijetu Aranda odnosio na nadvladavanje početnog kaosa iz kojeg su se pomaljale figure prvih predaka; upravo su njih Arande oblikovale kao toteme smatrajući, pritom, da im duguju vlastito postojanje.

Zbog epidemioloških mjera otvorenje izložbe neće se održati.
17. 11 . – 6. 12. 2020.
Mala dvorana Galerije Prica
Pučko otvoreno učilište Samobor
Trg Matice hrvatske 6

Zašto je sve ovo važno? Svijest o oniričkom kaosu, njegovom nadvladavanju i s tim povezanom totemskom figurom, prema nekim tumačenjima predstavljaju samu srž naše potrebe za samorazumijevanjem. Prvotna su društva takvu potrebu artikulirala oralno pripovijedanim mitom, ali i vizualno. Zanimljivo je primijetiti kako se vizualni parnjaci pripovijedanja kod Aranda i srodnih plemenskih grupacija dijele na one – uvjetno rečeno – grafičke, te mahom zabilježene na prirodnim podlogama poput stijena, odnosno na kronološki kasnije trodimenzionalne forme. Dvodimenzionalne slike doimaju se izrazito kaotičnima, dok uspravne totemske vertikale predstavljaju stanovitu redukciju, te prilagodbu otprije ustanovljenog grafičkog jezika trećoj dimenziji. Sve sam ovo opisao zato jer stvaralaštvo Kristine Rismondo na neki način, i samo donekle,  predstavlja ponavljanje svih opisanih pretpostavki; ono je u posljednjih nekoliko godina ustanovljeno na zamisli kako najprije slikom, a potom i «grafičkim objektom» treba sagraditi osobni mit. Na ovoj izložbi svjedočimo supostojanju oba koraka tog procesa, a kojima je, kako sam iskreno svojedobno vjerovao, u bliskoj budućnosti slijedio i treći. Doista jest, ali ne onaj za kojega sam mislio da će se dogoditi.

Naime,  prvi korak gradnje osobnog Kristininog mita nalazimo u dvodimenzionalnoj formi slike. Serija takvih slika bila je prije točno osamnaest mjeseci predstavljena u zagrebačkoj galeriji «Idealni grad», i to pod naslovom «Kaotični snovi». Tada sam u predgovoru izložbenog kataloga naglasio kako autorica slikarstvu prilazi iz perspektive grafičkog zanata, te na površini Fabriano-papira  veće gramature otiskuje svoje već postojeće grafičke matrice na koje naknadno slikarski intervenira. Tu se na bazi superponiranih slojeva otisaka rađao specifičan vizualni kaos iz kojeg su se časovito pomaljale figure i  krajolici s mitskim konotacijama. Drugi korak dogodio se u trenutku kad je Kristina istu proceduru grafičkog otiskivanja matrica – ali bez naknadnih slikarskih intervencija – primijenila na vertikalne šivane objekte koji su u proces uveli treću prostornu dimenziju. Ti početni totemi prvi su put bili predstavljeni javnosti prije pet mjeseci na izložbi u Domu kulture u Novoj Gradiški, a, kao i u slučaju totema plemena Aranda, i ovdje je došlo do prilagodbe grafičkog jezika trodimenzionalnoj formi. Tada sam vjerovao da neću pogriješiti prilagodim li pojmovnik Aranda vlastitim zamislima, pa sam primijetio kako upravo Kristinini totemi predstavljaju neku vrstu početne antropomorfizacije, odnosno izolacije totemske forme iz prvotnog kaosa oslikanog sna. Radilo se, dakako, kako sam tada vjerovao, o osobnim autoričinim totemima, individalno izabranim precima koji su se borili za autonomiju u – tada još prevladavajućem – grafičkom shvaćanju prostora. Konačno, vlastito sam mišljenje zasnivao na činjenici da je najveći broj grafičkih otisaka na totemima proizašao iz ranijih Kristininih, kako grafičkih, tako i crtačkih istraživanja osobne mitologije, te bi pažljiviji promatrač mogao pratiti evoluciju pojedinih Kristininih bića unazad barem petnaestak godina.  Radilo se ovdje o kreaturama poput Minotaura, proizašlim iz prilagodbe antičkog i srednjovjekovnog imaginarija, te propuštenim kroz Kristinin specifični crtački nerv. Ona su se iz generacije u generaciju vlastitog postojanja preobražavala, međusobno spajala i razdvajala, te, valja reći, u trenutku kad su prije pet mjeseci predstavljena, njihov identitet još ni približno nije bio definiran. Ono što se ipak, i samo možda moglo pretpostaviti, svodilo se na preobrazbu animalnih obilježja prikazanih bića u nešto antropomorfno. S tim u skladu, vjerovao sam da vidim kamo proces cilja, pa sam s tipično teoretičarskim hybrisom prognozirao da će sve to završiti u prijenosu grafike na punu trodimenzionalnu formu, praćenu konačnim definiranjem totema kao prostorno autonomnog, te sasvim antropomorfnog grafičkog objekta.

Ništa netočnije. Kristinina istraživanja u međuvremenu su otišla na drugu stranu, a ova izložba po prvi put predstavlja njihove rezultate. Naime, umjesto zaposjedanja prostora pune plastike, Kristina Rismondo nastavila se zanimati za planarnu adiciju šivanih objekata, što je rezultiralo preobrazbom totema u neku vrstu «oltara». Štoviše. Na nekim od posljednjih radova autorica je uvela ušivke, «zipove» unutar kojih – baš poput onih «pravih» oltara – skriva dodatne relikvije vlastite mitologije. Umjesto očekivane metamorfoze iz animalnog u ljudsko… e, pa dobili smo metamorfozu iz vidljivog i sagledivog prostora totema, u nevidljivi i skriveni prostor oltarne tajne. Kamo to ide? Opekavši se jednom, ne usuđujem se prognozirati, čak i ako svakodnevno svjedočim autoričinom stvaralačkom procesu. Možda baš zbog toga. Konačno, da… valja to priznati, mi zapravo ne znamo ispravno čitati ni slikarije i toteme plemena Aranda, iako je od njihovog nastanka proteklo mnogo vremena. Ne znaju to više ni Arande, ili bar ono što je od njih ostalo. Kako bismo, dakle, znali išta o ovoj novoj mitologiji Kristine Rismondo?  

Vladimir Rismondo

Kristina Rismondo je rođena u Zagrebu 1966. Diplomirala je 1995. na nastavničkom smjeru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu specijaliziravši se za grafiku u klasi profesora Ivice Šiška. Radi u XV. Gimnaziji gdje podučava likovnu umjetnost, te Design i Visual arts u programu Međunarodnih matura. U svom praktičnom radu koristi tradicionalne crtačke, grafičke i slikarske tehnike, a eksperimentira i s digitalnim medijima. Do sada je izlagala na četiri samostalne i preko 20 skupnih izložbi.
Web stranica: https://kristinarismondo.wixsite.com/portfollio