Izložba BOL Josipa Mijića u spomen na Tomislava Baturinu

Bol, koja je u autorovom radu postavljena visoko na pijedestal božanstva osjećaja, podložna je neprestanim mijenama noseći sa sobom razarajući potencijal

Jelena Tamindžija
PONOVLJIVA NEPONOVLJIVOST

Kako materijalizirati misli i podariti im oblik, kodeks ponašanja, smjernice kretanja i set osobina za preživljavanje u stvarnome svijetu? Kako im pružiti utočište i stvoriti naraciju izvan danog konteksta, vakuumski prazan prostor u kojemu će se mjeriti drukčija težina kunderovski nepodnošljivo lakih misli? Istodobno pripadajući materijalnom svijetu, grafička mapa Josipa Mijića, odvodi nas zapravo u jedan drugi prostor koji se otvara k Platonovom uzvišenom svijetu ideja. Paradoksi prikazivanja neprikazivog u ovom svijetu poništavaju se ukinućem primata logike i uspostavljanja dominacije naglašenog osjećaja – osjećaja boli.
Akumulacija boli koja je nastala taloženjem svakodnevnog osvještavanja činjenice o gubitku osobe s kojom je autor dijelio materijalni svijet, uspjela je prodrijeti do medija gdje se rad ne zaustavlja na krajnjem produktu. Naglasak u grafičkoj mapi postavljen je upravo na proces, ali ne isključivo na mehaničku komponentu ukroćenja medija, već na spiritualnu dimenziju obuhvaćanja cjelokupnog djela: taloženjem misli, postupnim sazrijevanjem osjećanja, oblikovanjem vlastitih spoznaja. U pokušaju obuhvaćanja apstraktnih pojmova i materijaliziranja boli, Mijić poseže za umjetničkom formom koja pokušava objediniti dani narativ na jednom mjestu.

Grafička mapa, kao možda jedan od najintimnijih oblika umjetničkog medija koji ne dopušta istovremenu masovnu konzumaciju sadržaja već gledatelja primorava na suočavanje s intimnom atmosferom čitanja medija, pruža traženu carte blanche u kojoj umjetnik oslobađa svoj monolog. Božanska prožetost rada čita se u skrivenom Fibonaccijevom nizu u sveukupno 21 grafičkoj mapi, pri čemu svaka sadrži 13 listova, ali i u neponovljivosti uzoraka proizašlih iz tehnike monotipija. Iako ih povezuje jedna matrica koja objedinjuje pojedinu grafičku mapu, jasno je vidljivo inzistiranje na neponovljivosti uzorka pružajući svakom trenutku manifestaciju vlastite individualnosti, zatečenosti u mjestu i vremenu gdje se ispunjava heraklitsko proročanstvo o mijeni kao jedinoj stalnoj komponenti u ovom svijetu. Ta neponovljivost u sebi ponovno nosi iskru božanskog, stvaralačke snage koja ne dopušta umnažanje kopija, već s posebnom pozornošću stvara svijet različitosti, svijet u kojem je istovremeno pružena radost i njezina protuteža, bol.
Bol, koja je u autorovom radu postavljena visoko na pijedestal božanstva osjećaja, podložna je neprestanim mijenama noseći sa sobom razarajući potencijal. Taj potencijal ostvaruje se u brojnim varijacijama na temu Josipa Mijića, u kojemu jedna duboka bol kao matrica ostaje sveprisutna dok se naše unutarnje razmirice, pokušaji pomirenja sa stvarnošću i istovremenim negiranjem te stvarnosti očituju u vrtlozima koji naglašavaju cikličko kretanje vremena. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja Kunderin lik proučava cikličko kretanje vremena promatrajući psa koji se neprestano vrti ukrug pokušavajući uhvatiti rep. U tom vrtlogu, pas poput Kairosa pokušava uhvatiti sretan trenutak, svoj rep, no tu njegovo vrijeme ne prestaje jer stalno iznova pokušava dohvatiti svoj rep, svoj serotonin u danom trenutku. Čovjek se ne zadovoljava trenutkom i ponavljanjem te cikličko vrijeme njemu se predočava kao smrt, vječno ponavljanje bez mogućnosti i naznake promjene. On neprestano žudi za nečim višim, težim, nečemu što će ga ispuniti i u toj žudnji osjeća svoje sebstvo. No bol tu žudnju negira, neutralizira našu želju za traganjem i ponovno umrtvljuje um živog čovjeka koji tu bol osjeća.
Jer stvarno mjerenje vremena u kontekstu boli ne postoji, vrijeme ne prolazi, već neprestano napominje sudionika vrtloga na razarajuću moć ponovljenog osjećaja praznine. Prazni vremenski hodovi s nepostojećim vremenskim varijablama stvaraju godove Mijićevih krugova koji poprimaju snažnije obrise u vanjskim membranama kruga, aludirajući na sposobnost ljudskog organizma na nesvjesno uspostavljanje obrambenog mehanizma presvlačenjem naših osjećaja i stvaranjem naizgled nepropusne membrane.
Francuski književnik André Malraux, pišući o neuspješnim začetcima revolucijskih zbivanja u Šangaju 1927. godine, kroji roman Život ljudski u kojemu propituje sam smisao života, umiranja, dostojanstva zaodjenut u duhu egzistencijalizma. Nit poveznica svih većih životnih pitanja ostaje na sveprožimajućem osjećaju boli koja prati sudbine protagonista povijesnih događaja, ali i koja, kao dodatni povijesni lik, upravlja svjetskim događajima. U naizgled tek usputnoj rečenici Svaki je čovjek sličan svom bolu. Malraux će jasno ukazati na važnost boli koja postaje skriveni podtekst svakom pokušaju uspostavljanja dijaloga. Čovjek više ne osjeća samo bol, već mu ona postaje inherentna, on se s njom poistovjećuje i postaje sama svoja bol.

No kako neprikazivo i apstraktno vizualizirati te pritom multiplicirati, dosegnuti oksimoronsko stanje ponovljive neponovljivosti? Otiskivanjem samo jednog otiska umjetnik nastoji prekinuti mogućnost ponavljanja trenutka, ponovnog proživljavanja istog što ostavlja prostor napretku, stvaranju novih formi i novog čitanja iste matrice. Procesom ostavljanja traga na praznim listovima koji bivaju ispunjeni sadržajem i značenjem, provodi se svojevrsna katarza kod umjetnika koji unosi vrijeme kao bitan element umjetničkog djela.
Upravo vremenska odrednica služi kao točka diversifikacije među pojedinim listovima grafičke mape u kojoj je pretvorba boli iz verbalnog u vizualni jezik uvijek i sama podložna promjeni.

Izbjegavanjem korištenja zagasitih boja, Mijić ne zatvara paletu u često korišten spektar boja povezan s tematikom boli, već upravo suprotno – doprinosi stvaranju apstraktnih oblika živopisnim bojama. Ostavljajući figuraciju u domeni misli, skrivenu od vlastite materijalizacije, Mijić se hvata ukoštac sa stvaranjem svojevrsnih apstraktnih portreta. To su portreti prevrtljive psihe, duševnih kretanja koji neprestano variraju te uvijek novog upisivanja vlastitog ja. Jednom otisnuti, listovi svjedoče karti našeg duševnog stanja koje Mijić pokušava zaustaviti i pritisnuti tipku stanke u svakodnevnoj centrifugi osjećaja nakon bolnog iskustva gubitka osobe. Utisnuta slova BOL na naslovnici grafičke mape, svjedoče o posljedicama koje takvo iskustvo ostavlja na koži osobe koja proživljava teške trenutke i koja fizički upisuje riječ na svoju površinu. Takva je osoba nakon iskustva izmijenjena i bol postaje dio njezina identiteta.

U svojoj revolucionarnoj knjizi Grad u historiji: njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegovi izgledi, američki povjesničar i sociolog Lewis Mumford iscrpno prati povijest i nastanak grada iz sociološke i psihološke perspektive stavljajući naglasak na odnose među ljudima od paleolitika preko neolitika do današnjice. Važno mjesto u formiranju gradova, ali i ljudi tijekom evolucije, upravo je težište na ceremonijalnom obredu smrti pri čemu se ljudski svijet itekako razlikuje od životinjskog svijeta. Ceremonijalna briga za mrtve koja se odražava u pažljivom ukopu te poštovanje koje je čovjek gajio prema preminulima, prema Mumfordu, dokaz je o živoj mašti i snovima čovjeka. Upravo su preminuli bili ti koji su prvi dobili stalno prebivalište pa su nam tako ostali hramovi i grobovi iz egipatske civilizacije koja je, zapravo, najviše štovala živote, ali i povijesni podatci i spomenici koji svjedoče o činjenici da su se putnici koji bi se približavali grčkom ili rimskom gradu prvo susreli s redom grobova i nadgrobnih spomenika uz ceste koje su vodile prema gradu. Glasovita je Mumfordova konstatacija u kojoj tvrdi da je grad mrtvih stariji od grada živih. Ta povijesna nit još je danas prisutna u modernom društvu koje pribjegava ceremonijalnosti kao jednoj vrsti katarze gdje kolektiv pomaže individui iskusiti bol. Mijić svjesno svoj rad pretvara u katarzičnu igru svjetlosti i sjene u kojoj se isprepliću nijanse boja. Upravo te nijanse svjedoče o životu, fluktuaciji događaja, yin-yanovskog principa življenja i osjećaja koje nije lako predočiti, već se gube u našim nijansama riječi, u prostorima između rečenog i neizrečenog, prikazivog i neprikazivog.

Dodatnu percepciju nijanse pojačava i termokromatska sposobnost otiska potaknuta ljudskim dodirom koja uvodi novu dimenziju umjetničkog rada. Mijenjanje samog rada nakon ljudskog dodira, postavlja dodir na pijedestal visoke uzvišenosti života, ostvarenja smislenosti u jednom jednostavnom laganom i kratkom pokretu ruke koji pruža novo iščitavanje trenutka.

Smrt se, kao i u drevnim gradovima, ponovno upisuje u tkivo Mumfordovih povijesnih zajednica, ovog puta – procesom izrade monotipija. Nedostatak se ovdje pretvara u nadomjestak potaknut umjetničkim činom koji ima mogućnost transformacije bolnog osjećaja u rapsodiju oblika, s nebrojenim mogućnostima ponovljive neponovljivosti, oksimoronske sintagme koja nas uči ironiji sudbine koja, kao Kunderin pas, neprestano trči ukrug igrajući se s našim poimanjem linearnog i cikličkog kretanja vremena. Mijić je u ovom vremenskom vrtlogu emocija prikazan upravo u formi Kairosa, boga sretnog trenutka, koji bolni trenutak pretvara u kreativnu snagu predočujući je u izrazito kvalitetno formiranoj grafičkoj mapi.
Mapa, u pokušaju da sažme svu intenzivnost emocija koju je izazvao bolni trenutak poziva i prenošenja bolne vijesti, uspijeva svoju materijalnost prenijeti u područje metafizike, transcendirajući čovjekovu fragilnost i dajući joj višu, božju dimenziju. Sasvim ironično, u apstraktnom radu bez figurativnih oblika, umjetnik potpuno ogoljuje svoje oblike, stvarajući vlastitu verziju Rorschachove mrlje koja otkriva predjele svjesnog i nesvjesnog i iz kojeg publika može iščitati priču. Priča je to koja se odvija na granicama svih osjetila koje rad propituje te koja svjedoči čovjekovu nagonu za bijegom u kreativno kao metafizičkom prostoru koji akumulira svu bol. Mijić u grafičkoj mapi ne koristi riječ bol kao konačno odredište, već se ona prikazuje samo kao uvertira u kazališni repertoar koji je dan čitatelju na zahtjev, bol koja se ne sklanja u predjele unutrašnjeg, već upravo izvire na površinu otkrivajući čitatelju sve nijanse transformativnog procesa. 

Josip Mijić rođen je 11. travnja 1975. u Travniku. Godine 2002. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru, sa sjedištem u Širokom Brijegu, u klasi prof. Ante Kajinića, a 2005. završio je poslijediplomski studij Ars sacra pod mentorstvom istog profesora i stekao zvanje magistra Ars sacra. Na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru od akademske 2010./11. započinje izradu doktorske disertacije iz područja umjetnosti, polja likovnih umjetnosti, grane slikarstva, s temom Tmasto i materijalno u vizualizaciji transcendentnog u sakralnom slikarstvu, pod mentorstvom prof. Ante Kajinića. Doktorirao je 2017. na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. Od 2018. docent je na ALU u Širokom Brijegu.
Godine 2007. bio je član žirija na 28. međunarodnom natječaju u mini-otisku u Cadaquesu (Španjolska). Sudjelovao je na radionici Preventivna zaštita u muzejima – Njega i zaštita zbirki, koja je održana u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine i u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu 2008. Po pozivu je sudjelovao u međunarodnom likovnom projektu The Same Wind the Same Rain, održanom u Chiang Maiu (Tajland) 2012. godine. Boravio je u Cité internationale des arts u Parizu u ime ULUBiH-a 2013. godine. Bio je član organizacijskog tima međunarodnog projekta Bomb Gallery, održanog u Mostaru 2014. Godine 2018. boravio je u rezidenciji Kamov u Rijeci.
Autor je dvaju vitraja u crkvi Uznesenja Marijina u Trebižatu pokraj Čapljine, šest vitraja u crkvi sv. Ilije u Masnoj Luci na Blidinju, pet vitraja u crkvi sv. Franje Asiškog u Čapljini, vitraja u kapeli sv. Franje u Gornjem Vukšiću i triju postaja Križnog puta u crkvi Navještenja Gospodinova u Širokom Brijegu. Diplomski rad Informel u hrvatskom slikarstvu objavljen mu je u prvom broju časopisa za umjetnost, kulturu i znanost Akademija Akademije likovnih umjetnosti Široki Brijeg i Franjevačke galerije. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split, Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb, Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i udruge ALUMNI ALU na Širokom Brijegu.
Dobitnik je: Druge nagrade na natječajnoj izložbi Pasionski motivi koja je održana u Muzeju „Mimara”, Zagreb, 2005.; Prve nagrade na 27. međunarodnom natječaju u mini-otisku u Cadaquésu (Španjolska), 2007.; Nagrade za slikarstvo na 6. bijenalu umjetnosti minijature BiH u Tuzli 2011.; Druge nagrade na međunarodnoj natječajnoj izložbi minijature Minimum maximum 4 u Banjoj Luci 2013.; Treće nagrade na natječajnoj izložbi Promjena Društva hrvatskih likovnih umjetnika Federacije Bosne i Hercegovine u Mostaru 2016.; Nagrade na Jesenskom likovnom salonu 2016. Društva hrvatskih likovnih umjetnika FBiH u Mostaru 2016.; Prve nagrade u kategoriji kiparstva i Grand Prix na prvom salonu minijaturne umjetnosti u Rijeci – RIJEKA MINI ART 2017; Posebne nagrade na drugom salonu minijaturne umjetnosti u Rijeci – RIJEKA MINI ART 2018.  
Do sada je imao 33 samostalne i sudjelovao na više od 190 skupnih izložaba u zemlji i u inozemstvu.