Željko Bobanović – KOPIRAJT NA TIŠINU

Don Bobo propituje i pojam predstavljanja kreativnog djela/čina. On uspješno koristi načine: izlagačku praksu, video-oblikovanje, ready made, fotografiju i zvuk, često promišljeno podešen na indikativnih 432 db

Eugen Borkovsky

   „Slušajte tišinu unutar iluzije svijeta“… Jack Kerouac

   Ponuda glasi: filmovana bilješka akcije i njen rezultat. Rad inicira nekoliko mogućih interpretacija. Možda su najzanimljiviji diskursi: situacija/stanje autora, vrijeme u kojem je rad nastao i tretman promatrača. Ukoliko smo iskreni, uvijek ostaju pitanja potrebe za iskazom, ali i potrebe, interesa za percipiranjem ponuđenog. U našem slučaju, ponuda, poziv na predstavljanje projekta, publici predstavlja izazov. Interes je obilježen dijelom osobnim poznavanjem i poštovanjem autora i/ili kustosa, komplimentom programu koji nudi galerijski prostor, ili možda potrebom za druženjem koje nudi ritual otvorenja. Tek ponekad je inicijalni pokretač za prisustvovanjem inauguraciji novog artističkog oblikovanja potreba za mogućim spoznajama koje mogu nadograditi ili čak izmijeniti dosadašnja iskustva percepcije.

   Ovaj najnoviji projekt, kojeg potpisuje Željko Bobanović Don Bobo, nudi baš ovu posljednju opciju. Njegovo osobno promišljanje opredmećeno je materijalnim i nematerijalnim artefaktima. U fiksnom postavu galerijskog mira, nalazimo upit, slikovno-materijalnu bilješku mogućeg ili, preciznije, nerealnog stanja. Kolekcija postavljenih svijeća je ugašena, ali na zrcalnoj slici, koja je predstavljena fotografijom, nalazimo upaljenu jednu od svijeća. Zbunjenost promatrača bit će riješena gledanjem video-rada koji je ponuđen u istom prostoru. Video-rad podastire tijek, filmovan provokativni ritual u kojem autor djeluje akcionistički, skoro grubo. On doslovno uzima fotografiju zapaljene voštanice te njome, pred ogledalom, pali do tada nedirnute, ugašene svijeće. Rezultat djelovanja nudi pitanja: što je realno, a što je iluzija? Što mi vidimo/doživljavamo, a što to preskačemo površnim, potrošačkim, uvriježenim načinom doživljaja stvarnosti?

   Don Bobo propituje i pojam predstavljanja kreativnog djela/čina. On uspješno koristi načine: izlagačku praksu, video-oblikovanje, ready made, fotografiju i zvuk, često promišljeno podešen na indikativnih 432 db. U prostor bijele kocke uvodi svih pet medija koji odlično funkcioniranju unutar zadatka prezentacije ideje, problema, priče koju ispreda. I više od toga, prostor galerije koristi i prije reprezentativnog dijela. On u istom prostoru snima videomaterijal i fotografiju koji kasnije bivaju uklopljeni u kompletan rad.

   Don Bobo se, tijekom rada na projektu, obraća komentatoru/promatraču: „…To je dio kompilacije Oshovih pauza u govoru iz diskursa “Umjetnost umiranja”, prvi dio… …Tišina je najvažniji dio Oshovih diskursa i najvažniji dio govora svih Majstora… …Tko može imati kopirajt na tišinu?! Mogu li postojati dvije ili više tišina, ili je tišina jednostavno jedna, nedjeljiva i nemnoživa. Nisu li dva prazna prostora jedna te ista praznina? Baš kao što je svijest jedna, a mi našim smiješnim malim umovima sanjamo da smo odvojeni (…) trebalo bi da promatrač može čuti tišinu (Oshovu, tvoju, moju ili svoju, nebitno, jer tišina je jedna i nitko nema monopol na nju) na način intimniji od intimnosti…“. 

   Kreativnost manifestirana i ostvarena instinktom osobe koja se odlučuje djelovati očituje se artefaktom. To je trag koji autor nudi prijateljima, poznanicima, publici. Trag je bilježen različitim medijima. Tu je oblik zvuka, osluškivanje slike, odziv trenutka pokreta. Doživljaj uvijek (po)ostaje ponuda koja može biti doživljena kao impresija, prihvaćena kao dodatak osobnom mišljenju ili čak odbijena. Ponekad nam se događa da namjerno neku misao ili spoznaju, u koju nismo sasvim sigurni, izvrgavamo verbalizaciji nekom percipijentu kako bi njegovu reakciju/energiju komentara, iskoristili za odbacivanje, korigiranje, ili pak definitivno prihvaćanje. Ovime se instinktivno prebacujmo na područje razmjena energija. Doslovnost riječi, slike, zvuka, pokreta postaju sekundarni. Ako smo iskreni i otvoreni za nova saznanja, sam čin komunikacije dovoljan je za spoznaju. Riječi i tako ne smijemo doživljavati u njihovu doslovnom značenju. Primjer je reakcija s pojmom „valjda“. On je oznaka za pauzu u razmišljanju/percipiranju, ali i iskaz nesigurnosti. Pojmovi, riječi trebale bi biti doživljene tek kao oznake, smjerokazi promišljanja. Čak i birokratski rječnik dozvoljava okolišanje značenju pojma/riječi. Čvrsta značenja pojedinih administrativnih termina i njihove interpretacije, pokazuju se kao floskule koje bi trebale označavati sigurnost i stabilnost pojedinca, a ne, kao u naravi, premoć interesnih, uvijek profitom obojenih situacija kojima svjedočimo.

   Don Bobo provocira s pozicije individualnog. On odlučuje biti neaktivan, neangažiran u svijetu uvriježenih načina bivstvovanja. On se povlači u osobni meditativni mir. Programe koje nude mediji ne prati. Socijalno-ekonomske, informacijski naporne i tendenciozno usmjerene situacije preskače. Tendira elementarnom obliku trenutnog oblika postojanja, ovdje i sad. On pokušava egzistirati elementarno, blisko prirodi, srodno biću koje ne živi od osobne povijesti niti za ambicioznu budućnost. Predstavlja se kao osoba koja koristi elemente suvremenosti, poput struje ili interneta, ali s preskakanjem žučnih rasprava prosječnih ili interesno određenih pojedinaca. Pokazuje se kao rijedak lik koji odolijeva neurozama suvremene civilizacije.

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana,
subota / sabato, 31. X. 2020, u 17.00 h:
Željko Bobanović / Don Bobo
KOPIRAJT NA TIŠINU
samostalna izložbena prezentacija / video projekt
otvorenje / apertura: subota / sabato, 31. X. 2020, u 17.00 h
Gradska lođa / La loggia della città –
Gradska galerija Fonticus Grožnjan/Grisignana

   Mi, realni stanovnici, borci, sada već prekarni trudbenici, možemo samo zavidjeti ovoj hrabrosti. Onaj od nas koji uspijeva koliko-toliko preživjeti suvremeno divljanje kapitala ovaj projekt može doživjeti kao upozorenje, ali i kao mogući putokaz. No, pokazuje se problem. Pasiviziranje ostavlja mjesto za agresiju profiterstva. Tako ovaj projekt u jednom dijelu pozdravljamo, ali u drugom postavljamo pitanja. Tko će se boriti i izboriti za socijalnu sigurnost prosječnog stanovnika Plavog planeta? Uviđamo da je 30-godišnji sistem školovanja iznjedrio hrpu polupismenih nacionalista, fanatika koji su u stanju agresivno nastupiti protiv bilo koje drugačijosti. Koji zagovaraju negiranje rasne, erotske, nacionalne i slične različitosti stanovnika područja, države. To je očito u našoj slavenskoj državici na Balkanu, a izraženo mržnjom prema e/migrantima, obojenim, strancima, erotskim opredjeljenjima, ženskom rodu, slobodi reprodukcije bića. Očita je zaglavljenost u naci/onalne okvire. Politički establišment ne zaostaje u poticanju segregacija.

   Svi na trenutke živimo u sigurnosti sobe, a na trenutke u pustolovini svijeta. Neka sudjelovanja želimo, a druga ne. Na određena pristajemo, a neka uspijevamo izbjeći. Bobanović ovim radom problematizira mijenu i tijek kao vizualne događaje. On nam nepogrešivo ilustrira odjeke značajnih, čak dramatičnih vibracija. Veoma brzo shvatimo da se radi o nizu slika koje nude ideju iluzije prolaska stvari mimo nas. Nekada nismo vjerovali da je Zemlja okrugla. Danas teško prihvaćamo misao da je materija energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji ljudskih pet osjetila, vid, sluh, okus, opip i miris, mogu opažati. Oslanjanjem na njih baziraju se doživljaj i autopercepcija stanovnika zapadne civilizacije. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih osjetili. Dimenzija vremena prenosi fizičko kretanje u trajanje. U našim, ljudskim dimenzijama, memorija se pokazuje kao razrješenje pojmovanja stanja stvari. Imamo naviku da prekrajamo memoriju, da u nju ugradimo stvari koje su se desile u prošlosti ili stvari za koje smo samo čuli, a da ih nismo osjetili. Spoznajama mistika, ali i u pokusima sa subatomskih česticama, ustanovljeno je da svijest promatrača utječe na ishod eksperimenta u identičnim uvjetima. Zaključak je da su misli i osjećaji također dimenzije. Upravo o tome progovara ovaj izvanredni rad.

   Potaknut realnošću, Bobanović dodiruje pitanja opstanka i svrhu pojedinca. Jer, informacija zamjenjuje materiju. Mi mislimo da smo bili, a samo smo vidjeli. Umjetnik likovnim/filmskim sredstvima prati vlastiti proces u koji ponire, služeći se obrazovanjem i iskustvom, instinktom i memorijom. On koristi kreativnost/umjetnost kao egzistenciju. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: gledatelja i rada u postavu i video-snimke u vremenu procesa ostvarenja. Prezentacija je pretvorena u instalaciju.

   U ovo vrijeme prijetnji, nezakonitog i nametnutog izdvajanja pojedinaca, nažalost, većina ljudi još uvijek nije došla do spoznaje o svome stanju neslobode, kao što nije postala svjesna potrebe da se takvo stanje promjeni. Henry Miller negdje kaže: „Naše tijelo ima znanje koje nedostaje našem duhu.“ Don Bobo nudi osobno iskustvo svjedočenja o iluziji stvarnosti.

Željko Bobanović Don Bobo djeluje u sadašnjosti, kroz svoj studio „D13“. Živi u Višnjanu u Istri, Bokići 2

Snimatelji: Millie Sarah Bobanović i Mladen Đaković