ZAKLON POD KRIŽEM

Pjesnički jezik Pere Pavlovića, bogat i osebujan, rabi mediteranski leksik neumskoga zaleđa, njegovu starohrvatsku inačicu u koju autor vješto interpolira meditativnost, refleksivnost i slikovitost

Pero Pavlović: Križ, tvoj štit (likovno obogaćenje – Stipe Zoraja), DHK Herceg Bosne, Mostar, 2019.

Marina KLJAJO-RADIĆ

Protok vremena tiha je strepnja, pratiteljica svakoga ljudskog bića, osobito pjesnika, a intenzivira se umnažanjem godina. Pobijediti vrijeme i dati mu trajni smisao i svrhu može samo duboka vjera i duhovnost upisane u Riječ. Zbirka pjesama Križ tvoj štit pjesnika Pere Pavlovića s trideset dvije pjesme, brana su vremenu i beznađu života. Pjesnik već u naslovu nudi križ kao štit od svih zala, prolaznosti, pa i same smrti. Stoga i inicijalno nagovještava tematski okvir zbirke svojom ranijom pjesmom Križ: Nosim ga u srcu i riječi/ On mi svijetli/ Kad oslijepim. U ovoj antologijskoj pjesmi epigramskoga oblika sa samo jedanaest riječi pjesnik uspijeva izreći najdubokoumniju istinu kršćanskoga života – tajna križa u njegovoj je moći pobjede svjetla nad tamom života. On je pjesnikova svjetiljka života koja nikada ne gubi snagu rasvjetljavanja. Iskustvo osobnoga sljepila, ali i sljepila društva, pjesnik nadvladava svjetlom križa. Njime se uvijek pronalazi izlaz i potvrđuje smisao patnje.

Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa (Neće tajna preko praga, Skamenjena suza, Premještati gore i Pjevat će tišina) koji su međusobno umreženi tematskim i refleksivnim motivima vjere, duhovnosti i Riječju različitim mijenama života. Prvi ciklus naglašava važnost i vrijednost umjetnosti kao dara s visina: Stihovez je Božji dar jer Vrh pera se svetost krije dižući je tako u prostore transcendentnoga bivstva. Zalazeći u ontološke prostore, pjesnik vizionarski oslikava rajske zrake, njihovu ćutilnu i mudroslovnu krijepost: Umnost stiha sve osvaja.

U drugome ciklusu Skamenjena suza Pavlović poetizira Uskrs i uskrsnuće kao temelj kršćanske vjere započinjući narodnim napjevom Evo drvo križa… Pred njim zanijemi svaka duša dok Opora pismena štilac tiho sriče. U sonetnome se obliku gradacijski nižu postaje križnoga puta, ali onoga duhovnog, od svjetlosti križa i skamenjene suze do križa pobjede, križa koji nebom cvijeta, uskrsnuća i života s onu stranu jave. Zraka križa spasa budi nabolje u nama i U najdražoj rimi uskoro nas eto. Uskrsni svitaj, prazan grob, znak su i znamen našega otkupljenja.

Poslije uskrsnuća dolazi božićni ciklus kada, kako je i naslovljen, dubokom vjerom možemo Premještati gore. I on je većim dijelom ispjevan sonetnim oblikom, a motivi su pjesma, svjetlo i mir. Pjesnik želi biblijsku prispodobu o zrnu gorušičinu transponirati na Riječ, na pjesnike, istaknute promicatelje najvećih vrjednota: Kad ćeš snagom riječi premještati gore. On želi da nakon svih životnih nevera progovori sretnost riječi: Prije progovora proniknula sretnost / Vir i uvir priče okrunila krjepost / Poslije svih nevera ostala je svetost. Svetost bi trebala biti cilj ne samo svetaca nego svakoga čovjeka na njegovu zemaljskom putu.

Posljednji ciklus Pjevat će tišina posvećen je sakralnim objektima, biblijskim osobama, svetištima i domoljublju koje uramljuje tematski motiv vjere rasprostrt na sve sfere života. Pjesnik je zabrinut za svoju domovinu pa ispisuje tužaljku ili molitvu prepokornu. Stihovi su to vapaja za prestankom grijeha što truju ljudsku dušu, zaustavljaju plodnost i rodnost života. Zbirka završava Uskrsnim rozariumom prožetim snažnom željom za uskrsnućem svih onih vrjednota i vrlina koje rascvjetavaju i usrećuju: Blista cvjetna Galileja/ Prame tmine goni svjetlost/ Judeja je tajna cjelna/ Rajska glazba rosi svetost.

Pjesnički jezik ovoga autora, bogat i osebujan, rabi mediteranski leksik neumskoga zaleđa, njegovu starohrvatsku inačicu u koju autor vješto interpolira meditativnost, refleksivnost i slikovitost. U svojoj višeslojnosti donosi brojne neologizme, nerijetko nastale na riječima tradicijskoga korijena, dok u svojoj semantičkoj vizuri donosi disperzivne elemente misaonosti. Pavlovićev pjesnički izraz struktuiran na način samo njemu svojstven integriran je u refleksivnu cjelovitost poetike za koju možemo kazati da je izvorno pavlovićevska.

Ona oživljava starohrvatski jezik, njegovu mediteransku inačicu koju pjesnik stvara po svom naslijeđenom impulsu, rekli bismo genetski upisanu u njegov bitak, i takvu je varira u inspirativnom i misaonom rakursu. Sažima je i bogati svojim ortografskim stilistički obilježenim leksemima, kao i gramatički nepredvidivom kombinatorikom u skladan poetski vez sugerirajući podatnost hrvatskoga jezika u emotivnoj i slikovitoj obojenosti. Pavlovićev jedinstveni poetski kod izaziva začudnost uspjele tradicijske i moderne sintetiziranosti. On nadilazi lokalni izričaj stvorivši jezik koji je svojevrstan izazov i čitatelju, i kritičarima, ali i jezikoslovcima.

Stilski je Pavlovićeva poetika prepuna stilematskih primjera u kojima misao ekspandira u emotivnu impresivnost i majestetičnost. Poigravajući se stilističkim primjerima, njegova poezija postaje poetika začudno-jedinstvene gradbe. Začudnost se očituje i u naglašenoj ritmičnosti najčešće ostvarenom brojnim aliteracijama i onomatopeiziranim leksemima. U svojoj eufoničnosti Pavlovićeva je poezija uspjelo poetičko orkestralno suzvučje  koje katarzički  dojmljivo djeluje na emotivnu percepciju čitatelja:

U prosudbi jetkoj odaje se previd
Nije pjevu stalo dokučiti zaum
Prije teške dvojbe pogled tomi svevid
Križ će nebom cvasti da prosvijetli naum

Progonstvo i trpnja stomoricom more
Dašak raja nuji sred zatora tmine
Iščihane šutnjom snohvatice zore
Vječno će živjeti tko na pravdi zgine

Bez žezla, bez štita, bez jala i straha
Bez natruhe krivnje i navade hude
Bez srha gorčine, bez pada i kraha

Koracaš kroz život do posljednjeg daha
Što nekada bješe iznova se zbude
I rodi se život iz uza i praha
(Križ će nebom cvasti)

Ova poezija, nastala kao samosvojna pjesnička tvorba, otvara put svojim sljedbenicima koji će u moru riječi, originalnosti izraza i misaonoj proumljenosti naći polazište svojih stihova.

Iako je jezični kod Pere Pavlovića jedinstven i originalan, pomalo tvrd i opor u svome fonemskom i morfološkom izrazu, kadar je primiti sve arhetipske teme i emotivni naboj, a igrom riječi i mjestimičnim rimama dati pjesmi eufoničnost i ritmičnost. Dekodiranje pjesama zahtijeva strpljiva čitatelja koji će hermeneutičkim iščitavanjem otkrivati semantička i etimološka značenja ekstatično zanesen poezijom koja sljubljuje starohrvatske riječi, od deminutiva, arhaizama, lokalizama neumskoga kraja do suvremenih novotvorbi i oživljujućih latinizama. Ovom zbirkom Pavlović potvrđuje sposobnost svoga jezičnog izričaja da akceptira svaku tematiku pa i duhovnu, a refleksijama dotiče ona mjesta čovjekova bitka koja čvrsto stoje, rađaju se i oplođuju jedino u zaklonu pod križem.   Izvor: Časopis Hrvatska revija, matica.hr (dopunjeni tekst)

Marina Kljajo-Radić rođena je u Mostaru. Završila je Filozofski fakultet u Mostaru, Odjel hrvatski jezik i književnost. Na PDS-u Jezici i kulture u kontaktu obranila doktorsku disertaciju Pjesništvo Lucijana Kordića. Radi u nastavi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru u nastavnom zvanju izvanredne profesorice. Afirmirana je književnica, a dužnost predsjednice Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne obnašala je od 2008. – 2013. Pjesme su joj zastupljene u mnogim bosanskohercegovačkim, hrvatskim i svjetskim antologijama. Uređuje časopise za književnost, kulturu i društvene teme (Osvit i Bjelopoljska zora). Pjesme piše od najranije mladosti. Objavila je šest zbirki pjesama: Tragovi, Mostar, 1997.; Narančasti cvijet, Mostar, 1998.; Sjaj slova, Mostar, 2004., Svitac kameniti, 2007., Mostar i S neba cvjetovi, 2010., Mostar – Zagreb; San na rijeci, Mostar, 2015., te knjigu književnih ogleda i kritika Plodovi pjesme, Mostar 2015. Svoje radove objavljuje u časopisima: Osvit, Motrišta, Marulić, Most, Hercegovina, Hrvatsko slovo, Republika… Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, Hrvatskog intelektualnog zbora te Zajednice žena HDZ-a kraljica Katarina Kosača.