LIDIJA BAJUK u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Lidija Bajuk

Lidija Bajuk radi kao znanstvena suradnica u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Objavila je 7 knjiga poezije, 4 knjige proze, 7 samostalnih glazbenih albuma, stotinjak znanstvenih i stručnih radova, 6 udžbenika i priručnika za glazbenu kulturu. Sudjelovala je na tridesetak simpozija. Su(organizirala) je petnaestak etnoprojekata, petnaestak terenskih etnografskih istraživanja i tridesetak tematskih etnoradionica. Autorica je teksta i supotpisnica nominacije međimurske popevke u Registar kulturnih dobara RH, koordinatorica i supotpisnica nominacije te scenaristica filma o međimurskoj popevki za UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Scenaristica je 2 obrazovne emisije (1996) Marije Jović za HRT te suscenaristica dva etnografska filma (2016, 2020) Ante Rozića. Članica je Hrvatskog etnološkog društva, Matice hrvatske, Believe Narrative Network, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva skladatelja i Udruge Matapur, a počasno i tri lokalne udruge.

Nagrade za književnost: 1. nagrada Poznanovec (1989); 1. nagrada Goran za mlade pjesnike (1991); Josip Sever za zbirku pjesama Vučica (1999); Fran Galović za zavičajnu knjigu Kneja (2000); Krapina za kajkavsku pjesmu Dravski kralj (2006); Zvonimir Golob za pjesmu Z tvojih rok (2018); Vinum et poeta za pjesmu Gorični Jezušek (2019)

Nagrade za glazbu: 3. nagrada Famus (1989); Nagrada Radija Donat FM za etnoizvođača (1997); Pop Media Festival za etnoglazbu (1998); 3. nagrada Kaštela za izvedbu dalmatinske pjesme (1999); Večernjakova ruža za etnoizvođača (2001); Porin za etnopjesmu Se su ruže povehnule (2006); Međimurski festival za doprinos hrvatskoj glazbi (2010); 2. nagrada na 19. Međunarodnom huculsko-ukrajinskom festivalu (2011); Porin za etnoalbum Prelja (2015)

Nagrade za popularizaciju etnološke i kulturnoantropološke struke: Zlatna plaketa Grada Čakovca (1998); Franjo Ksaver Kuhač Hrvatskog društva skladatelja (2014); Plaketa Međimurskoga demokratskog saveza (2017); Milovan Gavazzi Hrvatskoga etnološkog društva (2019)

Lidija Bajuk

SIRENA I MORNAR
(iz pjesničke zbirke Besput, SKUD I. G. Kovačić, Zagreb, 1992.)

U uvali modroj uzduh titra, žeže.
More ljeska suhim zlatom dokle pogled seže.
Lijeno zvoni podne. Vrelina do srži.
Bijelo rublje – mrtva jedra. Ludo sunce prži.

Okljaštrenom boru žega smolu tali,
užarenom magmom s neba suho granje pali.
Tisuću stakalca iskri se u valu.
Zaslijepljena blijeskom pade djevojka na žalu.

Ispucane usne grcaju u soli,
u nagosti svojoj drhte zgrčene od boli.
Titra crna lađa na pučini zjene.
Ponizne pred Božjim križem nijemo plaču žene.

Shrvana vrućinom ona mirno leži.
Uznemiren slutnjom vjetra zadnji galeb bježi.
Stenje slijepi kamen nemoćno u ruci.
Ruzinavi škripi brodić, usidren u luci.

Krljušti, koralji, alge, morske trave
na brončanoj njenoj koži trijumf mora slave;
pa joj plave oči, ispiru u vodi,
u more je snažno vuku, gdje još lađa brodi.

Anđeli, demoni vrebaju iz mraka
i čarobnom pjesmom mame tijela prazna, laka.
Olupina lađe rijetke ribe kraje.
Tu prozračna vila lebdi, bez glasa se smije.

Zakorijenjen sidrom mladi mornar sniva
o djevojci iz daleka, dok je bila živa.
Nepoznato svjetlo svjetluca u tami.
Blijedo lice mlade žene. Ona i on sami.

Brnistrom, lavandom obrasle joj grudi.
Šarune i gušterane poljupcem mu nudi.
Razdvojeni jučer, zagrljeni sada,
jedno drugom glođu žudnju usred morskog grada.

Nalet snažnog vala na sprud baca tijela,
izlomljena morskom strujom i čudesno bijela.
Djevojku bez svijesti budi mornar s lađe.
Ona trzne ribljim repom. Sunce istom zađe.

ZORA-DJEVOJKA
(iz pjesničke zbirke Vučica, Meandar, Zagreb, 1999.)

Robinja sam mrkle noći.
Kada li ću k dragom moći?
Mladi Mjesec zvijezde vodi,
oko hiže lako hodi.
Srebrne mu duge kose,
nježna put i noge bose.
Daruje mi alem-kopče,
vani divlji vranac topče.

Mladi Mjesec gajde svira,
modre halje za me bira.
Namiguje sjajnim okom,
kud ja mišlju – tu on skokom.
Pa mi pjeva, pa se smije,
pa iz vrča vino pije.
Pleše, mami, orah nudi,
al’ u meni – Zora rudi.

,,Hajd’ u kolo!” Sunce zove.
S oblacima vile plove.
Ja im mahnem, a konj rznu,
blijedi Mjesec sad se trznu.
Gasne noć u zlatnoj mreži,
Mliječnom stazom Mjesec bježi.
,,Nisam tvoja, nađi drugu!
Sunce i ja smo u krugu.”

• 

• 

PANONIJA
(iz pjesničke zbirke Pipilotine pjesme, Meandar, Zagreb, 2004.)

znaš da će zbog rđe i crvotočine
rasuti se lanci
potonuti grad
val izdahnuti vodomara
kad bude otvarao kapiju
iza koje još odjekuje terakotin smijeh
tamo gdje jarbol od oblaka zrije ćupovima
iz kojih dažde denari zecchini taliri
osunčano listje mrčave
tamo gdje se u drvosječinoj škrinji mrijeste dvodihalice
za tkanicu ikrom ulaganu
za rubinu svjetlom ubjeranu
jer ćeš me se prije ili kasnije odreći
tjerajući mamute
vabeći muflone
u žrtveni kamen urezujući nepoznato pismo
kojim ćeš opjevati djevičanski zov
obalu bez baklji
hrašće bez duplji
ti pastiru zabranjene livade
ti jahaču nezauzdanog vjetra
koji promatraš moju sestru
zelonooku čarobnicu
zadubljenu u izvrnuti kotao
pod kojim ću ti pred svitanje
u uho udjenuti mjesečevu škrgu
kolobar nesna
iz usahloga dravinog rukavca

SCIENTIA SACRA
(iz pjesničke zbirke Pipilotine pjesme, Meandar, Zagreb, 2004.)

Usnula pod zemljom pet tisuća ljeta,
tu dočekah zlato, gloriju monstrance.
Gle, od iste tvari rađa se kometa,
bljesak prvog svjetla, sjaj protuberance!

Orion, Plejade, kalendar i ruže,
štapovi, terine, sjekire od bakra
svemirskim prostranstvom po orbiti kruže
u zjenici oka. Scientia sacra.

Zapleli se znaci sklupčani pred smrću
vučedolske slike sretnog mitskog doba.
Šušnu sveli gustiš na prašnjavu vrču.
Jarebica prhnu, k Veneri, iz groba.

DRAVSKI KRALJ
(iz pjesničke zbirke Papirnati brod, DHK, Zagreb, 2013.)

Mesec z neba v Dravu j’ skočil kak vu škrinju srebrnjak.
Vir drfteči i iskreči vžiže žuhki zrak.
Ispred kalne hiže – viže mumlja vodenjak.

Svetlih lasi zvezde steple, kres preskače dravski kralj.
Odvečer bu s zlatnog dreva slatke hruške bral
i v gluboku, na oblaku, Dravu žmehko pal.

Iz glubine, vu visine znova bu si sel.
Z suhe grane črne vrane v polnoč bu prevzel,
pak bu v dravske glibe ribe i coprije del.

Zvečer tuži, vjutro ruži v cimbal dravski duh.
Kak bleščiju biser, đunđi, ringlini iz vuh!
Kačec-kača luč obrača. Tanca potepuh.

• 

• 

GUSTEKOVE STRAHE
(iz pjesničke zbirke Papirnati brod, DHK, Zagreb, 2013.)

Tak je bilo i predi:
jena straha za prazen želodec,
jena za štacunsko popevko,
jena za lažlivce,
jena za svadlivce
i jena za pozablivce,
jena straha za autocenzuro,
jena za smrtno vuro…
Gori-doli, levo-desno, seposod,
strahe siveše i od pozojov vekše.
Nesi ti ni prva ni zodnja štera
cendra, cmizdri, ftika se kam joj je nej tre.
Saki si kamen premetnula,
Bogekov origami svojega živlenja
Krompačo si za krelut zadela.
Kre-kre, kra-kra!
Najbolša si dok te ga nej, dok spiš.
Ionak po cele dneve fantazeraš z temi velkimi očmi.
Idi spat kaj neš preveč premišlovala
kaj si štela a nesi, kaj si mogla a nesi, kaj si trebala a nesi…
Tvoji su dnevi zaprti v cugo na šteri si zamudila
i tak kmico vritnula vu vražje bereke.
Jena menje, veli minister i diže kupico.
Jena vejč, misli pokopič i išče lopato.
Totu je počpuličko tre vun, doli z kipeca zbrisati,
Črenso joj z droptinami zmešati, morti se zaguti.
Ju je tre zagipsati, zacementerati, zabetonerati,
kaj se več nigdar svojom volom ne gene.
V regištraturi, na neto i v čipo se piše…
Ti je nej tre gruntati,
ti je nej tre mrgotati i kritizerati.
Dotepenci so spametneši, šuplorečlivci močneši.
Kaj ti znaš kak i de tečejo med i mleko,
cafuta jena vandrava, hurmača jena šmrkliva!
Koga briga za samomor znucanih horvaških vunderkindov,
za jive diplome, pinklece i očale.
Samsonajtere si i trdoguzce pogledni,
jih je tre podržati, glasa jim dati,
a tebe zlobotomerati, doli vudriti!
Kaj ti imaš za reči,
kaj se s temi Gustekovim strahami nahitovleš?!
Bogu zafali da je kak je, da bu kak bu.
Gopca zapri, čkomi, kuš,
ti golobratka autsajderska, ti vuš jena flanerska!
Z jimi i jivimi bu nekak,
z tobom i tvojimi ne bu pa nikak!

Z TVOJIH ROK

Baba Luca se nalukavle črez oblok,
žganico nuca za svojega fačuka.
Murske dekle nušejo ga kak ajngela,
zgorec piha v jive svilne vihlene.
Kraljič piha v fajfico,
cmuli makviča,
dremle v luninoj zibači.
Vodir – vodarica,
ščurek – podeklica.
Kmica zija v ščavjako,
sprevoja nas stiha po mesečini,
Božek otpira trikroljsko najžo.
Ti starec – ja mladec,
šepeče zagutjeni gutgobec.
Po dišečem cmreko zvezde blesičejo
i se je najempot nekak drugač, nekak nekmično:
modro kak Marijin kralušek,
črleno kak Jezušov fortufek.
Z tvojih rok črez prste Mura mi curi
na tecino bidrasto pogačo,
na cujzeke, raceke, piceke,
na lanček, tamljan i tremfus,
ober šterih črez cirkumpolarni špigl
Andromeda z lelijom na glovi v husto beži,
Orion starešina, kvatre i pesi-besi pak za jom.
Kak žerjav vu me žmirečki glediš.
Božična repača za hrptom me žge.

Lidija Bajuk u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića