Plenkoviću i Milanoviću prekinite prepirke, nije vrijeme za “uveseljavanje”

The kind neighbour

Vrijeme je da se svi u Hrvatskoj uozbilje, jer dolaze teški dani

Ovo prepucavanje predsjednika i premijera sada je prešlo svaku mjeru. U vremenima kada se ne iz dana u dan, već iz sata u sat u zemlji situacija pogoršava, verbalni rat dvojice najmoćnijih ljudi više nema nikakvog smisla. Za očekivati je da će, bar kada je riječ o osobnim uvredama, stati. Nema ni puno smisla prepričavati što su ovih dana rekli jedan drugom, jer je to sve bilo na nivou uveseljavanja građana, a nije vrijeme za neko posebno veselje. Svi su umorni i od kroasana u Bruxellesu i od vatrogasaca i piromana, da se o drugome što je bilo na repertoaru ovih dana i ne govori.

U ovom je trenutku Hrvatska pred velikim iskušenjima, zdravstvenim i svim drugima koji su posljedica nezaustavljive epidemije. Građanima je krajnje neukusno da se u trenutku kada mnogi vode bitku za život raspravlja o helikopterima koje koristi državni vrh, tajnim i javnim sjednicama ljudi iz vrha države, prepucavanjima, uvredama. Ozbiljne države u ovom času su okrenute nezapamćenoj zdravstvenoj krizi, a svi mi svakog jutra nemoćno dočekujemo katastrofalne brojke o zaraženima.

Sada je posve jasno da smo u bitci protiv virusa povukli i mnoge loše poteze, od trenutku kada smo nesmotreno uništili turističku sezonu i izgubili milijune. Jedini razlog tome je što nije bilo snage donijeti odluku da se onemogući rad noćnih klubova, spriječe velika okupljanja vjernika, svadbe. Da se to učinilo imali bi dužu sezonu, zaradili mnogo više i lakše dočekali zimu. Ali nismo i sada se dobiva dojam da spas čekamo s neba.

Očito se potvrđuje ono o čemu je govorio i predsjednik, da je Nacionalni stožer produžena ruka politike i da se mnoge odluke ne donose na osnovu stručnih prosudbi, već želja politike. Jer, kako je moguće da svaki dan čekamo još gore brojke, a ne poduzimamo gotovo ništa. Zar samo zbog toga da opet spasimo organizatore svadbi, da ne diramo Crkvu i mise. Dok je Ljubljana pusta i sve više liči na grad duhova, Janez Janša je jasno poručio građanima da su sada najvažniji njihovo zdravlje i život, a tek onda ekonomija.

Drugo, hrvatska je vlada nakon šest mjeseci, upravo u trenutku kada zemlju trese nova kriza, mnogo žešća od one iz proljeća, skinula moratorij na ovrhe i prepustila građane na milost i nemilost u zaista teškim vremenima. Zar je zaista bilo teško još tri mjeseca poštedjeti građane. Onaj krunski argument da se dugovi moraju vraćati – a moraju – pada u vodu upravo pred Vladinim stavom da ne vraćaju dugove za lijekove. Što je učinjeno u mandatu ove i bivše Vlade da se taj problem riješi? Ništa. Nagomilani su novi dugovi. Kako dijeliti lekcije građanima da moraju snositi teret odgovornosti za dugove koje imaju, dok se Vlada nonšalantno, s visine, odnosi prema svojim vlastitim dugovima. Nemamo novca, poruka je iz Banskih dvora, a odgovor građana bi također mogao biti “nemamo novca.” A novca nema i zato što su ga pojeli državni uhljebi koje ni ova Vlada nije taknula. Svete hrvatske krave.

Treće, zaista je vrijeme da se okupe ljudi iz vrha vlasti i razmotre stanje u zemlji, prije svega ono sigurnosno kada je riječ o radikalizmu i ekstremizmu. Zar je najvažnije pokazati da Banski dvori neće poslušati Pantovčak i sazvati baš sada sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. Milanović ima posve pravo da je sad vrijeme za to, ali je dobio košaricu samo zato što je inicijativa bila njegova. Predsjednik i premijer jedan drugome pišu ljubazna pisma, a odgovore na vruća pitanja što je u pozadini pucnjave pred Banskim dvorima i dalje nismo dobili. Da li vjerovati da se radilo o pokušaju atentata na premijera ili je to bio amaterski suludi napad mladog ekstremiste koji je odrastao u sredini punoj mržnje, gdje su junaci bili HOS-ovci u crnim majicama s napisima Za dom spremni, koji će i dalje u posebnim prilikama moći u njima defilirati. Kako shvatiti ozbiljno da Vlada želi obračun s radikalizmom i ekstremizmom dok prelazi preko činjenice da će možda i u Vukovaru, u Koloni sjećanja, biti crnokošuljaša kojima je famozno Vijeće za suočavanje s prošlošću omogućilo baš da u tim posebnim prilikama koriste ustaški pozdrav.

Četvrto, gdje su ta spasonosna rješenja iz Europske unije? Gdje je novac za obnovu Zagreba? Gdje su silne milijarde o kojima smo slušali za vrijeme predizborne kampanje? Tek sada saznajemo da je dug put do tog obećanog novca, kao uvijek iz EU. Dug, a možda i neizvjestan ako ne ponudimo prave projekte, a na tome se baš i nismo iskazali. Kada smo se već toliko u predizbornoj kampanji nabacivali milijardama koje ćemo dobiti čemu onda na velika zvona isticati da je Vlada osigurala milijardu eura poduzetnicima? Pa to su mrvice prema milijardama koje nas čekaju iz Bruxellesa. Jedini je možda problem što ih i dalje nema.

Vrijeme je za otrežnjenje svih, pa i ljudi koji vode ovu zemlju. Stranačkog prepucavanja nam je svima preko glave, hvaljenja još više. Pa mi smo na dnu Europe, tamo čvrsto stojimo i nema zaista ničega sa čime bismo se mogli hvaliti.

Nemojmo falsificirati ni ono što se događalo u skoroj prošlosti, jer Zoran Milanović zaista nije bio taj koji je promovirao mržnju i radikalizam. To je dolazilo iz sasvim drugim krugova, onih koji su u to vrijeme bili bliski i HDZ-u. Bez obzira na Milanovićeve nespretne izjave iz prošlosti, poput one ‘ili mi, ili oni’ i Hrvatske kao slučajne države, jer ekstremizam su sijali drugi. Nije naravno ni Plenkovićev krug, ali upravo Plenkovićev krug treba priznati i krivicu stranke kojoj su sada na čelu, a koja je itekako znala koketirati s ekstremima.

Zašto premijer ne istakne Istru kao primjer kakva bi Hrvatska trebala biti bez radikalizma i ekstremizma. Tko se jedanput prošetao kroz tolerantnu Istru zna što to znači. Vrlo je lako dati i odgovor zašto u Istri nije bilo i neće biti ekstremizma. Prije svega jer ljudi nisu odgajani na mržnji, jer lokalni političari imaju prema ekstremizmu jasan stav a Istra poštuje svoju povijest i na povijesnoj istini gradi budućnost.

Sada je i potpuno vidljivo da je Plenković na čelu stranke koja sve više vuče na stranu krupnog kapitala, a Milanović postaje jedini pravi glas nepostojeće opozicije. Ne čuje se nikoga, ni oko ekstremizma, ni oko korone, ni oko ovrha, ni oko valjajućih afera koje su sada spletom okolnosti otišle u drugi plan.

Vrijeme je da se svi u Hrvatskoj uozbilje, jer dolaze teški dani.

Autor: JURICA KÖRBLER